GLAZBA

GLAZBA. Razdoblje renesanse očituje u povijesti glazbe prvi put stilsko jedinstvo nepoznato u srednjem vijeku.

Pet naraštaja skladatelja djelatnih između 1430. i 1600. razvilo je do visokoga tehn. umijeća i estetičkih dometa postupke kontrapunktske polifonije, ostvarivši ujednačen višeglasni slog od najdubljega do najvišega registra u vokalnoj i instrumentalnoj sferi. Za glazbu u renesansi karakteristično je da zbog pomanjkanja izvora nema uzora u antici. Tijekom XV. i XVI. st. postupno se rađala koncepcija i praksa simultanoga komponiranja u svim dionicama, što je značilo početak harmonijskoga načina glazb. mišljenja. U to je bila uključena sve brojnija uporaba terca i seksta koje su iz kategorije antičko-srednjovjekovne disonance psihološki i tehničko-kompozicijski prešle u sferu konsonance. Opća i konkretna humanističko-renesansna orijentiranost na čovjeka kao mjeru svih stvari očitovala se u prevagi melodija usklađenih s ljudskim dahom, dok se ritmika udaljila od gotičke mehaničnosti i približila životnosti čovjekova pulsa. Zahtjev za novom prirodnošću glazbe neoaristotelovske estetičke provenijencije očitovao se ponajprije u vokalnoj glazbi zvukovnim oponašanjem fonetskih oblika i sadržaja riječi kao medija koji se u specifično ljudskoj prirodi može oponašati glazbom. Prevladavajuća orijentacija renesansne glazbe odrazila se u jednostavnosti melodijskih linija te preglednosti formi i proporcija u ritmici i strukturi glazb. djela, ostvarivši uravnoteženost racionalnog i osjetilnog elementa. Tomu je važan doprinos dala jedinstvena pojava da su kroz nekoliko naraštaja najjači skladatelji bili sjevernjačkoga frankoflamanskoga podrijetla koji su veći ili odlučujući dio životnih i umj. iskustava stekli na jugu, u Italiji. U glazb. formama i žanrovima uspostavila se postupno, osobito u XVI. st., ravnoteža između crkvenog i svjetovnog aspekta. Do tada prevladavajućim formama mise i moteta u sakralnoj sferi umjetnički uspješno pridružile su se pretežno nacionalne svjetovne forme kao što su franc. šanson, španj. villancico, njem. Lied, engl. ayre te tal. frottola, villanella i osobito univerzalno prihvaćen tal. madrigal. Posebno je unutar madrigala evolucijom skladateljskih postupaka i intenziviranjem izražajnoga senzibiliteta došlo do najave novoga stila – baroka. Potkraj renesanse znatan emancipirajući pomak od improvizirajuće i prateće djelatnosti uz pjev, podobne tek za zabavljajuću dokolicu uz jelo, piće i ples, doživjela je instrumentalna glazba. Unapređenje skladanja za glazbala poput lutnje, orgulja, čembala i virginala te manjih instrumentalnih ansambala, osobito u Veneciji i Engleskoj, dovelo je svjetovnu instrumentalnu glazbu na prijelazu iz XVI. u XVII. st. do praga modernog orkestra i solističke samostalnosti, ravne onoj prije postignutoj u svjetovnoj vokalnoj glazbi, kao objektivnoga temelja za njezin izvanredni razvoj u razdoblju baroka. Renesansa u glazbi započela je nakon što je poslije bitke kod Azincourta 1415. zap. Europu preplavio engleski glazb. utjecaj. Zreli John Dun-stable (oko 1380–1453) s novim je naraštajem mladih skladatelja (najistaknutiji: Guillaume Dufay, oko 1400–74; Gilles Binchois, oko 1400–60) stvorio glazbu »dostojnu slušanja«, kako je 1477. novu renesansnu glazbu okarakterizirao glazb. teoretičar Johannes Tinctoris (oko 1435–1511). Sred. XV. st. Burgundsko vojvodstvo je sa svojim kultiviranim i moćnim dvorom te naprednim i bogatim gradovima Dijonom, Lilleom i Bruxellesom postalo središtem europske ranorenesansne umj. glazbe. Nakon G. Dufaya u drugom naraštaju djelovao je najveći glazb. mistik renesanse Johannes Ockeghem (oko 1420–?97), ljubitelj glazbeno-tehničkih zagonetki, koji je skladao višezborska djela do npr. ukupno trideset šest paralelno zvučećih dionica. U tom su se naraštaju još istaknuli Antoine Busnois i teoretičar J. Tinctoris. S glavnim skladateljem trećega naraštaja Josquinom des Présom (1450–1521) započeo je prijelaz preko Alpa frankoflamanskih renesansnih skladatelja koji su u sljedećih stotinjak godina proizveli specifični zvukovni amalgam eur. sjevera i juga, tipičan za renesansnu glazbu. Nakon guste i teške Ockeghemove glazbe, Josquinova je glazba ponovno donijela ideal apolinijske prozračnosti i delikatne finoće, a njezin je autor za života bio cijenjen kao rijetko koji glazbenik u povijesti. Prepoznat kao genij za života, zahvaljujući izumu tehnike tiskanja nota nakon 1501, doživio je najširu dotad viđenu distribuciju svojih djela. U tom su se naraštaju još istaknuli Jacob Obrecht, Heinrich Isaac i Jean Mouton. I u četvrtom je naraštaju renesansnih skladatelja dominirao jedan Flamanac: Adrian Willaert (oko 1490–1562). Iako je bio istaknuti kapelnik crkve sv. Marka u Veneciji, uspješno je inaugurirao umjetnost svj. forme madrigala, prilagodivši se uravnoteženo i suvereno veličanstvenom sjaju mlet. društva i kulture. Njegovi istaknuti suvremenici bili su Nicolas Gomberrt, Clemens non Papa i Clément Janequin. Petim naraštajem renesansnih skladatelja dominirali su plodna (više od 2000 skladbi) i raznovrsna (moteti i mise; svjetovne vokalne skladbe na tri jezika) umjetnost Valonca Orlanda di Lassa (oko 1532–94), djelatnoga ponajviše u Münchenu, i opus poslije nedvojbenoga crkvenoglazb. autoriteta, Talijana Giovannija Pierluigija da Palestrine (oko 1525–94). Uz te vrhunske glazbenike djelovali su i mnogi drugi skladatelji gotovo posvuda u zapadnoj i srednjoj Europi: Talijani (npr. Andrea i Giovanni Gabrieli, Carlo Gesualdo da Venosa, Luca Marenzio), Francuzi (Pierre de la Rue, Claude LeJeune), Flamanci (Cipriano de Rore, Philippe de Monte), Španjolci (Juan del Encina, Cristóbal de Morales, Antonio de Cabezón, Tomás Luis da Victoria), Nijemci i Austrijanci (L. Senfl, Paul Hofhaymer), Englezi (Thomas Tallis, William Byrd, Thomas Morley, John Dowland, John Bull, Thomas Tomkins, Orlando Gibbons), te Portugalci (Esteban López Morago), Poljaci (Nikola iz Radoma, Mikołaj Gomółka), Česi (Jan Trojan Turnovsky, Jiří Rychnovsky), Mađari (Bálint Bakfark), Slovenci (Jakob Gallus-Petelin) i dr. Eur. zemlje ist. kršćanstva i pod islam. dominacijom nisu poznavale renesansu u glazbi kao stilsko razdoblje vlastite glazb. kulture.

Stoljeće kasne renesanse, XVI. st., donijelo je u hrv. glazbi dio novih stečevina sukladno s njihovom pojavom u europskoj glazb. kulturi. S druge strane, općepoznate društvene, gospodarske i kult. prilike dovele su do toga da je većina hrv. skladatelja i glazb. teoretičara znatan dio ili čak cijelu zrelu životnu dob provela u inozemstvu. Iako književni i arhivski podaci svjedoče o prilično razvijenom glazb. životu u »ostacima ostataka« Hrvatske u XVI. st., ponajprije u primorskim gradovima-komunama, danas je poznato tek desetak imena hrvatskih renesansnih glazbenika. Među skladateljima sa sačuvanim djelima to su Franjo Bosanac (Franciscus Bossinensis), koji je poč. stoljeća djelovao u Mlecima i koji je autor dviju sačuvanih zbirki stavaka za glas i lutnju (frottole i ricercari), tiskanih 1509. i 1511. u Veneciji kod glasovitoga tiskara Ottaviana Petruccija. Bosančeve frottole većinom su obradbe djela drugih skladatelja, dok su ricercari, kao izvorna Bosančeva djela, prvi primjerci instrumentalne glazbe u Hrvata. Andrija Motovunjanin (Andrea Antico da Montona), Hrvat ili Talijan iz Istre, također je djelovao poč. XVI. st., a istaknuo se kao nakladnik, tiskar i skladatelj u Veneciji i Rimu. I on je prerađivao frottole drugih skladatelja, ali ostalo je sačuvano i sedamnaest njegovih izvornih četveroglasnih frottola objavljenih u različitim zbirkama 1504, 1505, 1507, 1508, 1510. i 1517. Andrija Petris/Petrić (Andrea Patrizi) iz grada Cresa djelovao je oko sredine stoljeća i o njemu nema nikakvih podataka osim četiriju sačuvanih četveroglasnih madrigala tiskanih u Veneciji 1550. Najjača umj. osobnost hrv. glazbe XVI. st.bio je Šibenčanin Julije Skjavetić (Giulio Schiavetto). Kao službenik šibenskoga biskupa G. Savorgnana pisao je i crkvenu i svjetovnu glazbu, a danas su poznate nepotpuna zbirka od dvadeset pet madrigala Madrigali u četiri i pet glasova (Madrigali a 4 e 5 voci Nuovamente composti, 1563) i nepotpuna zbirka od osamnaest moteta Moteti u pet i šest glasova (Moteti a 5 e 6 voci, 1564). Vrhunac Skjavetićeva stvaranja njegova su u drugim zbirkama potpuno sačuvana svjetovna djela: madrigali Ukazat će se meni zvijezde (Appariran per me le stelle) i Bijaše krasno lice njezino (Era il bel viso suo), gregeske Giathi tanda fandiga i Oh, nemoj (Deh’ no far) te motet Oče naš (Pater noster). U XVI. st. hvarski pjesnik Petar Hektorović zabilježio je prvi put dvije nar. melodije i objavio ih tiskom 1568. u Veneciji u okviru djela Ribanje i ribarsko prigovaranje. Javio se i niz teoretičara i pisaca o glazbi, čija su djela s glazb. odlomcima tiskana u različitim eur. zemljama: spekulativno orijentirani Federik Grisogono-Bartolačić (O cjelovitosti glazbe – De Musica integritate, 1507), prebjezi i etnolozi Bartol Jurjević (O navadama i obredima Turaka – De Turcarum ritu et caeremoniis, 1544) i Luigi Bassano (Običaji i osobitosti života Turaka – I costumi, et i modi particolari de la vita de Turchi, 1545), enciklopedist Pavao Skalić (Discursus Harmonicus, u Enciklopediji, 1559), filozof prirode, teoretičar i povjesničar starogrč. glazbe Frane Petris (O pjesničkom umijeću – Della poetica, 1586), prvi leksikograf Faust Vrančić (Dictionarium, 1595) te istarski protestantski teolog Matija Vlačić Ilirik s fragmentima u petnaestak svojih djela (posebno u Knjizi o pravim i krivim »srednjim stvarima« – Ein buch von waren vnd falschen Mitteldingen, 1549). Najrazvijeniju glazb. kulturu u razdoblju visoke renesanse u Hrvatskoj imao je nedvojbeno Dubrovnik. No dubrovački renesansni skladatelji poznati su samo poimence: Nikola Gaudencije, Emanuel Zlatarić, Nikola Tudrović, Benedikt Babić, Gavro Temparičić-Tamparica i Sekundo Brugnoli. Vrlo je vjerojatno da je njihova glazba – kao uostalom i zabilježbe o glazbi u kaz. djelima i ljubavnoj lirici, sve unikatno i u rukopisima – izgubljena u potresu 1667. Sačuvana su međutim teorijska djela s djelomice glazb. tematikom državnika i filozofa Nikole Vitkova Gučetića (Dijalog o ljepoti – Dialogo della bellezza, 1581; Upravljanje obitelji – Governo della famiglia, 1589; O ustroju država – Dello stato delle republiche, 1591) i humanista, pjesnika i estetičara Miha Monaldija (Irena ili o ljepoti – Irene, ovvero della bellezza, 1599). Važnu stavku renesansne glazbe u Dubrovniku tvorila je djelatnost Kneževe kapele (Compania delli piffari, Societas tibicinum), skupine svirača koja je djelovala još od poč. XIV. st. Tvorili su je svirači trublja, trombona, raznih manjih puhaćih glazbala, harfa, lutnja, bubnjeva i dr. u svrhu drž. reprezentacije i signalnih funkcija (npr. označavanje vremena, zatvaranje grad. vrata i sl.), a sastav joj je bio internacionalan (Grci, Nijemci, Flamanci, Talijani, Francuzi, Bosanci, ali većinom domaći glazbenici). Njezini su članovi često bili i skladatelji, a tijekom renesanse najistaknutiji među njima bili su Francuzi, otac i sin, Lambert Courtoys st. i Henrik Courtoys, obojica djelatna kao maestri di cappella. Lambertove (madrigali iz 1562, 1563. i 1580. te instrumentalni šanson iz 1577) i Henrikove (madrigali iz 1580) tiskom objavljene skladbe jedini su sačuvani i poznati primjerci renesansne glazbe stvorene i izvođene u Dubrovniku. Crkv. glazbu u renesansnom Dubrovniku njegovali su u nastavku srednjovj. tradicije prije svih redovi franjevaca i dominikanaca te pjevači u katedrali i crkvi sv. Vlaha. Orgulje i zaposlene orguljaše u tom su razdoblju imale crkve franjevaca, dominikanaca, benediktinki, klarisa, sv. Vlaha, katedrala te neke privatne kuće.

Veze M. Držića s glazbom dvojaka su karaktera. Bio je zacijelo glazbenik praktičar, jer ga je Veliko vijeće 28. II. 1538. imenovalo orguljašem katedrale za plaću od sto perpera godišnje, a u obiteljskoj genealogiji Jeronim Vlahov Držić tvrdi da je znao svirati na mnogobrojnim glazbalima (»era musico eccelentiss[im]o et sonaua d’ogni sorte de instrumenti« – »povrh toga bio je i izvrstan glazbenik te je svirao na svim vrstama glazbala«). Mavro Vetranović u duljoj nadgrobnici Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba čak nabraja instrumente koje je Držić svirao:

»Smete se muzika, koja je prije bila
slava, čas i dika od gospoj i od vila,
plačni su leuti i tužni ostali,
nijemi su flauti i ostale svirali.
Smetal je violune, taj čemer nemili,
da slatko ne zvone, kako su zvonili,
još <…> išteti nesrećni taj poraz,
kordine s korneti da izgube slatki glas,
smuti monikorde i glavočimbale,
smete arpikorde i žice ostale,
muzika ter plače od tuge i jada
i kako vran grače, kad pjesni uklada«.

S druge strane, didaskalije u Držićevim djelima (Tirena: »Ovdi se poje u lugu«, I, 2; »Vlašić Miljenko popijevavši k vodi dohodi i s vilom govori, zašadči u ljubav«, II, 2; »Ovdi s tancom čine mir, i s tancom odhode za vilom«, V, 5; Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena: »Ovdi se odkrije šena. Vlasi se pripadu, a ukažu se šes vila, koje najprvo poju, pak tancaju«, 2; »Svršivši pjesni i tanac, klanjajući se Veneri odhode, a Venere božica, užežena od ljubavi svoga Adona, tužeći se govori«, 3; »Opet se odkrije šena i satir s vilom tanca«, 6; Novela od Stanca: »Ovdi tanac vode, pak vile govore«, 7; Grižula: »Za ovjezijem se muzika kanta«, prvi prolog) upućuju na to da su se uprizorivala uz sviranje, pjevanje i plesanje. Konačno, na naslovnoj stranici Tirene iz 1551. posebno se ističe da je u dramu uključen »tanac na način pastirski«. S obzirom na onodobnu analognu tal. praksu i Držićevu glazb. naobrazbu može se pretpostaviti da je dio te scenske glazbe skladao sam Držić, ali je ona ostala nezabilježena ili je izgubljena.