VITRUVIJE (MARCUS VITRUVIUS POLLIO)

VITRUVIJE (MARCUS VITRUVIUS POLLIO), rimski arhitekt.

Živio je i radio u I. st. pr. Kr., u doba Julija Cezara i Oktavijana Augusta. Školovan je za arhitekta, no za života je gradio i popravljao ratne strojeve te bio nadzornik izgradnje vodovoda u Rimu. Projektirao je i sagradio samo jednu javnu zgradu, baziliku u Fanu. Vjerojatno između 27. i 23. pr. Kr. napisao je djelo Deset knjiga o arhitekturi (De architectura libri decem), jedini iz antike sačuvani prikaz arhitekture kao primijenjene umjetnosti i tehn. vještine. Velik dio pete knjige o uređenju javnih prostora posvetio je kazalištu, opisujući odabir pravilnoga mjesta za izgradnju, postizanje optimalne akustike i razliku između arhitekture grčkoga i rim. kazališta. Razradio je plan rim. kazališta te postavio pravila scene s dvama prilazima i trima vratima, desno i lijevo za goste, a u sredini s ukrasom kraljevske aule. Pokraj vrata nalazio se prostor za strojeve s trima dekoracijama, namještenima na trima okretnim prizmama koje su se izmjenjivale tijekom izvedbe. Dekoracije su odgovarale trima vrstama scena, koje će postati temeljnim scenografskim obrascima u renesansi: tragičnoj sa stupovima, zabatima, kipovima i kraljevskim predmetima; komičnoj s običnim privatnim kućama i balkonima; satiričnoj s drvećem, špiljama, brdima i seoskim predmetima, a koja ima izgled mjesta u prirodi. Njegove zamisli o perspektivi i graditeljstvu utjecale su na scenografske rukopise kaz. arhitekata tal. renesanse, posebice Sebastiana Serlija i Andree Palladija (1508–80), te općenito na arhitekturu renesanse, baroka i neoklasicizma. U mnogim rješenjima baroknoga scenografa Nicole Sabbattinija također je vidljiv Vitruvijev arhitektonski utjecaj.

M. Držić se s vitruvijevsko-serlijevskim naslijeđem upoznao posredno, vjerojatno kao gledatelj talijanskih kaz. produkcija, možda i za boravka u Sieni, ili preko ilustriranih izdanja Plautovih komedija, koja su cirkulirala u renesansnoj Europi i u kojima su se, na neki način, promovirala protoserlijevska arhitektonska rješenja. Njegove su pastoralno-mitološke drame, kao i njegove komedije, oblikovane na način serlijevskih scena pastorale i scena comica, s tek pokojim izletom u tzv. manirističko-meraviljoznu mizanscenu. Da je scenografskim rješenjima pridavana pozornost svjedoči i rečenica iz drugoga prologa Dunda Maroja, kojom se opravdava skromnost scenske opreme s obzirom na onu iz Pometa: »I ako ne uzbude šena lijepa kako i prva, túžimo se na brijeme koje nam je arkitete odvelo«.

Autor: Višnja Rogošić