VENECIJA (MLECI, MLETAČKA REPUBLIKA)

VENECIJA (MLECI, MLETAČKA REPUBLIKA, tal. VENEZIA, REPUBBLICA DI SAN MARCO), grad-država koji je nastao u doba doseoba narodâ i provala barbara na područje sjevernotalijanskog kopna između V. i VII. st. (prema predaji, datum osnutka Venecije je 25. III. 421).

Venecija, 1500.

Jacopo de’ Barbari, Venecija, 1500.

Ime grada nastalo je prema plemenu Veneta, koji su u mlet. laguni obitavali baveći se lovom i ribolovom. Naseljavanje širega područja Venecije započelo je kada su se stanovnici porušenih gradova sjev. Italije nastanjivali u mjesta u otočnoj Laguni (Caorle, Chioggia, Torcello, Malamocco), a na užem području današnjega grada Venecije prvotno središte oblikovalo se oko mosta Rialto. U prvim stoljećima Venecija je priznavala vrhovništvo Bizanta; ustrojena je bila kao zaseban dukat s duždom na čelu; prvi je izrijekom spomenuti dužd Paulutius (Pauluccio), imenovan 697 (sjedište u Heracliani). God. 742. sjedište dužda premješteno je u Malamocco, a 811. u Rialto. Do 726. dužda je imenovao Bizant, a otada se birao među vodećim mletačkim plemićkim obiteljima. U doba bizantsko-franačkih sukoba za prevlast nad biz. posjedima u Italiji i Dalmaciji, Venecija je 805. potpala pod vlast Franaka, a već 812 (Aachenski mir) ponovno je vraćena u sastav biz. stečevina. Već od IX. st. započelo je intenzivno nastojanje Venecije da osigura prevlast nad Jadranom, ključem za neometano odvijanje pomor. trgovine, na kojoj će se u budućnosti temeljiti njezin gosp. prosperitet. Tijekom IX. st.Venecija je vodila više ratova s neretvanskim i hrv. vladarima; nakon poraza mletačke ratne flote i pogibije dužda Pietra I. Candiana u bitki kraj Makarske 887, Venecija je bila prisiljena plaćati Neretvanima tribut za slobodnu plovidbu Jadranom. Ojačavši tijekom X. st., u doba vladanja dužda Pietra II. Orseola (991– 1009) ukinula je plaćanje danka i u vojno-pomor. ekspediciji na istočnojadransku obalu 1000. stekla nominalnu vlast nad najvećim dijelom hrv. uzmorja. U spomen na uspješan pothvat, postignut nakon stoljeća neprekidnih presezanja za hrv. obalom, ustanovljena je svetkovina Vjenčanja dužda s morem (Sposalizio del mar) kojom se simbolično iskazivala mletačka pomor. dominacija nad Jadranom. U XI. st. Venecija se potpuno oslobodila biz. vrhovništva i kao neovisna republika postupno započela stvarati svoj pomor. imperij od sjev. Jadrana do grč. otokâ i Peloponeza. God. 1082, zlatnom bulom biz. cara Aleksija Komnena, stekla je široke trg. povlastice na području Bizantskoga Carstva, a 1085. Bizant joj je prepustio nominalno vrhovništvo nad Istrom i Dalmacijom. Nove gosp. mogućnosti Mlečanima su se otvorile u doba križarskih ratova. U IV. križarskom ratu, u doba dužda Enrica Dandola (1193–1205) osvojen je Zadar (1202), a padom Carigrada (1204) i uspostavom Latinskoga Carstva (1204–61) Mlečani su stekli nadzor nad vodećim lukama i otocima na putu od Venecije do Carigrada (Drač, Kefalinija, Zakint, Modon, Koron, Kreta, Dodekanez, Rod, Eubeja, Lemno, Cipar); mlet. dužd otad je nosio naslov »Gospodar četvrtog dijela i pô« Bizantskoga Carstva.

San Marco

Basilica di San Marco

Od kraja XIII. i poč. XIV. st. Venecija se ustrojavala kao oligarhijsko-aristokratska republika. Ustrojeno je Veliko vijeće (Consiglio Maggiore) kao nositelj najviše drž. vlasti (isprva je brojilo trideset pet, a poslije više stotina članova); iz Velikoga vijeća biralo se Malo vijeće (Consiglio minore ili Signoria), koje su činili dužd i šest duždevih savjetnika i koje je imalo obilježja ministarskoga vijeća. Vijeće četrdesetorice ili Quarantia obavljalo je sudske i polit. funkcije; vanj. poslove vodilo je Vijeće umoljenih (Consiglio dei Pregadi) ili Senat. God. 1297, u doba dužda Pietra Gradeniga, provedena je reforma Velikoga vijeća (zatvaranje Velikog vijeća ili Serrata del Consiglio Maggiore); Vijeće je bilo staleški zatvoreno pa su njegovi članovi mogli biti samo oni Mlečani koji su mogli dokazati pripadnost patricijskom sloju nekoliko naraštaja unazad. Pobune protiv takve odluke izbijale su više puta u prvoj pol. XIV. st. (Bajamonte Tiepolo 1310; Marino Falier 1355), ali su redovito bile ugušene; za suzbijanje protudrž. urota 1310. ustrojeno je zasebno tijelo Vijeće desetorice (Consiglio dei Dieci), koje je imalo iznimno širok djelokrug rada i gotovo neograničenu moć. Od druge pol. XIII. st. započela je višedesetljetna iscrpljujuća borba Venecije s Genovom za prevlast na Sredozemlju i Levantu. Rat je trajao od 1257, a okončan je nakon neuspjele genovske blokade Chioggie i sklapanja Turinskog mira 1381. Mlet. prevlast na istočnojadranskoj obali privremeno je prekinuta u doba vladanja hrvatsko-ug. vladara Ludovika I. Anžuvinca (1342–82), koji je 1358 (Zadarski mir) Mlečanima preoteo područje od Kvarnera do Drača. U XV. st. Mlečani su nastavili ekspanziju na istočnojadranskoj obali, 1409–20. zauzeli su najveći dio obale od Istre do Kotora, pobjedom nad turskom ratnom flotom kod Galipolja 1416. privremeno su učvrstili svoj položaj na Levantu, a tijekom XV. st., posebice u doba dužda Francesca Foscarija (1423–57), zauzeli velik dio svojega kopnenog zaleđa (terraferma s gradovima Vicenzom, Veronom, Feltreom, Padovom, Bresciom, Ravennom, Rovigom, Cremonom i dr.). Tada je Mletačka Republika dostigla vrhunac teritorijalnog širenja i gosp. razvoja; drži se da je tada grad Venecija imao oko 200 000 stanovnika, a sama je država gospodarila nad oko 2,5 milijuna podložnika.

Campo Santi Giovanni e Paolo

U razdoblju mlet. prevlasti nad ist. Jadranom, a posebice u XV. i XVI. st., bila je snažna i hrv. prisutnost u Veneciji, gdje je uz mnogobrojne druge strane zajednice (njemačku, grčku, albansku, židovsku i dr.), djelovala i hrvatska nacionalna zajednica, objedinjena u sklopu bratovštine sv. Jurja i Tripuna (utemeljena 1451). Pretežit dio te zajednice činili su privremeno ili trajno iseljeni stanovnici dalmatinskih (Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Hvar i dr.) i bokeljskih (Kotor) gradova, ali i iseljenici s područja Dubrovačke Republike. Posebno su gospodarski aktivni bili Dubrovčani, djelujući u Veneciji kao uspješni poduzetnici u pomorstvu, trgovini i novčarstvu, a mnogi su od njih kupnjom kuća ondje trajno boravili. Također, mnogobrojni su Dubrovčani u Veneciju dolazili radi obavljanja diplomatskih poslova za svoju Republiku ili susjedne vladare (Bosna, Raška) ili radi školovanja na mlet. kolegijima ili pri središnjoj visokoškol. ustanovi Mletačke Republike u Padovi. Venecija je, kao stoljećima vodeće tiskarsko središte Europe, mjesto u kojem su mnogobrojni dubr. pisci i znanstvenici objavili svoja djela (primjerice Nikola Vitkov Gučetić, Ivan Gundulić, Ignjat Đurđević, Rajmund Džamanjić, Nikola Sagroević, Antun Medić, Benedikt Stojković, Jakov Lukarević, Ivan Bunić Vučić, Ruđer Bošković i dr.). Mletačka je sredina dobro poznavala Dubrovčane, prepoznajući njihove osobine i prenoseći ih preko knjiž. djela (Andrea Calmo, Carlo Goldoni) ili žive riječi pučkih pjevača i zabavljača (Zuanne Polo de’ Liompardi). Od sred. XV. st., a posebice nakon pada Carigrada pod osman. vlast (1453), započelo je razdoblje smanjivanja moći Venecije. Nakon mletačko-tur. rata 1463–79. izgubila je Negropont, Sporade, Limno, Skadar i Kroju, a 1499. mletačko je brodovlje teško poraženo. Osvitom XVI. st., na izmaku svojega zlatnog doba, ukoračila je u razdoblje gotovo neprekinutih ratnih sukobljavanja. Ratovi koji su snažnim intenzitetom otpočeli već potkraj XV. st., u tome su stoljeću u konačnici značili gubitak dijela teško stečenih i održavanih posjeda od grčke do dalmatinske obale. Ratna zbivanja XVI. st. najavio je koalicijski rat na tal. prostoru Rat Cambraiske lige (1508–23). God. 1508. savez protiv Mlečana sklopili su papa Julije II., franc. kralj Luj XII., aragonski kralj Ferdinand II., car Maksimilijan, savojski, urbinski i ferrarski vojvode i mantovanski markiz. Papa Julije II. izrekao je 1509. interdikt protiv Republike, ali je njegovo službeno objavljivanje na mletačkom drž. području bilo spriječeno. Saveznici su nastojali pridobiti i hrvatsko-ug. kralja Vladislava II. Jagelovića pa je ug. sabor – radi mogućeg stjecanja Dalmacije – 1510. donio odluku o sudjelovanju u ratu protiv Mlečana. Iako isprva ambiciozno zamišljena, ta se odluka ubrzo slomila zbog niza unutar. okolnosti, ali i umješnosti mlet. diplomacije u Hrvatskoj, koja je za svoju stranu pridobila većinu hrv. plemića. Rat je ostavio posebno teške posljedice tijekom mletačko-austr. sukoba u Istri. U početnim godinama rata saveznici su uspješno napredovali i privremeno zauzeli dio mletačkih kopnenih posjeda (uključujući i gradove Veronu, Vicenzu, Padovu, Rovigo, Pole-sine i dr.). Liga se međutim zbog međusobnih razilaženja i nejedinstva saveznika nije uspjela održati dulje vrijeme pa je, nakon promjenjive ratne sreće, zahvaljujući uspješnim diplomatskim pregovaranjima dužda Leonarda Loredana (1501–21) i potpori franc. kralja Franje I., s kojim su Mlečani 1511. stupili u savez, cjelokupan posjed do 1517. vraćen u mlet. okrilje. U idućim su se godinama Mlečani na Apeninskom poluotoku proširili i na područja Romagne i dijelova Puglie te time dostigli najveći teritorijalni opseg. Tih su se područja ipak morali odreći nakon sklapanja Bolonjskog ugovora 1529, postignutog u doba vladanja dužda Andrije Grittija (1523–38). Osman. nastojanja da ovladaju mletačkim otočnim posjedima u Egejskom moru dovela su 1537. do novoga mletačko-tur. rata. Te je godine osman. mornarica pod vodstvom Hajredina Barbarosse pobijedila kod otoka Levkade u Jonskome moru flotu Svete lige (Mleci, papa, Habsburško Carstvo, malteški vitezovi, Španjolska). Mirovnim ugovorom sklopljenim 1540. Osmanlije su preuzeli gotovo sve mlet. posjede u Egeju, kao i Malvaziju i Nauplij na ist. obali Peloponeza. Mletačkoj Republici ostala je kao slaba utjeha odredba o proširenju trg. povlastica na teritoriju Osmanskoga Carstva. Tijekom mletačko-tur. rata 1537–40. aktivna je bila i dalmatinska bojišnica. Osman. prodori dopirali su gotovo do samih grad. zidina, a tijekom četverogodišnjega ratovanja najviše je stradalo zadarsko zaleđe, gdje su pod osman. vlast pale utvrde Vrana i Nadin, a padom Klisa središnja je Dalmacija dospjela u iznimno težak vojnostrateški položaj. Četiri je godine (1570–73) trajao Ciparski rat, u eur. povijesti glasovit po pomor. bitki kraj Lepanta (1571), prekretnici koja je označila kraj osman. prevlasti na moru. Osmanlije su, iskoristivši činjenicu što je Mlečanima izgorio arsenal, uputili ultimatum da im ustupe otok Cipar. Nakon odbijanja zahtjeva na Cipar je upućeno golemo vojno ljudstvo (50 000 vojnika). Rat je vođen na Cipru, u vodama Egejskoga mora, u Boki kotorskoj i Dalmaciji. Ključne borbe na Cipru vodile su se za gradove Nikoziju i Famagustu, dok su se drugi mlet. gradovi predali bez otpora. Nikozija je pala nakon mjesec dana opsade, a nad preživjelim stanovništvom počinjen je pokolj. Mletački vojni zapovjednik Marco Antonio Bragadeno tada je svu pozornost usmjerio na obranu Famaguste, koja se predala 4. VIII. 1571. U Lepantskoj bitki mletačka ratna flota, kao dio kršć. saveza, imala je posebno važnu ulogu. U bitki su, ratujući pod mletačkim drž. stijegom, sudjelovali i brodovi dalmatinskih gradova, predvođeni domaćim zapovjednicima (soprakomitima), a u svojstvu prijevoznih teretnjaka u armadi je sudjelovalo oko dvadeset dubr. brodova. Posebno se istaknula postrojba Peraštana (predstavnika dvanaest peraških rodova), koji su imali čast čuvanja stijega sv. Marka (gonfalone) na mletačkom admiralskom brodu, a i gl. navigator (pilot) na brodu don Juana Austrijskoga bio je peraški pomorac – Petar Stjepkov Marković. Unatoč velikoj kršć. pobjedi kraj Lepanta, krajnji ishod rata nije za Mlečane bio povoljan. Tijekom Ciparskoga rata Mlečani su trajno izgubili svoje juž. posjede na ist. dijelu Jadrana (Bar i Ulcinj, 1571). Osman. prodori dopirali su i do većine drugih dalmatinskih gradova (Zadra, Splita), a osvojene su i strateški važne utvrde Zemunik i Kamen kraj Splita. U pomor. pohodu na srednjodalmatinske otoke stradalo je tadašnje glavno viško naselje Velo Selo, a na otoku Hvaru razoreni su i opljačkani Hvar, Stari Grad i Vrboska. U okolnostima neprestanih razilaženja između saveznika unutar Svete lige, Mlečani su 7. III. 1573. potpisali mirovni sporazum s Portom, prema kojem su se odrekli Cipra i obvezali na isplatu odštete od 300 000 dukata. Nakon Ciparskoga rata, u mnogo čemu porazna za Mletačku Republiku, ratovi s Osmanlijama prestali su za idućih sedamdesetak godina. Završetak XVI. st., nakon godina iscrpljujućih ratovanja i izgubljenih stečevina, u Mlecima je obilježila i snažna pohara kuge (1576), tijekom koje je grad doživio nemalu depopulaciju – 1563. zabilježeno je oko 170 000 stanovnika, a potkraj stoljeća oko 100 000. Upravo u tim godinama, kao znak molitve i zahvalnosti Svevišnjem za poštedu od daljnjih pogibelji, Mlečani su na nasuprotnom otoku Giudecca podignuli velebnu zavjetnu crkvu posvećenu Kristu Otkupitelju (Chiesa del Redentore). Idejni tvorac crkve, započete 1577. i posvećene 1592, bio je padovanski graditelj Andrea Palladio (1508–80), utemeljitelj »paladijanskoga« graditeljskog sloga, koji obilježava monumentalnost i istodobna jednostavnost klas. formi po uzoru na ant. graditeljstvo. Palladijeva crkva na Giudecci s vremenom je postala jedno od sakralnih zdanja koje su dužd i drž. odličnici svečano pohodili u dane određenih blagdana, a svetkovina u čast Krista Otkupitelja (Festa del Redentore, treća nedjelja mjeseca srpnja) održala se do danas. Uz Palladija, razdoblje XVI. st. u mletačkoj je lik. umjetnosti ponajviše obilježio slikarski opus Jacopa Robustija zvanog Tintoretto (1518–94), umjetnika koji je u mladenačkoj fazi djelovanja stvarao pod nemalim utjecajem dalmatinskoga slikara Andrije Meldole (Medulića) te koji se drži vodećim predstavnikom mlet. slikarstva uoči pojave baroka. Doba XVI. st. također je i vrijeme knjiž. poleta Venecije. Osim što je bila nedvojbeno vodeće tiskarsko središte Europe (Aldo Manuzio, obitelj Giolito), bila je i žarište djelovanja istaknutih književnika poput Pietra Aretina, Angela Beolca zvanog Ruzzante i Andree Calma; ondje su djelovali deseci kazališta, kojima su poseban poticaj davale skupine zvane Compagnie delle Calze te kaz. smjer komedija dell’arte. U XVII. st. Venecija je, iako gospodarski znatno oslabljena s obzirom na prethodna razdoblja, tijekom više dugogodišnjih i iscrpljujućih ratova težila vratiti dio izgubljenih posjeda. U Kandijskom ratu (1645–69) izgubila je Kretu, ali u Dalmaciji zauzela Klis i neke utvrde u zaleđu Zadra i Šibenika; u Morejskom ratu (1684–99) vratila je Kretu, u Dalmaciji stekla Makarsko primorje, Sinj i Vrgorac, a u Boki kotorskoj Herceg Novi i Risan. Konačno, u ratu s Osmanlijama 1714–18. ponovno je izgubila Kretu i većinu svojih posjeda na Peloponezu, dok se u juž. Hrvatskoj širila na područje Imotskoga i Imotske krajine; tim ratom ujedno su okončani višestoljetni mletačko-turski ratovi. U XVIII. st. Venecija više nije bila moćna vojno-pomorska i trg. velesila Sredozemlja te je posljednja desetljeća opstojnosti dočekala kao anakrona, preživjela drž. tvorevina iznimna kulturno-umj. potencijala i baštine, ali bez stvarne moći da utječe na razvoj europske i svj. politike. Njezin su konačan kraj naznačila pobjedonosna osvajanja Napoleonove vojske; u svibnju 1797. abdicirao je posljednji mlet. dužd Lodovico Manin. Mirom u Campoformiju iste godine mletački su posjedi u Albaniji i Jonski otoci pripali Francuskoj, a veći dio mlet. područja s Venecijom, Istrom, Kvarnerom, Dalmacijom i Bokom Austriji. Požunskim mirom 1805. te je posjede Austrija bila prisiljena prepustiti Francuskoj; vraćeni su joj odredbama Bečkoga kongresa 1815. Grad Venecija imao je u XIX. st. važnu ulogu u pokretu talijanskoga nacionalnog preporoda (Risorgimento); 1848–49. zbačena je austr. vlast i uspostavljena je revolucionarna vlada s Danieleom Maninom i Šibenčaninom Nicolom Tommaseom na čelu. God. 1866. Venecija je, nakon austr. poraza u ratu s Pruskom, pripala sjedinjenom Kraljevstvu Italije te otad čini sastavni dio tal. države.

M. Držić je u Veneciji zacijelo boravio češće nego što o tome govore sačuvani dokumenti. Tako se, primjerice, 4. I. 1543. nalazio u Anconi, gdje je – uz prisutnost plemića Luja Ivanova Sarake – uzajmio sto zlatnih dukata od Firentinca Girolama Gerinija. U Dubrovniku je bio u siječnju 1545, kad je brat Vlaho na Marina prenio adm. upravljanje vunarskom radionicom zbog četveromjesečnoga izbivanja na koje se odlučio da bi iz Venecije doveo ženu i djecu. Stoga se nagađalo da je Držić iz Ancone otišao bratu u Veneciju, koji je ondje bio nastanjen sve do obiteljske trg. propasti, a i žena mu je bila Mlečanka iz obitelji Merendola, te su se zajedno vratili u Dubrovnik. Nadalje, pretpostavlja se da je Držić s Christophom Rogendorfom u prosincu 1545. za Beč krenuo preko Senja, Venecije i Gradisce, a kad je nakon tri mjeseca službe naumio napustiti Rogendorfa, otišao je preko Ljubljane u Veneciju, a odatle za Dubrovnik. U Veneciji su 1551. tiskane dvije Držićeve knjige – Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi i Tirena. O tome što ga je potaknulo da u posljednjim godinama života napusti rodni grad i ode u Veneciju, gdje je stupio u službu kapelana venecijanskoga nadbiskupa, ništa se ne zna. Sigurno je tek da je u Veneciju stigao u prosincu 1562, a u spomenutoj je službi pouzdano bio od kolovoza 1563, što nam potvrđuje izvješće venecijanskih vlasti, koje su 19. VIII. 1563. namjeravale ispitati Držića kao svjedoka (»un M. padre Marino Darsa, capellano del reverendissimo patriarca di questo città di Venezia« – »g. don Marin Držić, kapelan preuzvišenoga patrijarha grada Venecije«). Riječ je bila o parnici braće Jeronima i Nikole protiv brata Pera Primovića i njegove odluke da oporučno ostavi nešto od nasljedstva slugi Herkulu i njegovoj kćeri Perini. Budući da je Držić – po vlastitoj izjavi – dosta vremena boravio u kući P. Primovića, odlazio s njim na njegove posjede u Murano, proveo s njim predbožićno vrijeme 1562, a bio je uz njegovu postelju i kad je u siječnju 1563. izdahnuo, pozvali su ga kao svjedoka parnice. Venecijanske vlasti ga u kolovozu 1563. više nisu zatekle u Veneciji, pa je spis upućen dubr. Kancelariji kako bi mu se priložila Držićeva izjava. On ju je pismeno podnio vikaru dubr. nadbiskupa 17. IX. 1563. Kad se vratio u Veneciju, nepoznato je, kao što se samo okvirno može pretpostaviti da je u Firencu stigao potkraj travnja 1566 (»S Vašim dopuštenjem, u društvu s gospodinom Lukom Sorkočevićem i s gospodinom Franom Lukarevićem, svojim prijateljima i odanim slugama Preuzvišenosti Vaše, otputovat ću krećući prema Dubrovniku, prikazujući se tim plemićima kao da ovdje nisam imao drugoga posla nego sam ostao četiri mjeseca radi zabave«, pismo Francescu Mediciju, 28. VIII. 1566), pri čemu se opet ne zna kad ju je napustio i je li se tada vratio u Dubrovnik ili u Veneciju. Ono međutim što je pouzdano, a zabilježio je Jeronim Vlahov Držić u genealogiji (Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika – Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia), jest da je Držić umro u Veneciji 2. V. 1567. i da je pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla (»Mori a Venetia del 1567 adi 2 magio et fu sepelito nella chiesa di san Gioanpolo«), premda grobno mjesto nije poznato. (→ CRKVA SVETIH IVANA I PAVLA; GENEALOGIJA JERONIMA DRŽIĆA; PRIMOVIĆ, PERO)

Autor: Lovorka Čoralić
Literatura:
R. Cessi, Storia della Repubblica di Venezia, I–II, Milano, 1968;
G. Bellavitis i G. Romanelli, La città nella storia d’Italia, Venezia–Roma– Bari, 1985;
J. J. Norwich, A History of Venice, New York, 1989;
F. C. Lane, Storia di Venezia, Torino, 1991;
L. Čoralić, Dubrovčani u Veneciji od XIII. do XVIII. stoljeća, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1994, 32;
ista, U gradu Svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima, Zagreb, 2001;
ista, Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi: odabrane teme, Zagreb, 2003;
Ch. Diehl, Mletačka Republika,Zagreb, 2006.