GELLI, GIOVANBATTISTA

GELLI, GIOVANBATTISTA, talijanski dramatičar (Firenca, 12. VIII. 1498 – Firenca, 24. VII. 1563).

Bio je sin krčmara, a iz Firence se udaljio samo jedanput, kad je morao ići u Pisu, gdje se najvjerojatnije sreo s profesorom aristotelovske filozofije Simoneom Porzijom. Živio je skromno i imao je samo osnovno obrazovanje, ali je, da bi mogao razumjeti Dantea Alighierija, u dvadeset petoj godini počeo učiti lat. jezik i filozofiju. Prisustvovao je sastancima koji su se održavali u Orti Orticellarima, tj. u vrtu Bernarda Rucellaija. Poslije je postao članom Accademije degli Umidi, koju je 1540. osnovala skupina jedanaestorice mladih ljudi da bi njegovali književnost na nar. jeziku; ta je akademija pod pokroviteljstvom Cosima I. Medicija prerasla sljedeće godine u Accademiju Fiorentinu. Gelli je u toj akademiji prvi javno čitao Dantea, potom se time i službeno bavio 1553–63, a 1558. bio je imenovan arciconsolom za prvi semestar te godine. Počeo je knjiž. rad pišući pjesme, koje nisu imale posebnu vrijednost, ali su ih cijenili članovi obitelji Medici. Između 1540. i 1551. objavio je najvažnije radove: Hirovi bačvara Giusta (I capricci di Giusto bottaio), Kirke (La Circe), Predavanja o Danteu (Lezioni su Dante), Predavanja o Petrarci (Lezioni su Petrarca) te studiju O poteškoćama sređivanja jezika (Sopra le difficoltà di ordinare la lingua), u kojoj, protivno teoriji Pietra Bemba, podupire superiornost govornoga firentinskoga jezika nad pisanim, a zatim i nekoliko prijevoda s latinskog i grč. jezika, među kojima Hekubu (prema Erazmovu lat. prijevodu) i dvije komedije, Pogreška (L’errore) i Torba (La Sporta). Djelo I capricci di Giusto bottaio sastavljeno je od deset razgovora koje bačvar Giusto vodi sa svojom dušom, ali zbog Gellijeve otvorene simpatije prema Girolamu Savonaroli i protestantizmu bilo je zabranjeno 1562. Komedija La Sporta prikazana je i objavljena prvi put 1543, a drugi put 1555. Temelji se na Plautovu Ćupu (Aulularia): u središtu je radnje torba puna novca koju slučajno pronalazi jedan stari škrtac, a bojeći se da mu je netko ne oduzme, pokušava ju sakriti i neprestano mijenja skrovište. Suvremenici, među kojima Anton Francesco Grazzini (Il Lasca), optužili su Gellija da je u osnovi ukrao nekoliko dramskih ulomaka Niccolòa Machiavellija, ali je Gelli samo priznao da u La Sporti ima mnogo elemenata uzetih od Plauta (»il quale io ho il più ch’io posso imitato« – »na kojega sam se ugledao što sam više mogao«). Isto takvo priznanje postoji i u prologu Držićeve komedije Skup (»sva je ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta«), koja je prikazana dvanaest godina nakon Gellijeve komedije.

Izvorima Držićeva Skupa posvećeno je nekoliko radova, u kojima se postavlja pitanje o tome nadovezuje li se Držić samo na Aululariju ili i na La Sportu. Ferdo Ž. Müller usporedio je Držićevu komediju samo s Plautovom Aulularijom (»Skup«, komedija od Marina Držića Dubrovčanina, 1879), a Milivoj Šrepel, ne poričući Držićev »krasan komički talent« i tvrdeći »da se nije ropski povodio ni za Plautom ni za Gellijem« (»Skup« Marina Držića prema Plautovoj »Aululariji«, 1890), opaža mnoge podudarnosti Skupa s tal. komedijom: »najprije vidimo lokalizaciju – onamo Fiorencu, ovdje Dubrovnik; ondje se šibaju neke nevaljalštine fiorentinskog života, ovdje opet dubrovačkoga; u objema vidimo isti značaj kompozicije (…) i najzad vidimo, da su obje preradbe izvedene u prozi, dok je Plautovizvornik napisan u stihovima«. Vatroslav Jagić opovrgava Šrepelov sud, smatrajući da svaka sličnost između dviju komedija potječe od zajedničkog izvora (Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća – Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn., 1900). Jagićevo stajalište u cijelosti dijeli i Franjo Švelec: »’Skup’ nema neposredne veze s talijanskim paralelama, vezan je samo Plautom – zajedničkim izvorom« (Problem odnosa Držićeva teatra prema talijanskoj književnosti, 1958). Švelec smatra neosnovanom i tvrdnju Artura Cronije da se Skup temelji ne samo na Aululariji i La Sporti već i na djelima Aridosia Lorenzina de’ Medicija, Opsjednuta (La Spiritata) Antona Francesca Grazzinija i Timone Mattea Marije Boiarda (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953).