VODAN

VODAN, lik u drami Džuho Krpeta.

U ispisima Đura Matijaševića teško je odrediti koje su njegove replike, no jedna sigurno svjedoči da je riječ o rustiku sklonu piću te da je ime dobio komičnim obratom: »Nije li, gospodine, kapljica? Usahoše mi usta. Vince krjepos dava i pamet uzimlje; bez vinca nije srcu veselja, ni nogam snage, a neka t’ ljudi besjede. Veće idoh; kad se vrnem, kapljicom crvenom okropi tvoga Vodana, da mu se duh vrne«. Čini se da mu je bila povjerena neka zadaća (»Ava, gospodine, i ti me posla k tomu bogu!«), odn. da je zašao u njemu nepoznat, zacijelo mitološki svijet: »Davori mi, davori, bijedni Vodane, gdje se si zašao među njeke božiće; sve nješto poje u ovizijeh stranah,sve je milo«. Čini se da je nečim ili nekim bio opčinjen: »Što su te riječi, ȕzêtî Vodane? Kamo greš, kamo li bježiš? Gdje su tanci, igre, skupi, gozbe etc.? Svud su bez tebe i tvoga vina kako lonac bez soli, trpeza bez kruha i kuća bez vode«. Vodan ima prijatelja Hlada, po svemu sudeći »razumnoga savjetnika«, koji je krenuo u potragu za njim i pokušava ga vratiti starome životu: »Ki zao božić Vodana zove? Ako me Hlad ne zove, ne ozvah se živoj duši«. Da je Hlad imao takvu funkciju, potvrđuju sljedeće njegove rečenice: »Gdje si pošao? Kud se si zašao? Kudi li se to ide? Kamo li se to putuje? Ja te grem – koliko dana jes! – ištući, zovući po zelenih planinah: oto me je srjeća sada na tebe namjerila. Vrni se, Vodane, hodi domome: stan te tvoj žudi, svojta te tvoja zove«. Također se može nagađati da je Hlad ispunio svoju zadaću i ohladio Vodana: »Na to li me zoveš? Za to li me išteš? Na to li si došao? Hlad, moj brajene, sada mnome vlada. Ohaj rabotu, – Hlada ja ištem, da mi srce ohladi, i zbogom! Ne domari mi«.

Autor: Milovan Tatarin