ARETINO, PIETRO

ARETINO, PIETRO, talijanski pisac (Arezzo, 20. IV. 1492 – Venecija, 21. X. 1556).

Kao dijete otišao je u Perugiu, gdje je neko vrijeme i slikao. U Rim je došao s preporukama koje su mu omogućile ulazak u visoko društvo. Njegov knjiž. talent, opsesije ljudskim manama i vrlinama, vlašću i moći te pervertiranošću javnoga i privatnog, o čemu je pisao na dotad neuobičajen način, ubrzo su ga učinili poznatim. Aretino je s jedne strane bio umjetnik, u renesansnom smislu, a s druge »plaćenik«, isto tako u renesansnom smislu. Njegovi pamfleti, satire i slični tekstovi, redovito usmjereni ad personam i na moćnike zrcale nedvojbeni talent. Nastali su pod okriljem osoba kojima su ti tekstovi koristili, pa i koje su ih naručivale, a to su katkad bili i pape. Objavivši 1524. zbirku Bludni soneti (Sonetti lussuriosi), morao je napustiti Rim i više godina tražiti mjesto primjereno svojim potrebama. God. 1527. nastanio se u Veneciji – »papisi talijanskih gradova«, kako je sam rekao – gdje je ostao do kraja života. Najbliži je bio s osobama kao što su Jacopo Tatti (Sansovino) i Tizian, koji su vladaliumj. krugovima Venecije sred. XVI. st. Šest svezaka njegovih pisama tiskano je u Veneciji 1537–57, a među njima mnoga sadržavaju ucjene, klevete, laskanja, dodvoravanja, ali i kritike osoba kojima su upućena. Napisao je i mnogobrojne satirične pjesme, opscene dijaloge (Razgovori – Dialoghi, 1538–45, u kojima iskusna rim. kurtizana poučava mladu prostitutku tajnama »najstarijeg zanata«), komedije (Dvorski posli – La Cortigiana, 1534; Dvorski upravitelj – Il Marescalco, 1533; Licemjer – L’Ipocrito, 1542; La Talanta, 1542; Filozof – Il Filosofo, 1546) i tragediju Orazia (1542). U komediji La Cortigiana, antipodu djelu Baldassarrea Castiglionea, izruguje se priručnicima za društv. uspon. Ludovico Ariosto naziva ga »bičem vladara«, ali Aretino se znao s vladarima i sporazumijevati, osobito s Karlom V. i Franjom I., s kojima je i trgovao (Franji I. prodao je Tizianove slike). Njegovim je djelima strana moralna pouka, kao što su mu strani i kanoni koje je u Veneciji zagovarao Pietro Bembo. Njegov opus ujedinjuje naturalističku grubost i neposrednost s predbaroknom složenošću izraza. Kad se 1559. pojavio papinski Index librorum prohibitorum, s oko 550 imena i 400 knjižnih naslova, među njima su bila djela Dantea Alighierija, Giovannija Boccaccia, Niccolòa Machiavellija, Erazma Roterdamskoga i Aretina.

Izravne veze M. Držića i Aretina nisu potvrđene, no Držić je za njega zacijelo znao, ako nikako drukčije, preko brata Vlaha, koji je neko vrijeme živio u Mlecima. Vlaho je Aretinu darovao kožnu kutiju za čuvanje češljeva, na čemu mu je pjesnik zahvalio u pismu napisanu u srpnju 1545, pohvalivši pritom i ostala njegova djela (»meravigliose opere ch’escono da voi« – »divna djela što dolaze od vas«). Godinu dana prije no što je u venecijanskoj tiskari Andree Arrivabenea izišla Držićeva Tirena, kod istoga su tipografa tiskane i dvije Aretinove knjige: Četvrta knjiga pisama (Quarto libro delle lettere) i Peta knjiga pisama (Quinto libro delle lettere). Zapis u Diversa Notariae od 25. VI. 1549. potvrđuje da se među knjigama koje su iz Venecije stigle dubr. knjižaru Antoniju de Odolisu iz Brescie našlo i šest primjeraka Aretinove poeme Le lagrime d’Angelica (1538) te tri primjerka Marfise (1535). Da se Držić nadahnuo Aretinovim komedijama isticalo se u talijanskoj knjiž. historigrafiji, osobito je to činila Jolanda Marchiori (Odrazi talijanskoga teatra u »Dundu Maroju« Marina Držića – Riflessi del teatro italiano nel »Dundo Maroje« di Marino Darsa, 1958). Navodila su se pritom sljedeća djela: La Cortigiana (motiv podmetanja: Džove i Krisa u komediji Tripče de Utolče – žena pekara Arcolana i Parabolano; motiv čaranja: Negromant u Arkulinu – Parabolanov sluga Rosso; hinjeno nepoznavanje bližnjih: Dundo Maroje i Maro u Dundu Maroju – Maco i sluga; smiješni starac: Dundo Maroje – Maco; pametni sluga: Pomet – Parabolanov konjušar Cappa), La Talanta (hvalisavi vojnik: Arkulin – kapetan Tinca; pametni sluga: Pomet – Vergolov sluga Fora i Orfinijev sluga Costa; lik prostitutke: Laura – Talanta), Il Marescalco (lik Židova trgovca: Sadi Žudio u Dundu Maroju – Giudeo). Potencijalne izvore analizirao je Franjo Švelec pokazujući da se Držićevi likovi po unutar. fizionomiji i po funkcijama u fabuli razlikuju upravo zbog individualnosti koju im je Držić dao (Komički teatar Marina Držića, 1968).