KOLUMBIĆ, NIKICA
KOLUMBIĆ, NIKICA, hrvatski književni povjesničar (Zagreb, 6. X. 1930).
Diplomirao 1955. narodni jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1964. na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Postanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne pasionske poezije i drame. Od 1957. bio je asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru, od 1962. profesor na Pedagoškoj akademiji u Zadru, potom u Zagrebu 1976–79. urednik u Leksikografskom zavodu, gdje je bio gl. urednik prvog sveska Hrvatskoga biografskog leksikona (1983). Na Filozofskom fakultetu u Zadru bio je profesor starije hrv. književnosti od 1979. do umirovljenja 2001. Od 2002. redoviti je član HAZU. Radove o starijoj hrv. književnosti skupio je u knjigama Hrvatska književnost od humanizma do manirizma (1980), Po običaju začinjavac (1994) i Poticaji i nadahnuća (2005). Priredio je i komentirao Dijaloške i dramske tekstove Marka Marulića (1994) te na suvremeni jezik prepjevao i komentarima popratio Juditu (2001).
U studiji Boccacciova novela VIII–10 i Držićev »Dundo Maroje« (1969) proučava izvore Držićeva komediografskog rada. Prati mogući utjecaj Plauta i Boccaccia na Dunda Maroja izravno i preko talijanske eruditne komedije XV. st. Uspoređuje ga s Plautovom komedijom Bakhide uočavajući »u osnovi slične, ali u fabularnoj razradi nešto drugačije motive«, zaključujući da je riječ o izravnom, iako ne presudnom, utjecaju. Premda u Dundu Maroju preuzima neke elemente iz tal. komedija XV. st., što se trudila pokazati Jolanda Marchiori u radu Odrazi talijanskoga teatra u »Dundu Maroju« Marina Držića (Riflessi del teatro italiano nel »Dundo Maroje« di Marino Darsa, 1958), osobito ističući komediju Malj (Il Martello) Giovana Marije Cecchija, ni jedna od njih ne može se smatrati izravnim predloškom. Kolumbić stoga izdvaja Boccacciovu novelu o Salabaettu i Iancofori kao izvor »iz kojega je Držić crpio osnovu za fabulu u svom Dundu Maroju, i to ne u dijelovima nego u cjelini«. Detaljno uspoređujući novelu i komediju (funkcije pojedinih likova, fabularna okosnica, motivi – mladići su poslani u trgovinu, kurtizane vrebaju mlade trgovce s novcem, prevareni smišljaju prijevaru i dr.), dokazuje da je fabularna sličnost potpuna te zaključuje da je Držić »posegnuvši za spomenutom Boccacciovom novelom pošao posve vlastitim putem«. Pritom naglašava da su razlike među dvama djelima mnogo veće nego sličnosti, već i zbog činjenice što je riječ o različitim knjiž. vrstama. U poglavlju o Držićevu stvaralaštvu u knjizi Hrvatska književnost od humanizma do manirizma upozorava na bitne knjiž. činjenice i proturječnost njegove autorske pozicije.
