TIRENA

TIRENA, drama u pet činova, pisana dvostruko rimovanim dvanaestercima (1690 stihova).

Samo na jednome mjestu Držić rabi drukčiji metrički obrazac – u osmom prizoru četvrtoga čina Tirena tuži za Ljubmirom u osmeračkim katrenima (abab). Žanrovski je imenovana na različite načine: seoska ekloga (ecloga rusticale), pastirsko-seljačka igra, pastorala, pastoralna komedija; sam je Držić uvijek naziva komedija. Praizvedena je 1548. Prid Dvorom. God. 1551. izvedena je na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti, a za tu je prigodu napisan novi prolog. Nije jasno gdje je taj put Tirena prikazana. U drugom prologu kaže se da je Tirena prikazana u palači Džula Pjorovića (Julijan Marinov Turčinović), Vlahova djeda po majci (»Svitli je stan ovoj Džula Pjorovića«, s. 35), a genealogija antunina bilježi da jeprikazana u kući mladenkina oca Stjepana Šimunova Allegrettija, u ulici Među velike crjevjare (danas Ulica od puča) te da su je izveli Vlahovi prijatelji, koji su je dali i tiskati. Rafo Bogišić misli da je Tirena prikazana u mladoženjinoj, a zatim u mladenkinoj kući. Tu pretpostavku potkrepljuje činjenicom da je pir trajao mjesec dana pa je Tirena mogla biti izvedena dvaput (Pir Vlaha Držića, 1984). Koja je družina uprizorila Tirenu, ne zna se; Nikola Batušić pretpostavlja da je sva Držićeva djela između Pometa (1548) i Dunda Maroja (1551) izvodila Pomet-družina (Povijest hrvatskoga kazališta, 1978), pa tako i Tirenu. Na Vlahovu i Marijinu piru izvedena je i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. Tirena se mnogo prepisivala, no nije sačuvana u Rešetarovu rukopisu, nastalom najvjerojatnije sred. XVI. st., u kojem su – osim Hekube – sačuvane ostale Držićeve drame. Prvi je put objavljena 1551. u Veneciji: Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLIII, u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski, u tiskari Andree Arrivabenea, čije se ime ne pojavljuje na naslovnici, nego samo pseudonim »Al segno del Pozzo«. To je izdanje, koje se dugo smatralo izgubljenim, pronašao Ennio Stipčević 2007. u milanskoj Biblioteci Nazionale Braidense (sign. Racc. Dramm. 2049). Otkriće Tirene pomaknulo je godinu praizvedbe u 1548 (dotad se mislilo da je praizvedena 1549). U samom naslovu istaknuta je važnost plesne komponente drame. Drugi je put Tirena tiskana 1607. u Veneciji u tiskari Francesca Bariletta, a treći put 1630. u knjizi Tirena, komedija Marina Držića, u venecijanskoj tiskari Marca Ginammija, zajedno s djelima objavljenima u Pjesnima. Ivan Kukuljević Sakcinski spominje i Ginammijevo izdanje iz 1632, o kojem se danas ništa ne zna (Bibliografia hrvatska, 1860). Novije izdanje priredio je Franjo Petračić za sedmu knjigu edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića, 1875). Kritičko izdanje, nastalo na temelju izdanjâ iz 1607. i 1630. i mlađih rukopisa, objavio je 1930. Milan Rešetar za istu seriju. To je izdanje s manjim preinakama i opsežnim komentarom ponovio Frano Čale u knjizi Marin Držić: Djela (1979). Tirena je posvećena vlastelinu Maru Makulji (Marin Ivanov Pucić). U posveti se autor žali da je Tirena kolala u prijepisima pa ju je odlučio objaviti: »bijaše jure u rukah od njekijeh ki je davahu svojijem prijateljem ispisovat, kojijem pismom s brjemenom bi ostala (kako i u Rimu Paskvin) bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta, da joj se ne bi znao početak ni svrha«. Hvali Pucića biranim metaforama i poredbama uobičajenima za retoriku pohvalnica. U izdanju iz 1607. ispred posvete Puciću nalazi se posveta Vlahu Jeronimovu Držiću. Prijepis Tirene koji je 1840. načinio Kukuljević (Arhiv HAZU, Zagreb, sign. I b 86) nema posvete Vlahu, nego kardinalu Silvestru Aldobrandiniju, koju je napisao Maroje Vodopija (Prisvijetlomu i pripoštovanomu gospodinu i gospodaru mojemu, gospodinu Silvestru Aldobrandinu, kardinalu cesarovomu), a datirana je »u Dubrovniku na 20. aprila 1607.«; otkuda ju je Kukuljević prepisao, nepoznato je, kao što se ne može reći zašto je nema u izdanju iz 1607.

Prva novovjekovna izvedba bila je 20. VIII. 1958. u režiji Branka Gavelle na Dubrovačkim ljetnim igrama. U drami se javljaju dvije skupine likova: jedni pripadaju mitološko-pastoralnom svijetu (Tirena, vila od vodâ, pastiri Ljubmir, Radmio i Ljubenko, Kupido, tri satira), a drugi svijetu vlahâ (Radat, Miljenko, Dragić vlah, Dragić dijete, Stojna, Vučeta, Obrad). Nejasno je zašto se u izdanju iz 1551. među dramatis personae pojavljuje – uz dijete Dragića i vlaha Dragića – još jedan Dragić, koji u dramskoj fabuli inače nema udjela. Posebno mjesto među likovima pripada starom Remeti. Starija i kraća verzija Ljubmirova monologa iz trećega prizora prvoga čina drame, naslovljena Tužba Ljubmira od komedije Tirene, uvrštena je u knjigu Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551), kao i Prolog drugi komedije prikazane u Držîć na piru, dok je u Tireni iz 1551. tiskan prvi prolog u kojem govore Vučeta i Obrad. U drugom prologu sugovornici su Obrad i Pribat, vlasi koji su se zatekli u kući u kojoj se priprema raskošna svadba i gdje se očekuju glumci koji će uveličati pir. Uvođenjem tih dvaju likova, koji komentiraju viđeno, Držić mijenja stvarni prostor u prostor iluzije, kreira kaz. prostor, svijet mašte. Obrad hvali rod mladenke Marije Sinčićević i mladoženju Vlaha Držića, obojica vlaha govore o Marijinoj ljepoti i plemenitom rodu mladoga para te čestitosti i plemenitosti gostiju. Obrad, vičniji grad. običajima, objašnjava Pribatu da je lani u pokladno vrijeme došao u grad i da iz njega ne može otići te da mu je Vučeta otkrio brojna čudesa i ljepote. Dalje Obrad prepričava neke motive iz Tirene, a posebice ističe vilu koja je Držiću darovala diple, nagovarajući ga da opjevava Dubrovnik te se aludira na neke Držićeve protivnike. Obrad govori i o Tireni, njezinu sadržaju i prethodnoj izvedbi drame. Na kraju Obrad poziva Pribata na svečanost. Drugi je prolog, kao i ostali Držićevi prolozi, proučavateljima bio zanimljiv zato što se u njemu pojavljuju autotematski, autoreferencijalni iskazi, iznose podaci o izvedbi te se navode neki autobiogr. elementi. U perspektivi otkrića izdanja Tirene iz 1551. nedostatnim se pokazuje i dosadašnje tumačenje priložne oznake onomlani u drugom prologu: »Onomlani u pjesni pripièva Ljubmira / i vile ljubezni i divjač satira; / ma vjetri ne daše ništa čut, brate moj! / Sjever odtud dmaše usiono tolikoj, / da srca pucahu od studeni i mraza, / ter ljudi bježahu smrtnoga poraza« (s. 141–146). Naime, ako je Tirena prikazana na piru 1551, a na naslovnici editio princepsa stoji da je premijerno izvedena 1548, otvara se pitanje na koju se godinu odnosi onomlani, odn. znači li to da je Tirena prikazana i 1549. Nakon prikazivanja Tirene Držića su optužili da je plagirao djelo Mavra Vetranovića. Branio se u poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, a zatim je reagirao i sam Vetranović pjesmom Pjesanca Marinu Držiću u pomoć.

Nakon uvodnog zadirkivanja Vučeta i Obrad hvale Dubrovnik, njegovo blagostanje, pravednost i sretan život, njegove stanovnike, a posebno njegov polit. položaj: »Vidiš li ovi grad i vlastele ove? / Po svemu svitu sad dobro ime njih slove. / Istočna gospoda po božjoj milosti / otmanskoga ploda miluju ih dosti; / i tamo od zapada uzmnožna gospoda / ljube ih sva sada, – milos im tuj Bog da; / razmirja ne imaju na svitu s nikime, / korablje plivaju njih vitrom svakime« (s. 39–46). Nakon toga Vučeta Obradu opisuje scenu (dubrava) i ukratko prepričava sadržaj Tirene, leksikom uvriježenim za locus amoenus opisuje Rijeku dubrovačku kao domaću arkadiju te ističe da na tom mjestu »mlad djetić s tim vilam pri vodi / stare kuće Držîć svû mlados provodi« (s. 119– 120) i da su ga vile ovjenčale lovorovim vijencem »da ovu državu proslavi do nebes« (s. 124), a on da pjeva takve pjesme da »ljudem duh biesni od slasti tolike« (s. 128). Dalje Vučeta veliča Džoru Držića i Šiška Menčetića kao Držićeve slavne prethodnike, a ističe i Vetranovićevo pjesničko umijeće. Prolog završava pozivom protagonista da pogledaju predstavu. Prepletanje prostornih planova, realnoga prostora Dubrovnika (gradske kuće) i fikcionalnoga scenskoga prostora (dubrava), isticanje autora i njegove slave, kao i slave njegovih prethodnika te autoreferencijalni iskazi o samoj drami – ti su elementi često u interpretacijama Tirene i Držićeve dramske poetike isticani kao maniristički (P. Pavličić, Držićevi prolozi, 1987) ili pak kao svjedočanstvo autorove svijesti o moći teatarskoscenske iluzije (S. P. Novak, Planeta Držić, 1984). Radnja drame odvija se na magijskom proplanku »kon jezera«, gdje je kladenac mjesto susreta prirodnoga s natprirodnim, vlaha s mitol. bićima. U prvom prizoru prvoga čina uzmnožni pastiri Ljubenko i Radmio razgovaraju o nesretnoj Ljubmirovoj ljubavi prema Tireni. U drugom prizoru Tirena, »idući u lov sama«, veliča ljepote proljeća te nailazi na medvjeda i polazi u lov za njim. U didaskaliji se navodi »Ovdi se poje u lugu«, a u trećem prizoru u petrarkistički intoniranu monologu, leksikom i retoričkim sredstvima ljubavne lirike (antiteze, hiperbole) Ljubmir tuguje zbog nesretne ljubavi, pitajući se kad će mu se Tirena smilovati. Pritom Držić citira poneki stih iz svojega ljubavnoga kanconijera (s. 267–274, preuzeti iz pjesme br. 15 Suze ovoj nisu vik ke ronim niz lica). Misleći da mu nema pomoći, priželjkuje smrt. U didaskaliji se navodi »Ovdi se Ljubmir hoće ubit, a vila mu skrovena iz luga govori«. Tirena tješi i hrabri Ljubmira, a on ju moli da mu se pokaže. U četvrtom prizoru, nakon što vila iziđe pred njega, Ljubmir veliča njezinu ljepotu (pritom se parafrazira sonet Dantea Alighierija Tanto gentile e tanto onesta pare iz Mladenačkog života) te ju moli da mu se smiluje u ljubavnoj patnji, što mu Tirena i obećava. Uto, kako je naznačeno didaskalijom, dolazi Satir, vila pred njim uteče, a Ljubmir polazi za njim u potjeru. U prvom prizoru drugoga čina Tirena u monologu očituje ljubav prema Ljubmiru, suprotstavljajući to stanje prijašnjoj nebrizi za ljubav, čudi se moći ljubavi. Boji se da satir nije učinio štogod nažao Ljubmiru. U drugom prizoru prvi put na scenu stupa jedan vlah – priprosti pastir Miljenko, koji iskazuje ljubav prema vili petrarkističkim leksikom prožetim elementima folklora (poslovice, zaklinjanja). Od toga prizora elementi klas. pastorale počinju se prepletati s rustikalno-farsičnim elementima. Na sceni se nalazi i Tirena, koja odbija Miljenkove ljubavne ponude te ga ironično poziva da joj se pridruži u »vodi studeni«. U trećem prizoru, nakon didaskalije koja upućuje da je vila skočila u kladenac, Miljenko leksikom folklorne poezije izražava čuđenje i tugu zbog njezina odlaska u studenac, želeći joj pomoći da iziđe iz vode. U četvrtom prizoru vodi se dijalog između vlaha Radata i Miljenka: Radat prekorijeva Miljenka zbog ljubavnoga mahnitanja razlozima razumna seljaka, zainteresiranoga za materijalna dobra i nesklonoga ljubavnim ludorijama priprosta mladca: »U vodi bogme ’e uprav, – prilično to oslu je!; (…) Nut njegova vraga od vode što čini! – / Dvigni se otuda, maganjo nesviesna! – / Junaci, nut čuda! Otud, svinjo obiesna!« (s. 586, 596–598). Miljenko moli Radata da ne dira u njegove ljubavne muke, a Radat mu prijeti da će ga ozdraviti od ludorija, žaleći se na ljubavno mahnitanje kao na »vražju bies« te ironizira moć Kupidona, koja ljude čini slijepima i nerazumnima i poziva Miljenka da se vrati kući. U petom prizoru pojavljuje se Stojna, Miljenkova majka, u potrazi za sinom, a Radat joj objašnjava da joj sin provodi život u »slatkoj ljubavi« i da »u vodi hladi se«. Stojna se žali da je Miljenko zapustio domaće obveze, da mu stado napadaju vukovi, a da on ne haje i ne stidi se. Miljenko joj odgovara: »Ah, majko, sinak tvoj nije oni ki je bio!« (s. 693) te da mu je vila od gore »srdačce zanijela«. I Radat i Stojna pokušaju uvjeriti Miljenka da je njegova ljubav samo fantazma, nakazan i »djavlja napas«. Na Stojnina uvjeravanja da planinske vile ne ljube priproste nego samo uzmnožne pastire te na molbe da se vrati kući i da si među seljankama izabere ljubu, Miljenko se oglušuje. Prizor, u kojem se u najvećem intenzitetu konfrontiraju motivi potrage za idealom, uzvišenom srećom i ljubavi te argumenti razumnih priprostih pastira, završava Radatovom sarkastičnom izjavom da će Miljenka izliječiti od ljubavi batinom. U šestom prizoru realistički intoniran dijalog vode Radat i Stojna: Radat smatra da je Stojna trebala oženiti sina (»Obiesna djeteta ukroti ženome«, s. 773) te lamentira o suvremenoj mladosti kojom mahnita »ljuveni bies«; Stojna se pak tuži na nevjeste kao na lijene, gizdave i svadljive. Radat joj se suprotstavlja smatrajući da stari previše prigovaraju mladima te iznosi argumente za miran i skladan suživot mladih i starih. U prvom prizoru trećega čina Miljenko monološki iskazuje ljubavnu čežnju za vilom zbog koje je zaboravio na rodbinu te se žali na starost koja nema razumijevanja za mlade i njihove probleme. Odlučan je slijediti svoju izabranicu. U drugom prizoru Ljubmir tuguje za Tirenom, koju je odveo Satir i strahuje nad njezinom sudbinom. U trećem se prizoru Radat, ponavljajući misao o svemoći ljubavi, žali na Kupida, koji je ranio Miljenka i na njegovu moć da strijelja ljude, čini ih ludima te hvali ugodan život u seoskoj sredini. Didaskalija govori da tu Radat zaspi, a dolazi Kupido. U četvrtom prizoru Kupido, srdit na Radata, govori da je on moćan bog koji ranjava bogove i ljude, mlade i stare te da će raniti i staroga Radata Tireninom ljepotom kako bi dokazao svoju moć. To se ubrzo i ostvaruje: u kratkom petom prizoru Tirena prolazi pokraj Radata, a već u šestom prizoru, nakon didaskalije »Radat, vidjevši vilu, za njom se užeže«, pastir je posve promijenjen od ljuvene strelice, čudi se novom stanju u kojem »Njeki me ognjeni živi plam skončava!« (s. 1072), shvaćajući da ga je ranila ljubav kojoj se prije rugao. Pita se je li to san ili java: »Ali ja snim ovoj? Ako ’e san, učini / ovi trud, bože moj, da se s snom rasčini!« (s. 1089–1090). U sedmom prizoru pojavljuju se novi likovi: to su vlasi Dragić, Vučeta i Obrad, »iz doma svojta«, koji su krenuli po Miljenka. Njih trojica iznose različite argumente protiv ljubavi te pozivaju i Radata da im pomogne da Miljenka, »toga vilenika«, odvedu kući. No Radat izjavljuje da ni on nije onaj koji je prije bio – i njega je zanijela ljubav. Priprosti pastiri čude se Radatovoj staračkoj ljubavi, prisjećajući se njegove prijašnje razumnosti te svaki od njih iznosi svoje razloge zgražanja. Odluče pobjeći sa »zlog mjesta«. U prvom prizoru četvrtoga čina Radat tuguje zbog vile, svjestan da je star i da će djevojke uvijek bježati od njega, a opet misli da je mlad i spreman za ljubav. Pojavljuje se Dragić, Radatov sin, upozorava oca da je majka zabrinuta i čudi se promijenjenu očevu stanju te, ogorčen na oca i djetinjasto se junačeći, prijeti bogu ljubavi. U drugom prizoru Kupido se želi osvetiti djetetu Dragiću i raniti ga strelicom kako se ne bi oholio da je imun na ljubav, a u trećem prizoru razgovaraju Kupido, preodjeven »na vlašku« i Dragić, svađajući se kao dva obijesna i prgava dječarca. U četvrtom se prizoru, u susretu s vilom, već ranjen Dragić divi njezinoj ljepoti i nudi joj ljubav, čemu se vila blago ruga i ironizira njegovu mlađahnu dob. Vila napušta nesretno zaljubljena Dragića darujući mu jabuku. U petom prizoru dijalog vode mali Dragić i Radat, ispovijedajući i izražavajući svaki svoju ljubav prema Tireni, a u šestom prizoru Satir – također užežen za vilom – tuguje u stilu onodobne ljubavne lirike, uzaludno tragajući za njom. U sedmom prizoru, nakon verbalnoga okršaja, Ljubmir bije boj sa Satirom, koji ga udari stijenom te Ljubmir onesviješten pada, a Tirena (osmi prizor), misleći da je mrtav, tuguje nad njim i proklinje Satira koji je zadao smrt njezinu dragom. Na kraju se od boli prinemaga. U prvom prizoru petoga čina Ljubmir, oporavivši se od udarca, ugleda Tirenu i misleći da ju je umorio Satir tuguje te odlučuje i sam poći u smrt za svojom ljubljenom. No pojavljuju se Radmio i Ljubenko te im Ljubmir pripovijeda što se dogodilo (drugi prizor), a dolaskom Remete (treći prizor), koji ogorčen lamentira nad svijetom punim »tamne tamnosti« i zla (u Remetinoj replici u cijelosti se citira pjesma br. 24 O svite ti, ti si pun tamne tamnosti), počinje rasplet drame: Remeta, svojevrsni deus ex machina, posrednik između neba i zemlje, tješi pastire obećavajući im pomoć u oživljavanju vile. Pastiri se zavjetuju i obećavaju bogovima razne darove – jedan od njih kao žrtvu polaže svoje pjesme – samo da povrate Tirenu. Iz neba se čuje glas: »Zavjete primamo, pastiri ljuveni, / a dušu vraćamo priliepoj Tireni« (s. 1615–1616). Vila se diže iz mrtvih i ushićeno obraća Ljubmiru. U četvrtom prizoru pojavljuje se Miljenko izjavljujući ljubav Tireni, a Radat ga tjera; dolazi do svađe između uzmnožnih i ubogih pastira koja završava plesom »na bojni način od moreške«, u koji se u sljedećem, petom prizoru umiješaju i tri satira te »u troje boj biju«, kako govori didaskalija. Vila smiruje zaraćene strane obećavši im darove: »pastirom vas razum od svita i znanje, / satirom pamet, um i ljucko spoznanje; / ostalim da’ ću svis, da znaju na sviti / kako je u nesvis gruba stvar živiti. / Svakomu ću još dat jednu od mo’ih sestara, / ku će vik uživat, š njom da se istara« (s. 1649–1654). Ti su se stihovi, u kojima se javljaju pojmovi kao što su razum, znanje, pamet, um, spoznanje, tumačili u okviru neoplatoničkoga nauka, posebice Marsilija Ficina. Radmio poziva sve da ostave boj i pođu za vilom, uživaju u rajskoj ljeposti Tireninih sestara i blagodatima života, a satiri pozivaju prisutne na mir. Remeta zahvaljuje bogu na sretnom ishodu te »ovdi s tancom čine mir, i s tancom odhode za vilom«. U šestom, završnom prizoru javlja se Kupido, obraćajući se onima koji slušaju da više ne čekaju mladost (likove iz drame), jer su oni otišli za vilom te zaključuje optimističkim riječima: »nenavis ne more učinit nemila / da ruža od gore nî rumena nî bila« (s. 1689–1690).

Nastavljajući tradiciju udomaćenu na hrv. tlu potkraj XV. st. u eklogi Radmio i Ljubmir Dž. Držića, Tirena je od svih Držićevih nekomediografskih djela u stručnoj literaturi najčešće interpretirana. Tematizirajući dominantne misaone i svjetonazorske preokupacije renesansne umjetnosti i filozofije, a to je potraga za savršenom ljepotom, težnja izmirenju ideala i stvarnosti, nada u čovjekovu sposobnost ujedinjenja Ljepote, Istine i Dobra (J. Rapacka, Marin Držić i kriza renesansne svijesti: od Tirene do Plakira i vile, 1998), Tirena oblikuje shematičnu fabulu nalik bajci: napuštanje doma, odlazak u potragu za željenom vrijednošću, prevladavanje zapreka i rasplet, s likovima čije su funkcije klišejizirane (protagonist – zaljubljenik, figura pjesnika; tražena vrijednost – vila, simbol idealne ljepote; antagonist koji zadržava protagonista i oličava duh stvarnosti, suprotnost pjesničkoj mašti). Ime nimfe Tirene javlja se i u Vetranovićevu Pelegrinu, a dovodilo se u vezu sa starim nazivom Tyrrhenia za Etruriju (danas Toskana), u kojoj se nalazi i Siena (P. Kolendić, »Tirena« Marina Držića, 1949), kao i s likom najade iz Arkadije Jacopa Sannazara (L. Košuta, Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). Razvijeno dramsko djelo, podijeljeno u pet činova, s trima jedinstvima, u kojem se prepleće bogata mitološko-pastoralna fabula, koju oblikuju idealizirani likovi vila-nimfa, satira i antičkih bogova sa seljačko-vlaškom, realističkom, mjestimice i naturalističkom radnjom, poznatom iz sienskih rustikalnih drama, bilo je nedvojbeno, uz već ustaljene oblike klasične komedije i tragedije, žanrovski inovativno u Držićevo doba (F. Švelec, Komički teatar Marina Držića, 1968). Utjecaj sienskih lakrdijsko-farsičnih dramskih oblika uočava se u trenucima kad se u radnju umiješaju vlasi. Rudimentarni oblici takva žanra uočeni su kod sienskih i drugih pisaca već početkom činkvečenta, da bi se tek u Ferrari ostvario njegov pravi književni oblik u satiri Egle (1545) Giambattiste Cinzija Giraldija, a zatim u pastirskoj priči Sacrificio (1544) Agostina Beccarija, u pastirskoj komediji Aretusa (1563) Alberta Lollija i konačno u Aminti (1581) Torquata Tassa, iako se Tirena ni s jednim od navedenih djela ne može izjednačiti. Osim toga, Držićevo djelo po razvijenijoj dramskoj strukturi navedenim djelima čak i prethodi. Uočene su mnogobrojne podudarnosti između Držićevih ubogih pastira i sličnih likova onodobne talijanske dramske književnosti, posebice s likovima iz Polizianovih djela te ljupke i šaljive rustične poezije Lorenzina de’ Medicija. Već je Wilhelm Creizenach uočio sličnosti Tirene i pastirske komedije Vellera Ianara Bastiana di Francesca (i u toj drami seljak Vallera izaziva boga ljubavi, koji dokazuje svoju nadmoć), a i u drugim sienskim dramama javlja se motiv seljaka koji izaziva Kupida i stoga biva kažnjen. I izvedba moreške pojavljuje se u sienskim komedijama. Dakle, u Tireni se pojavljuju neki elementi tipični za sienske pučke sastavke (seljak pogođen Kupidovom strelicom, parodija pastirske idile, moreška), iako je Držićevo djelo razvedenije i scenski razvijenije, a likovi seljaka nisu parodirani ni satirički prikazani, nego imaju realističke crte i određenu lirsku komponentu. Stoga se Tirena može usporediti jedino s djelom Silvia Filena Addiacciata, u kojem je dramska radnja preuzeta iz ekloga i rustične poezije (L. Košuta, Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Naziv komedija tumačio se kao autorova namjera da se naglasi teatarski karakter djela i upozori na razliku od pastirskih ekloga, da se istakne žanrovska hibridnost djela u kojem se idila prepleće s farsom, odn. lakrdijom i u kojoj do izražaja dolaze i elementi seljačke groteske. Sama pastoralno-idilična radnja relativno je shematična: dva vjerna pastira traže izgubljenog prijatelja na prostoru šume s izvorom u središtu, nesretna ljubav, idealizirani junak u potrazi za ljubljenom vilom koji žudi za smrću, satir koji prekida kratkotrajnu sreću, vila koja bježi pred opasnošću, smrt vile pred dragim, za kojega smatra da je mrtav. Takva je fabularna shema bila normirana u eklogama još od Ovidijevih Metamorfoza, a zatim razvijena u mnogobrojnim djelima činkvečenta, od Sannazarove Arkadije do mnogobrojnih pastoralnih djela onodobne tal. književnosti. Lik Remete, koji posreduje između zemlje i neba oživljujući Tirenu, također je bio poznat u pastoralnoj književnosti: on je ostatak sacerdosa iz starih poganskih rituala. Tirenino uskrsnuće dovodilo se u vezu s raspletima u raznim pučkim dramskim oblicima te tumače navodilo da korijene takvu motivu traže u predstavama u čast plodnosti ili dolaska novoga godišnjega doba ili pak u reliktima ant. misterija i njihovim ostacima u rusalkama i godišnjim ritualima Balkanskoga poluotoka (Siena u životu i djelu Marina Držića). I motiv prinošenja zavjetne žrtve bogovima koju čine pastiri (Ljubmir žrtvuje svoje srce, Radmio liru, a Ljubenko pjesme), kako bi se omogućila katarza, dovodio se u vezu s identičnim motivima u onodobnim tal. djelima, no tumači Tirene skloni su u žrtvi Držićevih pastira vidjeti originalnu autorovu namisao: pastiri iza kojih se, po njima, skrivaju tri mlada dubr. književnika (Siena u životu i djelu Marina Držića) ili pak prerušeni patriciji i članovi bogatoga građanstva (»Tirena« Marina Držića), od kojih je jedan vjerojatno sam autor, prinose žrtve na oltar apsolutne Ljubavi u smislu neoplatoničara, a vila Tirena, dotad naoko vodena vila, nakon uskrsnuća očitovat će se kao neoplatonička Caritas. Tako bi smisao pastoralno-idilične priče i njezina raspleta bio alegorijski: Tirena-Caritas ujedinit će se s ljudskim bićem kako bi ga oplemenila, a i ostali pastiri dobit će darove božanske milosti (L. Košuta). Takvu interpretaciju Tirene slijedili su i neki drugi proučavatelji (F. Čale, F. Švelec), naglašavajući filozofsko-neoplatonički smisao Držićeva djela u idilično-pastoralnom sloju radnje. Filozofsko-alegorijska koncepcija djela ne znači međutim da likovi priprostih pastira te realističko-rustikalni segment drame nemaju relevantno značenje za dramsku radnju. Dok je jedan tok književnopov. interpretacija u Tireni bio sklon vidjeti specifičnu, originalnu varijantu klasične pastirsko-rustikalne ekloge, odn. pastirske komedije, nešto drukčiju interpretaciju djela ponudila je Joanna Rapacka, koja u Tireni vidi djelo koje predočuje smiješnu stvarnost i ozbiljnu fikciju, djelo koje tematizira susret prirodnoga s natprirodnim svijetom i u kojem likovi, koji borave u prostoru du-brave s izvorom, gube svoj identitet. Iako je fabula s likom vile, zaljubljenika i razumnoga savjetnika shematična te iako djelo završava trijumfom ljubavi, J. Rapacka djelo ne tumači samo kao ozbiljno. Analizirajući prolog i neke segmente fabule, ona pokazuje da Tirena vodi dijalog s postojećom literaturom, s uvriježenom literarnom konvencijom, istodobno se identificirajući i distancirajući od nasljedovanoga modela. Pokazujući da su sve motivacije u djelu podređene zakonima prirodnog, a ne natprirodnoga svijeta, zaključuje da djelo prenosi autorsku svijest o nemogućnosti ostvarenja ideala te da Tirena razotkriva nekonzekventnost pastoralnog svijeta i ujedno ga kompromitira. Iako slijedi shemu svih pastorala (susret kraj izvora, očaravanje, priznanje, nestanak vile, potraga za vilom, susret sa suzdržanima, njihovi neuspješni savjeti, daljnje traganje), likovi pokazuju dvojnost, razapetost između ozbiljnosti i komičnosti, a takvim se postupkom idila preobličuje u burlesku koja ismijava model predložak. Pritom Držićeva burleska ima literarni, parodijski karakter: ona parodira hrv. petrarkizam kraja XV. i prvih desetljeća XVI. st. Jednom riječju, pastiširanje, parodiranje, kompromitiranje pastoralnoga modela temeljno je značenje Tirene: u djelu sve postaje smiješno, pastoralni je svijet lažan. Premda je stvarnost natjerala poeziju u laž, sustav vrijednosti koji prezentira poezija nije oslabljen. Tirena, utjelovljenje ljepote, iako se udaljila od čovjeka, ostaje idealom. Tako temeljna dvojba – rascijepljenost između realnosti i sanjarenja – povezuje sve likove, koji, iako različiti po društv. statusu i dobi, pokazuju univerzalnu prirodu, a ta je priroda čovjekova dvojnost. Protuslovlje između idealnih vrijednosti i ograničenja ljudske prirode, nerješivo u zemaljskim kategorijama, ostaje temeljnom idejom drame. Držić nastoji sačuvati humanistički smisao traganja za idealom i poseže za neoplatoničkim rješenjem: konstruira rasplet u kojem se suprotnost razrješuje na razini transcendencije: ljepota se približuje ljudima onda kad konačno pokida veze koje ju povezuju s ljudskim svijetom. Remeta oživljava Tirenu i ona, besmrtna, svojevrsna Venus Coelestis, dio apsoluta, postaje nagrada svim ljudskim potragama. Protuslovlja između svijeta ideala i svijeta prirode mogu se pomiriti: traganje za ljepotom, pa tako i smisao poezije ostali su spašeni. Tako bi originalnost Tirene bila u njezinu skepticizmu, ironiji, osviještenosti o suprotnosti između svijeta kulture i svijeta prirode, što ju čini bližom duhu Ludovica Ariosta nego duhukodifikatora tal. pastorale J. Sannazara. Žanrovski inovativna (spoj klasične pastirsko-idilične ekloge i različitih oblika pučkih, rustikalnih lakrdija), Tirena govori o relevantnim svjetonazorskim i filozofskim problemima, ne samo renesansne epohe nego i univerzalnima: čovjekovoj razapetosti između realnih, fizičkih ograničenja i težnje za ljepotom i idealom, nudeći takve smislove na ozbiljan, a istodobno ironičan, mjestimice i parodijski način. (→ PLAGIJAT)