ŽIVOTOPIS

ŽIVOTOPIS.

1508. Podatak da se Marin Držić rodio 1508. nije dokumentiran, a izvodi se iz činjenice da je 1526, kad se stric Andrija u njegovu korist odrekao upravljanja nad dubr. crkvom Svih Svetih (Domino), najvjerojatnije postao punoljetan. Držići su bili vlastela koja su se najvjerojatnije u XII. st. iz Kotora preselila u Dubrovnik. Tijekom dvaju stoljeća u Republici su obnašali ugledne drž. službe koje su im pripadale zbog plemićkoga statusa. Prema navodu iz genealogije Jeronima Vlahova Držića Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika (Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia) plemstvo su izgubili u doba epidemije kuge 1348. jer je predak Marin Valijev Držić napustio grad u strahu pred bolešću, unatoč zabrani vlade o napuštanju grada, no zapravo je riječ o tome da spomenuti Marin nije imao muških potomaka u zakonitom braku, ali je imao izvanbračnoga sina Živka, koji nije mogao naslijediti očev plemićki status. Držići iz građ. grane pripadali su bratovštini antunina; tal. oblik prezimena bio im je Darsa, latinizirani Drusianus. U tradiciji je obitelji bilo da netko postane fratar ili svećenik, pa se u XIV. st. u crkv. službama spominju đakoni Jakov i Tomko Držić, poslije su dva Džora Držića bili u crkv. redovima: stariji je bio franjevac, a pjesnik Džore umro je 1501. kao klerik i skrbnik crkv. posjeda. Držići su upravljali crkvom Svih Svetih, gdje su imali status rektora, a prihode su ubirali i s posjeda opatije sv. Petra na Koločepu. Otac Marin Nikolin bio je oženjen Anulom iz roda bogatih građana Kotrulja, rođakinjom trgovca i ekon. pisca Benedikta Kotrulja. Imali su dvanaestero djece, šest sinova i šest kćeri, ali im je na životu ostalo samo pet sinova i dvije kćeri: Nikola, Vlaho, Vicko, Ivan, Marin, Nika i Pȅra. Marin je ime dobio po djedu s majčine strane, Marinu Kotrulju. Posao je Držićevu ocu u mladosti odlično išao, pa se 1502. mogao pohvaliti kako je diobom imanja s bratom Vlahom dobio u vlasništvo i kuću u blizini Kneževa dvora, u kojoj je najvjerojatnije rođen budući književnik Marin.

1526. Dokument od 12. IV. (registriran u Diversa Cancellariae 19. XII. 1530) spominje M. Držića kao »rektora polovice crkve Svih Svetih unutar zidina Dubrovnika«. Otac i braća bili su trgovci, a brat Vlaho, koji se bavio slikarstvom i umj. obrtom pod imenom Blasius Drusianus, neko je vrijeme živio u Veneciji. Vicko je do tridesetih godina ostvarivao dobit od izvoza balkanskih sirovina, a bavio se i bankarskim poslovima. Težište ulaganja Držićevih bilo je u osiguranju dubrovačkih trg. brodova i njihova tereta. Marin se u tim poslovima ne spominje jer je u mladosti, čini se, bio ekonomski ovisan o ocu i o prihodima od crkv. imanja. Nema podataka o njegovu školovanju u Dubrovniku, ali se može pretpostaviti da mu je jedan od učitelja u grad. školi bio Ilija Crijević, lat. pjesnik i pisac rasprave o rim. komediografu Titu Makciju Plautu. Zacijelo je naučio lat. jezik, ali njime nije pisao, a poznavao je i tal. jezik. Hrv. jezik bio je jezik komunikacije u obitelji te jezik njegovih lirskih i dramskih tekstova.

1535. Iz sačuvanih dokumenata saznaje se da je Držić tada stanovao u kući koja je pripadala ženskom benediktinskom samostanu sv. Andrije, poviše crkve sv. Petra, u blizini samostana sv. Apostolâ. Nije mogao redovito plaćati stanarinu, pa ga je 1536. redovnica Marta tužila. O financijskim se problemima obitelji Držić zna više i zbog toga što je sačuvana izjava koju su 1538. zajedno s ocem potpisala braća Nikola,Vicko i Ivan, u kojoj konstatiraju da su nakon pregleda računa shvatili da neće moći u potpunosti isplatiti dugove. Po njihovoj spremnosti da isplate polovicu dužničke sume u roku od godine dana vidi se da bankrot ipak nije bio potpun. Braća su preuzela i dugove i mjenice brata Vlaha, koji je tada boravio u Veneciji. Iznos koji su vjerovnici potraživali od Držićevih bio je velik (5000 dukata). Koliko je obiteljski ekonomski krah u tom trenutku bio ozbiljan vidi se i po tome što je otac za iznos od tisuću dukata 1539. prodao obiteljsku kuću u blizini Kneževa dvora.

1537. Izbio je sukob oko imanja u Rijeci dubrovačkoj koja su pripadala crkvi Svih Svetih. Vjeruje se da je Držić često boravio u predjelima oko rijeke Omble. Je li stoga stekao nadimak Vidra (u Rijeci žive vidre), ne zna se, a moguće je da ga je dobio poslije, jer je krzno u renesansi nad ovratnicima ogrtača bio znak obnašanja ugledne društv. funkcije. Kako je za vrijeme studija u Sieni 1541–42. bio rektor Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) i prorektor Sveučilišta, to se krzno, koje je tada bilo znak moći, možda zapamtilo kao dio odjeće s kojim ga se identificiralo. Nije poznato je li u to doba pisao pjesme. Može se pretpostaviti da su lirski sastavci, objavljeni u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, napisani prije nego što ih je za tisak sam izabrao.

1538. Unatoč crkv. dohocima, financ. nevolje obitelji sve su više utjecale i na Marina. Zbog danas teško shvatljiva razloga bio je prisiljen javnom izjavom najprije preuzeti novčane obveze brata Vlaha, a potom je proglašena njegova neovisnost o obiteljskim prihodima, što je zacijelo učinjeno zato da vjerovnici ne bi mogli imati nikakvih zahtjeva nad crkv. nadarbinama, jedinim njegovim sigurnim prihodima. Novčani problemi u kojima su se Držići tridesetih godina XVI. st. našli kulminirali su u studenom 1544 – obitelj je doživjela financ. krah – ali se to Marina više nije ticalo jer je već šestu godinu bio gotovo potpuno odvojen od obiteljskih financ. obveza. U veljači ga je Vijeće umoljenih izabralo za orguljaša stolne crkve sv. Marije i odredilo mu godišnju plaću od sto perpera. Dana 24. VIII. Vijeće umoljenih dodijelilo mu je novčanu pomoć u iznosu od trideset dukata za odlazak na studij, a uz jamstvo Bartula Marinova Zizzerija i Nikole Ivanova Mažibradića, koji su potvrdili da će stipendiju potrošiti na studiranje. Nije jasno je li svota dodijeljena za cijelo vrijeme studija ili je riječ o godišnjoj stipendiji. Činjenica je da se tolika stipendija mnogim dubr. građanima dodjeljivala kao godišnji iznos, a ne za trajanje cijeloga studija. Iz toga doba potječe izjava Držićeva oca, u kojoj kaže da mu je sin po zvanju klerik, ali »da će uskoro postati svećenik«, a zatim ga emancipira od obiteljskih financija jer je »neprilično da se bavi trgovačkim poslovima«.

Dana 15. X. 1539. otac emancipira M. Držića od obiteljskih poslova  (Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, sv. 126, f. 18r–18v)

Dana 15. X. 1539. otac emancipira M. Držića od obiteljskih poslova
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, sv. 126, f. 18r–18v)

1539. Poč. godine Držić je otputovao u Italiju. Iz dokumenta od 14. IX. 1540. u kojem se navodi da je bio nazočan na krštenju sina sienskoga kapetana Eneje Valentija (»Fu conpare el Exellente Misser Marino Drusiani di Darsia Raugeo, professore di littere« – »Kum mu je bio odlični gospodin Marin Držić, Dubrovčanin, profesor književnosti«) vidi se da je ondje bio student književnosti.

1541. Nije poznato zbog čega je izabrao Sienu kao mjesto u kojem će studirati, nepoznato je koliko je godina proveo na studiju, nepoznato je je li možda studirao na još kojem tal. sveučilištu. Razdoblje provedeno u Sieni značilo je upoznavanje sa životom tada jednog od kulturno najrazvijenijih područja Europe. Da je među studentima, posebno onima iz inozemstva, bio cijenjen, vidjelo se 12. VI., kada je Zbor mudrih (Collegio dei Savi) sienskog Sveučilišta predložio, a Senat potvrdio, da se »dominus Marinus Raugeus« izabere za rektora Kuće mudrosti i za prorektora »Universitatis studii senensis«. U postupku izbora dobio je više glasova od dotadašnjega rektora, Portugalca Martina Lópesa, i novoga kandidata, Jacoba, njem. studenta. Njegov su izbor poduprli mnogobrojni tal. studenti, pokazujući dotadašnjem rektoru negativan odnos prema španj. okupaciji Siene i kandidatu s Iberskoga poluotoka. Dva dana nakon promaknuća primljen je u Kuću, a 23. VI. svečano je uveden u dužnost, tj. predan mu je Statut prema kojem se morao ravnati u svakodnevnom poslu. Dana 30. VII. dodijeljena mu je rektorska soba i podvostručen dnevni obrok hrane. Za rektorskoga mandata imao je niz sukoba, osobito sa Zborom mudrih. Među ostalim pobunio se protiv uvjeta života u Kući što ih je Zbor mudrih odredio. Sudjelovao je u procesu koji se vodio protiv Guerrina Duccija i njegovih sinova u povodu ubojstva dvojice port. studenata. O zločinu je 31. VII. podnio opširnu izjavu, opisavši okolnosti koje su dovele do ranjavanja više ljudi i smrti dvojice studenata. Kao rektor imao je problema s plaćanjem vlastitoga izdržavanja. Uz to što se nije slagao s administratorom (camerlengom) Kuće mudrosti, Giovannijem Battistom Umidijem, 8. X. pred Senatom je u znak protesta bacio ogrtač i rektorsku lentu te zaprijetio ostavkom. U vrijeme sukoba s četvoricom nediscipliniranih studenata Senat ga je, kao i te studente, upozorio da će ga se, ako se sukob ne smiri, kazniti smrću. Moguće je da je za vrijeme rektorskoga mandata obavio i dvije protokolarne dužnosti. Možda je bio član službene delegacije sienske komune kad je u Lucci poč. rujna pozdravila papu Pavla III. te u izaslanstvu koje se u Sieni 27. XI. poklonilo Antoineu Perrenotu de Granvelleu. Taj protokolarni susret s izaslanikom Karla V. bio bi Držiću važan jer je i sam bio pristaša zapadne politike rimsko-njemačkoga cara, što je poslije i bio izvor njegova nezadovoljstva zbog, po njegovu mišljenju, neodlučne i protuzapadne izvanjske politike dubr. vladalaca.

1542. Dana 8. II. u kući sienskoga plemića Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia (Agazzari) prikazana je kaz. predstava. U komediji je Držić, tj. Magnificus Rector, kako ga naziva sienska policija u istražnim dokumentima, nastupio u ulozi ljubavnika. Te godine, posebno u karnevalsko vrijeme, u Sieni su bila zabranjena sva okupljanja, a nadasve izvedbe kaz. predstava, i na javnim mjestima i u privatnim kućama. Kaznene mjere protiv sudionika predstave bile su oštre, ali je Držić, zbog ugleda rektorske funkcije koju je obnašao, tek opomenut i oslobođen daljnjih istraga. Ti su dokumenti najstariji izvor koji Držića dovodi u vezu s kazalištem. Dana 5. V. napisao je pismo Francescu Grassiju, sienskom kapetanu pravde (Capitano di Giustizia), zamolivši ga da se slučaj kažnjavanja sluge jednoga od njegovih podložnih studenata i savjetnika ne rješava na gradskoj razini, nego da se prepusti njemu. To je jedini tekst pisan njegovom rukom s pozicije moći. U veljači je u člancima novoga statuta što ga je dobila Kuća mudrosti prividno smiren višegodišnji Držićev sukob s gradskom i sveučilišnom administracijom. U ljeto te godine, čini se, više nije bio u Sieni: 26. VI. razriješen je rektorske dužnosti, održao je govor i predao insignije. Nije poznato ni koliko se dugo zadržao u Kući mudrosti i na Sveučilištu. Studij nije okončao diplomom jer u popisima završenih studenata nema njegova imena. Studirajući u Toskani, zacijelo je stekao stanovita znanja iz građanskoga i kanonskoga prava, filozofije i klas. književnosti, a također je moguće da je usavršio glazb. kulturu. U Sieni je upoznao suvremenu kaz. produkciju, što je vidljivo u njegovim vješto oblikovanim pastoralnim dramama, koji je žanr u tom gradu bio posebno popularan upravo tridesetih i četrdesetih godina XVI. st. Za vrijeme studija prijateljevao je s filozofom Francescom Piccolominijem, što spominje J. Držić u genealogiji.

1543. Dana 4. I. u Anconi je, zajedno s plemićem Lujom Ivanovim Sarakom, uzajmio sto zlatnih dukata od Firentinca Girolama Gerinija, a ugovor je potpisan u uredu notara Girolama Giustinianija. Nakon toga se još jednom vratio u Sienu, a potom ju je napustio prije srpnja 1543. Njegov povratak ondje su očekivali mnogobrojni vjerovnici, među ostalima kurtizana Lucia, koju je godinu dana prije pretukao Držićev sluga, zatim kurtizana Agneza te Angelo Palmieri, s kojim je, čini se, imao nekih poslovnih odnosa. Čim je napustio Sienu, vlasti su ispitale studenta Orazija Olivierija u vezi s Držićevim dugom od jedanaest dukata nastalim »ex causa mercantie«. Koliko je dugo ostao u Italiji nakon što je napustio Sienu, nije poznato. Za sljedeće su dvije godine izvori o Držićevu životu manjkavi.

M. Držić ustupa bratu Vlahu prihode Svih Svetih (Domino) i Sv. Petra na Koločepu  (Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, sv. 131, f. 60r)

M. Držić ustupa bratu Vlahu prihode Svih Svetih (Domino) i Sv. Petra na Koločepu
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, sv. 131, f. 60r)

1545. Početkom godine sigurno je bio u Dubrovniku, gdje je odlukom Vijeća umoljenih od 16. I. u četveromjesečnom razdoblju zamjenjivao brata Vlaha, koji je tada u Veneciji sređivao obiteljske poslove, na mjestu pisara u uredu vunarskoga obrta. Nad tom upravnom službom tada su bdjela čak trojica plemića, članovi Vijeća umoljenih. U prosincu 1545. stigao je u Dubrovnik austr. plemić Christoph Rogendorf, koji je Austriju napustio pod izlikom hodočašća u Svetu zemlju. Dubrovačka mu je vlada odredila dvaplemića, Marina Petrova Crijevića i Marina Županova Bunića, da mu za boravka u gradu prave društvo. Posredovanjem Držićeva prijatelja Ambroza Franova Gučetića, dubr. poslanik na bečkom dvoru Marin Stjepanov Džamanjić preporučio je Rogendorfu Držića. Dubr. vlast znala je da Rogendorf poznaje neprijatelje Republike, braću Miha i Pavla Bočinčića, koje je, jer su je kod kralja Ferdinanda u Beču optuživali, bila spremna likvidirati uz pomoć plaćenoga ubojice. Bočinčići su mržnju prema Dubrovniku opravdavali time što im je ondje bilo zaplijenjeno obiteljsko imanje pa su u vezi s naknadom tražili pomoć habsburških vladara, čiji su protektorat, barem načelno, prihvaćali dubr. vijećnici, naravno, samo onda kad im se to činilo potrebnim i kad su se pozivali na kontinuitet ugarsko-hrvatske krune svetoga Stjepana. Držić je stupio u Rogendorfovu službu kao komornik (camariero). Dobivao je mjesečnu plaću od dva dukata, dva odijela godišnje te još neke darove (»oltra alcuni presenti«). Našavši posao, bratu Vlahu na pet je godina ustupio prihode Svih Svetih i Sv. Petra na Koločepu. Rogendorf se odlučio vratiti u Beč; na put je krenuo oko Božića.

1546. Putujući s Rogendorfom, Držić je posjetio Senj, a u Gradisci je susreo braću Bočinčić. Na putu po Austriji proveo je tri mjeseca, a zatim se, preko Klagenfurta i Venecije, vratio u Dubrovnik. U kolovozu se Rogendorf ponovno obreo u Dubrovniku i smjestio u Gružu. Zatim je otputovao u Carigrad, a Držić mu je na tom putu bio tumač; u Carigrad su stigli 27. IX. U grofovoj pratnji bio je i Marin Bočinčić, sin Mihov, s kojim je Držić došao u sukob jer ga je vrijeđao zbog njegova pučkoga podrijetla, a sebe uzdizao zbog pripadnosti plemićkome staležu. U Carigradu je bila odbijena Rogendorfova ponuda da radi za tur. interese, pa je odlučio prijeći u službu franc. kralja. Nakon sukoba s Bočinčićem, Držić je napustio Rogendorfovu službu.

1547. U siječnju se vratio u Dubrovnik, a 9. I. dao je iskaz pred predstavnicima Maloga vijeća, Bernardom Gabrijelovim Crijevićem i Franom Marinovim Kabužićem. U iskazu je istaknuo kako je na put s Rogendorfom otišao da bi vidio svijeta (»per vedere delle cosse del mundo«), da nije mnogo cijenio gospodara, o čemu svjedoči i to što ga je čak dva puta napuštao. Premda je, prema njegovu iskazu, razlog prekida putovanja s grofom bio sukob s Marinom Bočinčićem, to je mogla biti samo izlika.

1548. Započeo je Držićev najdulji kontinuirani boravak u Dubrovniku, u kojem je, čini se bez duljih izbivanja, živio sve do izvedbe Hekube 1559, pa i do 1562. U tom su razdoblju bili izvedeni svi njegovi dramski tekstovi. Prema današnjim spoznajama, prvi javnosti prikazan tekst bila je komedija Pomet, koju su glumci Pomet-družine prikazali o pokladama 1548. Premda je komedija izgubljena, iz drugog prologa Dunda Maroja saznaje se da joj je radnja bila smještena u Dubrovnik, a da su među likovima bili Dundo Maroje, Pomet, Grubiša, Pavo Novobrđanin te da je prolog izgovorio negromant Dugi Nos. Iste godine prikazana je pred Kneževim dvorom i Tirena, za koju Držić u posveti Marinu Ivanovu Puciću (Maro Makulja) kaže da ju je napisao »za ne stat zaludu« i da ju je prikazao »za arajdat prijatelje«. Tirenu naziva komedijom, da bi i time istaknuo kako je riječ o tekstu namijenjenom prikazbi, bitno različitom od rudimentarnih pastirskih ekloga koje je upoznao u Sieni i kakve je u Dubrovniku prije njega pisao Nikola Nalješković. Ta je drama potaknula zavidne neprijatelje da pisca optuže kako je potkradao M. Vetranovića. Od optužaba branio se poslanicom Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, a pridružio mu se i Vetranović Pjesancom Marinu Držiću u pomoć. Dana 16. IV. u ulici Među crjevjare napao ga je Vlaho Stjepanov Kanjica, udarivši ga palicom po glavi. Držić je 17. IV. Vlaha prijavio sudu, pred sucima Marinom Vlahovim Gundulićem i Marinom Franovim Ivanovim Gučetićem. Napadač je 29. V. kažnjen s tri mjeseca zatvora i globom od dvadeset pet perpera, a sačuvan je Držićev iskaz u kojem opisuje neugodan događaj. Spomenuo je i Vicu, napadačevu majku, pri čemu nije sasvim jasno je li ona poticala sina da udara Držića ili se solidarizirala sa žrtvom. Miroslav Pantić je u arhivskim spisima našao da se Držić te godine (4. XII.) spominje kao đakon (»diaconus Marinus Marini de Derxa«). Na tom je prvom stupnju svećeničkog reda bio, prema Pantiću, već od 1528.

1549. Piše nadgrobnice U smrt od Fjore Martinove Šumičić i Epitaphio. Još uvijek nije namirio dug G. Geriniju, pa ga je on – preko zastupnika Lorenza Miniatija – pokušao vratiti 18. V., pri čemu je N. Mažibradić zajamčio da će Držić dug vratiti.

1550. Tek se te godine Držić spominje kao svećenik. Nagađa se da je posjetio Rim za vrijeme svete godine. Te godine piše komediju Dundo Maroje, što se pretpostavlja po tome što je na jedinom sačuvanom prijepisu navedena oznaka Laus Deo 1550, što se u njoj često spominje sveta godina (proštenje), a i zbog Marojeve napomene da su »minuto godište velike nemoći bile«, što je točno, jer je 1550. Dubrovnik zahvatila epidemija. Umire mu otac u osamdeset sedmoj godini.

M. Držić 14. I. 1562. od braće Vicka i Vlaha traži isplatu 105 dukata  (Državni arhiv u Dubrovniku, Sententiae Cancellariae, sv. 127, f. 4v)

M. Držić 14. I. 1562. od braće Vicka i Vlaha traži isplatu 105 dukata
(Državni arhiv u Dubrovniku, Sententiae Cancellariae, sv. 127, f. 4v)

1551. U Veneciji su objavljene dvije Držićeve knjige: Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (tiskar Niccolò Bascarini) i Tirena (tiskar Andrea Arrivabene). U Pjesni je uvrstio dvadeset četiri pjesme, poslanicu Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, Tužbu Ljubmira od komedije Tirene, Prolog drugi komedije prikazane u Držîć na piru te stihovane drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novela od Stanca. Za komediole kaže da ih je sklopio u »dva sjedenja« jer ga je »tako brijeme silovalo«. U posveti Marin Držić svojim prijateljem aludira na kritičare koji ne mogu vjerovati »da ja umijem veras učinit«. U Prologu drugom iznosi ponešto obavijesti o sebi i o vlastitom doživljaju knjiž. vrijednosti. Tirena je ponovno izvedena na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegreti, a u prologu se kaže da je prikazana u kući Julijana Marinova Turčinovića (Džulo Pjorović), Vlahova djeda po majci. Iz prologa u kojem se govori o izvedbi Tirene koju je prekinulo nevrijeme nije moguće odrediti misli li se na praizvedbu iz 1548. ili se oznaka onomlani odnosi na izvedbu iz 1549, o kojoj nema dokumentiranih potvrda. Iste godine prikazana je i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. Novela od Stanca uveličala je pir Martolice Vidova Džamanjića i Anice Kabužić. O pokladama, početkom veljače iste godine u Vijećnici je izveden Dundo Maroje. Izvela ga je Pomet-družina, a u drugom se prologu kaže da je komediju u šest dana sastavilo šest Pometnika. Komedija ima dva prologa: prvi je utopijski govor negromanta Dugoga Nosa, a drugi je standardna prozna najava zbivanja i pozdrav publici. Dana 16. VIII. Držić je vlastoručno sastavio mjenicu pisanu tal. jezikom na devedeset dukata koje je uzajmio od Martina Ivanova Šumičića, što je jedini njegov autograf sačuvan u Državnom arhivu u Dubrovniku.

1552. Umrla mu je majka Anula. Oporukom je sinu Vlahu ostavila posjed na Koločepu, dok je Marinu namijenila četvrtinu miraza, pri čemu ga je obvezala da nasljedstvo ne smije darovati, prodati ni otuđiti, nego da ga nakon smrti mora ostaviti Vlahu i njegovim muškim nasljednicima. Na piru Junija Mihova Bunića (Džono Miškinov) i Đive Gradić izveden je Pjerin. Tekst komedije sačuvao se u ispisima što ih je 1702. načinio Đuro Matijašević. Držić je dospio u financ. nevolje pa se 20. V. bratu Vlahu obvezao isplatiti dvjesto pedeset zlatnih dukata. U to vrijeme braća Držić prodala su neka dobra na Pelješcu pa su vjerovnici, kad su za to doznali, pokušali i od Marina naplatiti stare dugove. Prijavili su ga crkv. sudu, ali se na pozive nije odazivao. Nema podataka kad su prikazane komedije Tripče de Utolče i Arkulin pa ih se vremenski smješta između 1552. i 1554. Prvoj nedostaje prolog, cio prvi čin, prvi, drugi i početak trećega prizora drugoga čina, a zanimljiva je zbog činjenice da se u njoj na dva mjesta spominje kaz. družina Gardzarija, a na kraju naslovni lik, opraštajući se od gledatelja, poziva na večeru u gardzariju (predionica vune) pa se oprezno može pretpostaviti da je istoimena družina komediju i izvela.

1553. Dana 23. III. izabran je za pisara gradske solane s dvadeset pet glasova za, a šesnaest protiv. Službu je obnašao do 11. IX. 1556, kad je se svojevoljno odrekao.

1554. Na piru Rada (Rafa) Marinova Gučetića i Anice Đurđević prikazan je Džuho Krpeta, sačuvan u ulomcima, a izveden najvjerojatnije pred vlastelom, jer u prologu Kerpeta kaže: »Sinjori vlasteli, dobro ste našteni! I vi, vladike, dobar vi večer!«. Na jednom se mjestu kaže da je Rado bio vođa kaz. družine Gardzarija. Dana 5. VI. tužio je Ivana Paskova Dračevicu jer ga je vrijeđao na Placi.

1555. Na piru Saba Stjepanova Palmotića (Sabo Gajčinov) i Nike Crijević prikazana je komedija Skup, prerada Plautova Ćupa (Aulularia), prema bilješci Đura Matijaševića »godišta 1555 mjeseca marča«. Kako je ožujak 1555. bio korizmeni, nije se pirovalo ni predstavljalo pa možda ni godina izvedbe nije točna. Među glumcima bio je i Stijepo Crijević, Nikin brat, koji je, u ulozi Satira, izgovorio prolog. U prologu je spomenuo pastoralnu dramu koju će družina prikazati sljedeće godine jer su neke žene tražile da se ne prikazuju komedije s gradskim motivima, nego drame s vilama i satirima. U prologu Skupa afirmira se posebnost scenskoga mjesta, koje pisac naziva Njarnjas-grad: »Njarnjasi ga su zidali, Njarnjasi ga gospoduju, Njarnjasi mu su i zakone dali. (…) U ovomu je gradu svaka liberta«.

1556. Na piru Vlaha Valentinova Sorkočevića i Kate Sorkočević, vjerojatno potkraj svibnja ili poč. lipnja, izvedena je drama Grižula, koja ima dva kratka prologa odijeljena glazb. intermezzom, a osobito je zanimljiv lik Omakale, koja govori o teškom životu dubr. godišnica.

1557. Sabo Bobaljević piše 7. I. poslanicu Hvaraninu Mikši Pelegrinoviću (Odgovor Saba Mišetića Pelegrinu), u kojoj svjedoči o Držićevu odlasku iz Dubrovnika. Iz stihova se može zaključiti da se Držić te godine nalazio kod Pelegrinovića, u Hvaru ili Zadru. O odlasku iz Dubrovnika nema drugih vijesti, ali se mogao dogoditi u to doba, jer između 1556. i 1559. nije izvedeno ni jedno Držićevo djelo.

1558. Nastala je Hekuba. Riječ je o preradbi Euripidove tragedije, pri čemu se Držić držao izvornika, koji je možda poznavao u lat. prijevodu, no kao predložak mu je poslužila tal. verzija La Hecuba Lodovica Dolcea. Sačuvano je više prijepisa Hekube, a u Šibenskom rukopisu (druga pol. XVI. st.) netko je markirao više od dvjesto stihova koji su zapravo sentencije o prolaznosti života, sreći, slavi i moći. Za Hekubu se dugo mislilo da je Vetranovićeva, pa je prvi put i objavljena 1853. pod njegovim imenom (priredili Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić), a nema je ni u prvom izdanju cjelokupnih Držićevih djela (F. Petračić, Djela Marina Držića, 1875). Dubrovačke su vlasti dva puta zabranile njezinu izvedbu, 9. III. i 21. V. Prvi se put zaprijetilo kaznom od pedeset perpera, a drugi je put naznačen i motiv zabrane (»quae turbulenta est« – »uznemirujuća je«).

1559. Dana 29. I. Hekubu je izvela Družina od Bidzara, no ne zna se gdje je prikazana.

1561. Dana 29. X. registrirana je Držićeva izjava kojom se emancipira od svih poslova što ih je imao s bratom Vlahom.

1562. Dana 14. 1. Marin od braće Vicka i Vlaha potražuje sto pet dukata od očeva naslijeđa, a u veljači Vlaho tuži Marina, zahtijevajući namirenje deset godina staroga duga od dvjesto dukata. Čini se da je ta tužba, kao i Marinovo odvajanje od bratovih poslova, bila tek poslovni potez kako bi Vlaho prije drugih vjerovnika mogao sekvestrirati dio ostavštine koji je Držiću pripao nakon smrti majke Anule. U prosincu je Držić bio u Veneciji, gdje je zalazio u kuću trgovca Pera Primovića.

1563. U Veneciji je obavljao službu kapelana mlet. nadbiskupa: »un M. padre Marino Darsa, capellano del reverendissimo patriarca di questo città di Venezia« (»g. don Marin Držić, kapelan preuzvišenoga patrijarha grada Venecije«). To je najsvečaniji oblik kojim se netko obratio Držiću u sačuvanim spisima, a nakon njegova sienskog rektorata. Bio je čest gost P. Primovića, koji je imao kuću nedaleko od mosta Ponte della Donna Honesta. Uz njegovu će postelju biti i u siječnju, dok bude umirao. U to je doba izbila afera oko Primovićeve oporuke, kojom je Perini, nezakonitoj kćeri sluge Herkula, ostavio dvjesto dukata za udaju, zbog čega je došao u sukob s braćom Jeronimom i Nikolom. Kad je odlučio promijeniti oporuku, ustanovljeno je da je sluga Herkul sakrio za svoju kćer povoljnu oporuku pa je Pero umro ne stigavši načiniti novu. Držić je bio jedan od glavnih svjedoka u procesu koji su protiv Herkula poveli Jeronim i Nikola pa je u Dubrovniku 17. IX. dao pismenu izjavu vikaru dubr. nadbiskupa s detaljnim opisom događaja u Primovićevoj kući.

1566. Od kraja travnja ili poč. svibnja Držić je boravio u Firenci, gdje je vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu uputio najvjerojatnije sedam pisama, od kojih se pronašlo pet (2. VII., 3. VII., 23. VII., 27. VII., 28. VIII.), a čuvaju se u Državnom arhivu u Firenci. Prvo i ono napisano između 23. i 27. VII. do danas nisu pronađeni. U njima moli Cosima da mu pomogne srušiti režim u Dubrovniku, koji je, po njegovu mišljenju, u rukama nesposobne vlastele (»dvadeset nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza«). Predlaže da se nakon prevrata – koji je trebalo izvesti do kraja siječnja 1567 – vlast raspodijeli među plemićima i pučanima, pri čemu bi se slijedio primjer Genove. Od Cosima traži da od pape isposluje ekskomunikaciju (pravu ili lažnu) dubr. vlastodržaca, što bi pobožni puk s oduševljenjem pozdravio pa bi stao na stranu urotnika. Naveo je slabosti dubr. vlade (škrtost, upropaštavanje mornarice, slaba prozapadna orijentacija, upletanje u crkv. poslove, nepravednost kaznenog sustava), osobito zamjerajući svjesno snižavanje ranga poslanstava upućivanih caru Karlu V. U pismu od 28. VIII. spominje i plemiće Luka Nikolina Sorkočevića i Frana Franova Lukarevića.

1567. Dana 2. V. Držić je umro u Veneciji, a pokopan je u bazilici sv. Ivana i Pavla (Zanipoli). Na vijest o smrti nadgrobnicama pisanim hrv. jezikom reagirali su M. Vetranović (Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba i Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina) i Antun Sasin (Antun Sassi u smrt Marina Držića), a sonete na tal. jeziku napisali su Sabo Bobaljević (Držiću, čiji sladak, čist i mio pjev – Darsa il cui puro, vago, e dolce canto) i Miho Monaldi (U smrt gospara Marina Držića – In morte del Signor Marino Darsa). Dana 2. X. 1567. brat Vicko pozvan je da otkupi stvari koje je Marin ostavio Ivanu Bartulovu Nalješkoviću kao zalog za načinjeni dug. O datumu i mjestu smrti izvijestio je J. Držić u obiteljskoj genealogiji. Grobno mjesto nije poznato.

Autor: Slobodan P. Novak