VLAHO, SVETI

VLAHO (lat. Blasius), SVETI, biskup u Sebasti (Kapadocija), liječnik, mučenik (Armenija, druga pol. III. st. – Armenija, oko 316).

Crkva sv. Vlaha

Mučen oko 316. za vrijeme Licinija, koji je naredio da mu tijelo rastrgaju i bace u jezero, no rane su mu zacijelile, a on je hodao po vodi i propovijedao. Usmrćen je odrubljivanjem glave. Prikazuje se kao sjedobradi starac koji drži željezni češalj i upaljenu svijeću. Zaštitnik je divljih životinja, ratara i zaručnika, a zaziva se protiv bolesti grla. Slavi se 3. II. Zaštitnik (parac) Dubrovnika vjerojatno je postao između pol. X. st. i 1190. Prema legendi zabilježenoj u Annales Ragusini Anonymi (kraj. XV. st.) sv. Vlaho se 971. ukazao Stojku, svećeniku crkve sv. Stjepana, upozorivši ga da su mlet. brodovi u Gružu i pod Lokrumom te kane osvojiti Dubrovnik: »Nalazeći se u crkvi svetoga Stjepana oko ponoća, zabavljen u molitvama i psalmima, učini mi se, da je crkva puna oružane vojske. U sredini tog svijeta opazih starca duge sijede brade, koji držaše štap u ruci. Ovaj me pozva na stranu i reče mi da je on sveti Vlaho i da ga posla nebo na obranu ovoga grada. Još mi ispripovjedi, kako Mlečani bijahu došli do bedema, da ih preskoče, služeći se u tu svrhu, mjesto ljestvama, lantinama na galiji; on se postavi na obranu s četom nebeske vojske pa ih odbaci. Preporuči, da se unaprijeda čuvaju oni sami velikim oprezom i da se ne povjere oboružanim susjedima. Saslušavši ovo objavljenje, po čemu svi poznaše skrb rečenog slavnog biskupa i mučenika za grad, odluče da mu podignu hram pa ga uzeše za svoga parca i odvjetnika, a sliku mu za obilježje svoje zastave«. Njegov se lik nalazi na svim utvrdama i kulama, s izvanjske i unutar. strane zidina, nad glavnim grad. vratima i zgradama, na zastavi Dubrovačke Republike, službenim pečatima i novcu. Kroničar Milecije u lat. heksametrima bilježi da je 1026. nadbiskup bl. Vital (umro 1047) u Dubrovnik donio glavu sv. Vlaha: »S njima se – nema dvojbe – našla i Vlahova glava, / Baš kad je tisuću dvadeset šesta godina tekla: / Tvorac stihova ovih, Milecije, tomu je svjedok«. Prema drugom izvoru relikviju je donio neki Grk s Levanta, za što je nagrađen s petsto dukata. Iste godine Dubrovčani su stekli moćnik desne ruke sv. Vlaha, dok je moćnik lijeve ruke 5. VII. 1346. priskrbio pučanin Toma de Vitianis; kosti desne ruke darovao je 1459. Republici Tomo Paleolog. Filip de Diversis zabilježio je 1440. da »na jednoj od njih, čudne li stvari, jasno se opaža svježa rana od željeznog grebena za vunu, rekao bi da je jučer zadana« (Opis slavnoga grada Dubrovnika).

Relikvijar

Relikvijar ruke sv. Vlaha, XII. st., relikvijar glave sv. Vlaha, XI–XII. st.,
Dubrovnik, riznica katedrale

Moći sv. Vlaha čuvaju se u riznici katedrale sv. Marije, a relikvijari ruku i glave pripadaju među najveće dragocjenosti. Relikvijar glave potječe iz XI–XII. st., načinjen je u obliku krune biz. careva, ukrašen emajliranim medaljonima i dragim kamenjem. U Statutu iz 1272. propisuje se da knez – nakon prisege da će »valjano vladati i da će čuvati sav grad Dubrovnik te opsluživati i štititi stare običaje i zakone grada Dubrovnika« – mora na Placi u ruku primiti stijeg sv. Vlaha, a zatim još jednom pred glavnim oltarom Sv. Marije. Statut propisuje da se četvrtina imutka onih koji umru bez oporuke upotrijebi za radove na crkvi sv. Vlaha. Na triptihu Nikole Božidarevića (1460–1517) iz 1517, koji se nalazi u dubr. dominikanskom samostanu, sv. Vlaho u rukama drži Dubrovnik – a isti će se prizor prikazivati i u kamenoj plastici – što je simbolična slika »posvećenosti države, nebeske zaštite poretka« (Z. Janeković Römer, Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma, 1999). God. 1451. Veliko vijeće dalo je knezu osobitu povlasticu: za vrijeme procesije na blagdan sv. Vlaha može nositi svečeve relikvije. Festa sv. Vlaha održavala se u tri navrata: središnju proslavu činila je procesija 3. II., kad je knez – s članovima vijećâ, ratarima, mornarima, liječnicima, obrtnicima svih položaja (čak i mesari, bilježi s čuđenjem F. de Diversis), strancima, redovnicima prosjačkih redova – kretao u katedralu na svečanu misu, noseći veliku oslikanu upaljenu svijeću. Za tu je prigodu bio angažiran i vlasteoski momak koji je šibom rastjerivao one »koji bi drsko pokušali dodirnuti moći ili ih sramno poljubiti« (F. de Diversis). Osmoga dana feste nadbiskup, knez i članovi Maloga vijeća ujutro su pribivali misi u čast sv. Vlaha u crkvi sv. Klare (po tradiciji prva crkva sv. Vlaha), a petnaestoga dana isto se činilo u crkvi sv. Vlaha. To je zato što – objašnjava F. de Diversis – »gospodin nadbiskup ili gospodin knez ne bi mogli istodobno biti u trima crkvama«. Druga procesija priređivala se 9. III. kao zahvala četrdesetorici mučenika i molitvi sv. Vlaha jer su se toga dana oslobodili »sramotnoga ropstva koji su mu neki urotnici spremali«. Konačno, slavio se i 5. VII, dan kad je ruka sv. Vlaha stigla u Dubrovnik, no ta je svetkovina bila skromnija nego ona 3. II. Tri dana prije i se-dam dana poslije feste sv. Vlaha u grad su mogli ući dužnici koji su zbog dugova morali napustiti grad, čak i zločinci, što je oglašavano razvijanjem zastave sv. Vlaha na jarbolu (stendardu) koji se uglavljivao na Orlandovu stupu. U vrijeme feste – kao i u vrijeme drugih crkv. blagdana popisanih u Knjizi reformacije – nije se radilo, trgovalo, sudilo, dućani su bili zatvoreni (osim onih koji su prodavali sir, ulje i svijeće), no krčme su radile. Dubrovačkome zaštitniku posvećena je crkva podignuta u središtu grada: gradnja romaničke crkve započela je 1348, a opisao ju je F. de Diversis: »Budući da je božanski zaštitnik Dubrovnika i zaštitnik njegove slobode i mira, po Božjoj milosti, slavni biskup i mučenik sveti Vlaho, u njegovu čast i za ugled njegova imena, izgrađena je iz dobara općinske blagajne, pored njihove Luže, jer u gradu nije bilo prikladnijeg i ljepšeg mjesta, jedan hram, velik koliko je to bilo moguće učiniti na tom prostoru. Izgrađen je od kamena postrance ne posve obrađenog i povezanog po pravoj mjeri, pokriven je olovom i popločan živim četverokutnim kamenom raznih boja, razdijeljen na glavnu lađu i krila s velikim i visokim stupovima povrh kojih se vide svodovi. Izvana je šetnica urešena stupićima, s mnogim kamenim prikazima životinja koji su okolo naokolo ugrađeni u zidove. Crkvena lađa podijeljena je na kor za svećenike, gdje se nalazi veliki oltar s prelijepom srebrnom slikom i ciborijem, te na donji dio za puk, gdje su kamene sjedalice pokrivene drvenim pločama za gospodina kneza i druge muškarce, jer žene, kada dolaze u crkvu, borave drugdje. Svi su pro-zori ostakljeni. Uočljiv je lik raspetog Krista načinjen u srebru. Jednom riječju, izuzmeš li mnoštvo oltara, veličinu zdanja i kapele, odnosno kapelu u kojoj se čuvaju moći, opazit ćeš da je ova crkva svetoga Vlaha oblikom i uresom slična stolnoj crkvi«. Crkva je stradala u potresu 6. IV. 1667, potom potpuno izgorjela u noći između 24. i 25. V. 1706. Današnja crkva sv. Vlaha izgrađena je 1715; po uzoru na venecijansku crkvu sv. Mauricija gradio ju je Marino Gropelli. Tijekom XVI. st. sv. Vlaho više se puta javljao ili kao samostalna tema knjiž. sastavaka ili se u njima spominjao kao čuvar dubr. slobode, kako onima pisanima latinskim tako i onima pisanima hrv. jezikom: Ilija Crijević, Život božanskoga Vlaha, Molitva svetom Vlahu za Dubrovnik; Nikola Petrović, Natpis koji bi se trebao postaviti ispod kipa svetoga Vlaha na novim dubrovačkim gradskim vratima; Mavro Vetranović, Prikazanje od uskrsnutja Isukrstova, Galijun; Antun Sasin, Mrnarica, Mužika od crevljara; Didak Pir, Svetom Vlahu, De D. Blasio, rhacusanae reipublicae patrono, carmen. U Držićevu opusu sv. Vlaho spomenut je samo jednom, u prvom prizoru prvoga čina Dunda Maroja, u Dundovu uzviku nakon što mu Tripčeta Kotoranin priopći da je najbolje oprostiti se od novca koji je dao sinu, jer »drijevo se je razbilo u vas pod onjezijem veljijem stjenami«. Nato stari Maroje kaže: »Jaoh, pod Sveti Vlasi!«. U drugim komedijama invokaciju sveca uvijek prati prijedlog po (po svetoga Tripuna, po Gospu od Pšunja itd.), jedino ovdje Držić rabi prilog pod, što upućuje na to da sintagma »pod Sveti Vlasi« nije zaziv, nego označava mjesto »na jugozapadnom dijelu Dubrovnika ispod crkvice sv. Vlaha od Gorice« (Frano Čale, Marin Držić: Djela, 1979). Svojevrsnom metaforom brodarstva Tripčeta je Dundu Maroju osvijestio činjenicu da je novac izgubio još u trenutku kad ga je povjerio sinu, povjerovavši da će njime trgovati, a ne splaviti na rimske »zle žene«.

Autor: Milovan Tatarin