VRLINA

VRLINA, pojam u uskoj vezi s pojmovima virtuoz i fortuna.

Za Niccolòa Machiavellija vrlina (virtù) je sposobnost (političkog) čovjeka-virtuoza – čovjeka obdarena vrlinom – da djeluje u skladu sa spoznatom stvarnošću, tj. s činjeničnim stanjem u određenom trenutku u kojem, kao reakcija volje na tu spoznaju, nastaje čin kao njihov spoj, pod uvjetom da su obje sinergično u pojedincu pronašle potrebnu djelotvornost, tj. snagu i talent, odn. vrlinu. Vrlina je u tom pogledu sinteza energije, volje i hrabrosti. Za Machiavellija ona je suprotstavljena: kršć. vrlini, kao strpljivom podvrgavanju Božjoj volji u očekivanju izvanzemaljske nagrade; aristotelovskoj vrlini, kao moralnoj perfekciji; neostoičkoj koncepciji, kao rezigniranom prihvaćanju sudbine; epikurejskom shvaćanju vrline kao sredstva za postizanje duševnoga mira. S istoga humanističko-renesansnoga polazišta na vrlinu gleda i M. Držić i njezin glavni utjelovitelj – Pomet, koji djelatno dokazuje da se vrlinom može djelovati protiv hirovite fortune (»srjeće«) kao sklopa okolnosti koje su samo prividno izvan čovjekovih moći. Vrlina je, dakle, sinteza više sposobnosti podijeljenih u dvije gl. skupine: sapientia (mudrost, razboritost, pamet) i fortitudo (jakost, tjelesna snaga, hrabrost, junaštvo, neustrašivost). Sapientia, kako se vidi iz Pometova primjera i djelovanja u Dundu Maroju, pretpostavlja sljedeće sposobnosti i vještine: umjeti vladati se, »bit pacijent«, »ugodit zlu brjemenu« (II, 1), znati podnijeti psovku, rug, »naučit živjet«, »sve umjet«, biti »doktur i filozof« (II, 1), znati dati »konselj« (II, 10), ne »desperavat se«, ne »htjet umrijet«, »ne abandonat se«, kako kaže Popiva, pomagati sam sebi, znati da postoji lijek svemu (III, 8), ne izgubiti se u adversitati, kao Maro Marojev – »Ja te i sad u adversitati s baretom u ruci onoram, i nijesam kako i njeki ki u dobru prijatelja ljube, a u zlu ne čine ga se vidjet« (IV, 3), kaže Pomet – ne okrenuti glavu od prijatelja u nevolji, u zlu se umjeti »akomodat« (III, 8), razumno se vladati, ne biti »rustik« (III, 14), umjeti Fortunu »karecat« (III, 14) zato što je žena (IV, 3), umjeti »fengat«, kako to kaže Dundo Maroje naučivši se tomu od Pometa (IV, 1) – »Trijeba je i vuhva i sve bit, tko s vragovi ima što činit« (IV, 6) – biti »umjetelan čovjek« (IV, 2), ne gubiti nadu (»sperancu«), jer joj povod »dava narav od fortune« (IV, 3). Fortitudo pretpostavlja pak sljedeće sposobnosti i vrline: biti hrabar (»na provu od ognja fineca se od zlata poznava«, III, 8), biti dobar mornar (u konkretnom i prenesenom smislu – »U fortuni se dobar mrnar poznava«, III, 8), biti taktičan (»Contrarius contradia curabuntur!«, II, 1), znati učiniti pravi potez (trat; II, 12), znati se hrvati s »kanaljama, neljudima, siromasima«, tj. s ljudima nahvao (II, 14), znati »učinit srce od lava« (III, 8) i – ne manje važno – jesti dobru, vlastelinsku hranu, jer, kaže Pomet, »za vlastelinu čovjeku bit hoće se čista krv od juhe, od kapuna i od jarebice učinjena, a ne od luka česnovitoga i od srdjela« (III, 14). Pomet je utjelovljenje svih tih vrlina koje u konačnici jesu ona vještina kojom »se svijet pobjeđuje«, kako u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. tvrdi Držić. (→ FORTUNA; VIRTUOZ)

Autor: Luko Paljetak
Literatura:
G. Pico della Mirandola, De hominis dignitate, Firenze, 1942;
F. Guicciardini, Ricordi politici e civili, Milano, 1951;
M. Santoro, Fortuna, ragione e prudenza nella civiltà letteraria del Cinquecento, Napoli, 1967;
G. Paparelli, Feritas humanitas, divinitas: L’essenza umanistica del Rinascimento, Napoli, 1973;
N. Machiavelli, Vladar, u knj. Izabrano djelo,I, Zagreb, 1985.