VENERE

VENERE, lik u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena.

Pojavljuje se u drugom, trećem, četvrtom i sedmom prizoru. U trećem prizoru održi strastan monolog o ljubavi prema Adonu, zdvajajući kako je nekoć nije mogao imati ni bog Mars, a sada je »sluga pastira od gore« (3, s. 175). Njezine su izjave oblikovane u maniri obratnoga petrarkističkog iskaza: onako kako u sličnim sastavcima tuži muški lirski subjekt za nedostižnom ženom, tako ona tuži za Adonom: »Adone, nisam ja lovac za košutom, / ljȕbi sam ja tvoja, mrem za tvom lipotom; / nisam vil od gore ni koja diklica, – / s neba sam odzgore Venere božica« (3, s. 195–198). Nakon toga će zamoliti sina Kupida neka Adona rani ljubavnom strelicom, što on ubrzo i učini. Adon se probudi vezan, Venere mu ponudi slobodu, on pristane, ona zapita što će joj dati kao plaću, našto on obeća da će joj biti »vik sužan« (7, s. 300), a Venere ga sveže zlatnim pramom.

Autor: Milovan Tatarin