IVANJDAN

IVANJDAN. Objašnjavajući Stancu kako se svojedobno pomladio, Dživo Pešica u Noveli od Stanca kaže: »U ovi grad jednome ja dođoh na Ivanjdan / i srjećom mojome ne nađoh nigdi stan« (3, s. 103–104). Riječ je o blagdanu sv. Ivana Krstitelja, koji se slavi 24. VI.

Ivan Krstitelj je, među ostalim, zaštitnik izvora vodâ, što je u dramu višestruko upleteno: mjesto gdje se zbiva Novela od Stanca prostor je gdje teče voda (Onofrijeva fontana), a ispijanje vode ritualni je čin »stjecanja razuma« i preobrazbe. U raspravi Šekspirske teme u djelu Marina Držića (1967) Josip Torbarina simboliku Ivanjdana tumači ovako: »I Držić i Shakespeare znali su što rade kad su vrijeme radnje svojih komedija fiksirali na Ivanje, 24. lipnja, na dan Ivana Krstitelja, najduži dan u godini, kad u najkraćoj noći zlobni duhovi i vilenjaci lutaju naokolo, kad ’vile uzimlju ljude’, kako kaže Dragić i Staniša u Grižuli«, odn. Ivanjska noć je »u folkloru svih europskih naroda bila posvećena čarolijama, vilama i vilenjacima, kresovima i obredima koji su mnogo stariji od kršćanstva i od Ivana Krstitelja« (Ivanjska noć u djelu Držića i Shakespearea, 1970). Ivanjdan Luko Paljetak dovodi u vezu sa solarnim mitom: 21. VI. vrijeme je ljetnoga solsticija, tri dana poslije – na Ivanjdan – po pučkom vjerovanju »sunce na nebu triput od straha stane« (Stanac u svjetlu Sunca ivanjske noći, 1994).