SKUP

SKUP, komedija pisana prozom u pet činova (10+7+11+9+4 prizora).

Matijašević poznavao završetak Skupa

Rečenice koje potvrđuju da je Đuro Matijašević poznavao završetak Skupa
(Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darscich, l. 10v, Prag, Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, T 4117 /J 7127/)

Kao redoslijedno treće djelo (iza Grižule i Tripče de Utolče) sačuvana je u Rešetarovu rukopisu (listovi 15r–26v), nastalom najvjerojatnije sred. XVI. st. Nedostaje joj kraj, odn. rukopis se prekida Dživovom replikom u četvrtom prizoru petoga čina (»Zlati je Kum neće. Je li što drugo?…«). Đuro Matijašević je 1702. ispisao nekoliko stranica iz Skupa (6r–10v) pod naslovom Dalla Comedia intitolata Skup, prikazana u Saba Gajčina na piru godišta 1555. mjeseza marča (Komadi proze i stihova uzeti iz komedija Marina Držića – Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darʃcich), a zbog činjenice da se među njima, na listu 10v, nalaze i četiri kojih na listu 26v Rešetarova rukopisa nema, može se zaključiti da je u njegovo doba komedija još uvijek bila cijela. Riječ je o sljedećim replikama: »Veće ne pitajte, tako mu ištom recite«; »Je li živ bog, ali spi? Da bi bog učinio da zlom smrti umrem«; »Ali, hvala bogu, odahnuh«; »Ja se isprtih, za rijet istinu, teška bremena!«. Komedija je prikazana na piru Saba Stjepanova Palmotića (Sabo Gajčinov) i Nike Crijević, a prolog je – glumeći Satira – izgovorio Nikin brat Stjepan (Stijepo) Dragojev Crijević. Obično se za godinu prikazivanja uzima 1555, jer tako stoji u naslovu Matijaševićevih ispisa, no ta godina nije sigurna, budući da se tijekom korizmenog ožujka nije pirovalo, a u određivanju točne godine pira ne pomaže ni bračni ugovor (sklopljen 22. V. 1553) jer u njemu nije navedeno za koje će vrijeme Sabo vjerenicu povesti svojoj kući. Ne zna se koja je družina izvela Skupa, premda se najčešće navodi Njarnjas-družina, o kojoj je riječ u prologu. Riječ je o jednoj od četiriju kaz. družina za koje se zna da su izvodile Držićeva djela: u Dundu Maroju spomenuta je Pomet-družina, u ulomku Džuha Krpete i u komediji Tripče de Utolče Gardzarija (vodio ju je Rado /Rafo/ Marinov Gučetić), a na Šibenskom rukopisu Hekube piše da je tragediju izvela Družina od Bidzara. Iz zamršene Držićeve retorike može se razabrati tek to da je Skupa prikazala neka neimenova družina: »U ovoj komediji jes jedna svekrva fastidioza. Njarnjasi cijeć nje, kako rekoh, nijesu ktjeli arecitat: ta svekrva zlo od mladica govori, a oni neće gvere s tizijem personami. Uvezli su njeke mlade ki nijesu prije nigda arecitavali, koji, za rijet vam sekret koji sam od njih izeo, neće dobro a posta arecitat; hrane se kad se od njih ki oženi«. Osim zbog spomena glumačke družine, prolog je zanimljiv zbog još triju razloga: a) Držić u njemu neizravno govori o recepciji svojih djela, onodobnom kaz. ukusu i vlastitom žanrovskom izboru; b) navodi predložak svojega djela; c) objašnjava ulogu kazališta u društvu. Skupa je prvi put tiskao Franjo Petračić 1875. u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića), služeći se prijepisom iz Rešetarova rukopisa. Izgubljeni kraj nadopunio je Mihovil Kombol za predstavu u režiji Branka Gavelle, izvedenu 13. IX. 1950. u zagrebačkom HNK-u, što je ujedno prva novovjekovna izvedba integralnoga teksta komedije.

Početak Skupa

Početak Skupa, Rešetarov rukopis (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darscich, l. 15r, Prag, Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, T 4117 /J 7127/)

Prvi čin. Mlada Dživova godišnica Gruba pripovijeda Skupovoj godišnici Varivi kako je došla u Skupovu kuću po oganj, a on je na nju nasrnuo pa je pobjegla, a da pritom nije vidjela Andrijanu. Variva joj priopćava da ju otac namjerava udati za starca samo zato što ne mora dati miraz, našto Gruba kaže da nikad ne bi stara muža, jer starci samo kašlju, ne mogu hodati, a kamoli se igrati s nevjestom. Pritom pita kako je moguće da će udati Andrijanu kad se ona obećala Kamilu, koji za njom uzdiše. Začuje se Skupova vika, a Gruba odlazi nakon što izrecitira pjesmicu o tome kako su mladi za mlade, a stari za stare. Dolazi Skup, Varivu naziva magaricom, optužujući ju da prevrće po kući kad njega nema, našto ona ironično primjećuje da takvo što nema razloga činiti, ne valjda da bi našla tezoro. Skupa to uzruja pa joj zaprijeti da nikad više ne spomene tu riječ jer će ljudi pomisliti kako doista posjeduje blago. Tjera ju da ode biti s Andrijanom, a kad začuje buku, uplaši se da netko obija bravu, našto mu Variva kaže da je to ona cijepala drva. Pošto Variva primijeti da »njeku je zlu mraku u ognjištu skrio«, Skup ju tuče, a Andrijana ga moli da prestane. Potom obje otjera »u tretji pod«, lamentira kako je zlo i kad se ima i kad se nema zlato; nakon što ga je pronašao, izgubio je mir, boji se da će ga tko zaklati; ne čuva ga u škrinji, nego u munčjeli jer je tako sigurnije. Zlato je zapravo zlo. Teško mu je napustiti kuću i otići na Placu, gdje se treba naći s nekim dužnikom, jer se boji da mu tkogod ne ukrade tezoro. Primjećuje da su mu se počeli javljati neki koji ga dotad nisu pozdravljali, što ga navodi na sumnju da su nekako saznali da ima blago, no on je skeptičan prema prijateljstvu. U međuvremenu Kamilo moli Grubu da mu dogovori susret s Varivom, za što ona traži zaharu. Otvaraju se vrata Skupove kuće, izlazi Variva i priopćava Kamilu da je Skup naumio udati Andrijanu za nekoga zlostara, a on kaže da je to nemoguće jer je ona njemu dala vjeru. Htio bi razgovarati s Andrijanom, no Variva se boji da će ih Skup zateći. Kaže neka se ne brinu, poslat će Grubu, koja će im prenijeti njegovu odluku što im je činiti. Za to vrijeme Dobre razgovara s bratom Zlatim Kumom: pokušava ga nagovoriti da se oženi, da ima nekoga tko će ga paziti u starosti, dapače, već mu je našla nevjestu »s prćijom od vele tisuć dukata«. On se opire, kaže da je star, no ni u kom slučaju neće bogatu djevojku, jer će zanovijetati, hoće ubogu djevojku »kojoj ću ja gospodar bit, a ne ona meni«. Priopćava joj da bi se rado oženio Skupovom kćeri, čemu se Dobre silno začudi jer je za nju Skup »ubog odveće«. Nakon što Zlati Kum ustraje u odluci, Dobre se nudi da pođe razgovarati sa Skupom, no on kaže da će to sam učiniti.

Drugi čin. Saznavši od Varive da će Skup vjeriti Andrijanu, Kamilo odlazi potražiti slugu Munua, kojega će pronaći netom što on izgovori monolog o teškoćama djetića koji služi zaljubljena gospodara. Nakon što Munuo izmijeni nekoliko replika s Grubom – u koju je zaljubljen i naziva ju rozicom – i na koje mu ona odgovori pjesmicom, a na ljubavnu ponudu poslovicom »Uzmi zveka za miris« (1) te pobjegne, dolazi Kamilo te s Munuom žurno odlazi pred Andrijaninu kuću. Istodobno pregovaraju Skup i Zlati Kum: nakon što upita Skupa za kćer, a on ju predstavi kao »zrjelu ženu«, Zlati Kum zatraži njezinu ruku. Skup sumnja da je saznao za tezoro pa kaže da nema prćije, no Zlati Kum pristaje na taj uvjet, a Skup zatraži da se i u bračnom ugovoru naznači da Andrijanu uzima bez prćije (4). Nakon sklopljene pogodbe Zlati Kum zaziva Pasimahu, koji treba pripremiti pirnu gozbu, a Skup priopćava Varivi da je vjerio Andrijanu, na što je ona zgrožena, jer je riječ o šesnaestogodišnjoj djevojčici, dok je Zlati Kum starac. Skup odlazi »kupit što je od potrjebe« (5), pred njegovu kuću stižu Kamilo i Munuo, a Variva Kamilu kaže što je odlučeno. Kamilo je užasnut činjenicom da će Andrijana biti nevjesta njegova dunda. Munuo predlaže rješenje: neka Kamilo pođe kući i pretvara se da je bolestan, a on će njegovoj majci priopćiti da će Kamilo od ljubavne boli umrijeti te da se već vjerio s Andrijanom pa se s njom ne može vjeriti i Zlati Kum. Kamilo zdvaja i uzdiše, moli Varivu da prenese Andrijani koliko ju voli te da je sve sada u njezinim rukama. U međuvremenu je Pasimaha izvršio zapovijedi Zlatoga Kuma: kupio je sve što treba za pir, a to je mogao jer gospodar nije štedio u novcu. Nailazi na Grubu, moli ju da se uda za njega, a priopćava joj i da se Zlati Kum vjerio s Andrijanom, na što ona odgovori: »Brižne djevojke, od ćaćka u ćaćka!« (7). Gruba odlazi, odbivši njegovu ponudu, a Pasimaha zaključuje da je toliko zaljubljen da »u Grube bih ručao i kad postim« (7).

Treći čin. Napustivši Pasimahu, Gruba je otrčala gospodaru Dživu ne bi li mu rekla što je čula. Zatekla ga je s Dobre, s kojom je razgovarao o Kamilu, no nisu se isprva razumjeli: Dživo je mislio da je Kamilo vjeren za Andrijanu, a Dobre da se s Andrijanom vjerio Zlati Kum. Kad sazna da je Kamilo vjeren za Andrijanu, Dobre pobjesni, a Dživo ju tješi da će dobiti »odmjenu u sve kućne posle« (1), no ona mu održi besjedu o »sadanjim nevjestama«, koje ništa ne rade, samo uređuju kosu i borave pred zrcalom; kad je ona bila mlada nevjeste su rano ustajale i obavile mnoge poslove dok bi se muž probudio. Dživo ju upozorava da je došlo drugo vrijeme te da i on voli sa suprugom ujutro malo poležati u postelji, napominjući: »Vi ste u ono brijeme bile kad se je u bortijeh hodilo; a ove su u ovo kad se i svila dere, i dobro se dere, er jes od šta« (1). Njihov razgovor prekida Gruba, koja Dživu kaže da Kamilo umire od ljubavi i da treba dovesti liječnika. Kad Dživo prijekorno pita Dobru je li istina da joj se brat vjerio za Andrijanu, ona uvijeno odgovara: »Brižna, ne imam ti kad odgovarat« (2). U međuvremenu Pasimaha i Drijemalo dolaze s namirnicama za gozbu u Skupovu kuću, a Variva ih pušta. Munuo to iz prikrajka gleda, a kad odluči otići i o tome obavijestiti Kamila, opazi Skupa pa se odluči pritajiti. Skup se vraća iz kupnje, lamentira kako je sve skupo, a onda ugleda otvorena kućna vrata i začuje buku. Susreće Pasimahu i Drijemala, Pasimaha traži munčjelu kako bi počeo kuhati, Skup pomisili da mu kradu blago, nazove ih lopovima i istjera iz kuće. Uzima tezoro i izlazi, ugleda Zlatoga Kuma; iz prikrajka ih sluša Munuo. Zlati Kum lamentira o lakomosti te razmišlja kako bi mnogo bolje bilo kad bi se bogati ženili siromašnim djevojkama (»bogati bi uboge počtapljali«, 10) jer bi to bilo korisno gradu. Osim toga, kad se muškarac oženi bogatom, ona se uzoholi, zapovijeda mu i predbacuje da »donijela sam već neg ti valjaš« (10). Skup mu se otkrije, kaže da je čuo njegovo pametno govorenje, dok Zlati Kum za sebe mrmlja da Skup jedno govori, a na drugi se način ponaša. Zlati Kum kaže da će navečer doći u Skupovu kuću proslaviti vjeridbu, dovest će i svećenika, jer »moja godišta nijesu za pod vjerom stat; večeras ja hoću sve svršit« (10). Nakon što se rastanu, Skup odlazi u crkvu, gdje u grob sakriva posudu s blagom i na nju stavlja kosti. Odlazi po ključ, koji se nalazi kod đakona, kako bi zaključao crkvu. Sve to gleda Munuo.

Četvrti čin. Vidjevši što je Skup učinio, Munuo ulazi u crkvu, uzima munčjelu i bježi. Kamilov prijatelj Pjerić dolazi do dunda Nika, tražeći pomoć jer se Kamilo vjerio s Andrijanom, a Skup ju je dao Zlatomu Kumu. Nika to uopće ne dira: smatra da je današnja mladost neodgovorna, ne zna čitati i pisati, psuje, tuče se noževima, štipa godišnice, naručuje odjeću iz inozemstva. Ne želi pomoći Kamilu jer se vjerio bez odobrenja starijih. Pasimaha priopćava Zlatome Kumu da ga je Skup istjerao iz kuće, što ovoga razbjesni pa naređuje da se gozba obustavi, a on polazi Skupu reći novu odluku. Skup se vraća s ključem od crkve i ustanovi da je blago ukradeno. Uto nailazi Zlati Kum, Skup zapomaže, a Zlati Kum zaključuje da »ovi se je čovjek pomamio« (5) i da se neće ženiti. Nenadano obogaćeni Munuo nailazi na Grubu te ju prosi. Ona ga provocira, pita čime će ju hraniti, možda »dumanskijem priklami« ili makaronima, priganicama ili potpriganim kuljenom, a kad Munuo kaže da će joj sve to dati, ona zaključuje da on to samo govori, da bi ju zapravo hranio blitvom, a zatim odlazi. Munuo razmišlja što učiniti sad kad ima blago, možda pobjeći, ali svakako Grubu nekako povesti sa sobom. Dolazi Dživo, koji razmišlja kako je čovjek čudno biće: s jednima se može razumno razgovarati (»pravi ljudi«), a drugi su nerazumni, s njima se ništa ne može dogovoriti, smatraju da je razumno samo ono što oni misle da je razumno, oholi su i tvrdoglavi (»ljudi indiskreti«). Zna da se mlade ne može spriječiti da budu mladi, kao što se ni stare ne može promijeniti. Odluči razgovarati sa Skupom, Zlatom Kumu će preporučiti da ne preuzima breme koje ne može nositi, a reći će mu i da se Kamilo već vjerio s Andrijanom. Nailazi dundo Niko, Dživo ga pita je li čuo da se Kamilo vjerio, a on mu nabusito odgovara: »Zli glasi i nezvani dohode; čuo i ne čuo; i čujem da ne čujem, ako i čujem što nije za čut« (8). Dživo pak kaže da je neprirodno što se stari Zlati Kum vjerio, a prirodno je što je to učinio mladi Kamilo. Niko ne odustaje od stajališta da za mladića nije brak, jer će izroditi djecu koju neće moći hraniti, a dobro je da se oženi »vlastelin od brjemena, bogat«. Dživo mu tumači da je razum Božji da se mladi žene, imaju djecu, koja će im u starosti pomagati. Niko odmah uzvraća da je našao pravi primjer jer današnji sinovi očeve ne cijene, a Dživo kaže da su za to krivi očevi, koji sinove odgajaju palicom, a ne ljubavlju; sinove treba voljeti kao sinove, a ne ih smatrati robovima. Niko ne odustaje od svojega stajališta, a Dživu tek ostaje zaključiti: »Ovo je ono tvrdoglavstvo što najprvo rijeh!« (8). Dolazi Gruba, moleći Dživa da pođe do Kamila, a zatim, ustručavajući se, kaže kako ju je Munuo molio da pođe za njega. Traži savjet što da kaže ako joj opet postavi isto pitanje, a Dživo savjetuje neka samo kaže: »Idi!« (9).

Skup, Dubrovačke ljetne igre, 1968 (redatelj Kosta Spaić)

Peti čin. Kamilo jadikuje: ne može živjeti bez Andrijane, ne može prihvatiti da se njome oženi dundo Zlati Kum. Pita se gdje je Munuo, nikad ga nema kad mu treba, a ni Varivu ne može dozvati. Nailazi Skup, a Kamilo odluči »učinit veliko srce« i sve mu reći. Zapodjenu razgovor koji se temelji na nesporazumu jer Kamilo izgovara rečenicu: »Što Bog hoće, onako ima bit, i kriv ti sam i mogu se ispravit« (1). Skup pogrešno zaključuje da mu je Kamilo ukrao blago, pa mu dokazuje da ga mora vratiti, a Kamilo misli na Andrijanu pa tvrdi »Što sam ja uzeo, ne mogu ti vratit, i što sam uzeo, nijesam silom uzeo, – Andrijana tvoja kći bila je kontenta od toga«. To Skupa još više ojadi jer zaključi da mu je Kamilo ukrao blago uz Andrijaninu pomoć. Odluči da će otići na sud (Pravdu), a Kamilo, ostavši sam, shvati da su razgovarali o različitim stvarima te ga odluči pratiti. Munuo namjerava pobjeći od Kamila jer je sada bogat. Nailazi Pjerić, shvaća da Munuo želi napustiti Kamila, a i vidi da nešto skriva pod odjećom. Sumnja da je nešto ukrao, a onda ga hvata i odvodi Kamilu. Kamilo ponovno razgovara sa Skupom, pokušavajući mu objasniti da mu Andrijana i on nisu ukrali tezoro, nego mu samo želi reći da su se tajno vjenčali. Skupa užasne činjenica da se kći vjerila bez njegova pristanka, pa ponavlja da već ima zeta, a Kamilo neka mu vrati tezoro. Kamilo ga razuvjerava da nije uzeo ništa njegovo, Andrijana je već njegova žena, htio to Skup ili ne, konačno, Kamilo voli Andrijanu i ne traži miraz. Uto dolazi Zlati Kum i priopćava Skupu da je odustao od pogodbe. Skup potpuno pomahnita, pita se na kakve se to ljude namjerio, zna on da svi hoće samo njegovo blago. Zlati Kum misli da je Skup poludio, dok on uzvikuje: »Ištem moje, neću puštat moje!« (3). Dolazi Dživo, pita Skupa zašto se tako ponaša prema Kamilu, koji će mu biti zet, a Skup ponavlja da neće zeta, nego hoće da mu vrate ono što je njegovo. Zlati Kum predlaže da ga svežu. Dolazi Pjerić vodeći Munua, a Dživo pita Munua što je nova, našto on odgovara da je Kamilo zaljubljen u Andrijanu, da se s njom vjerio, da je Skup Andrijanu dao Zlatome Kumu. Dživo kaže da sve to zna, no ima li još što. Komedija se prekida Dživovom replikom: »Zlati je Kum neće. Je li što drugo?« (4).

Komparativni aspekt. Skup je nastao na osnovi komedije Ćup (Aulularia) Tita Makcija Plauta, u kojoj se pripovijeda o starcu Euklionu koji je pronašao blago. Bojeći se da ga tkogod ne otkrije, panično ga skriva. Na nagovor sestre Eunomije da se oženi, stari Megador odlazi k Euklionu da bi zatražio njegovu kćer Fedru za ženu, a ona je – što se poslije saznaje – zaljubljena u Likonida, Eunomijina sina, s kojim će i roditi. Kad Likonid majci objasni svoj odnos s Fedrom, ona će bez protivljenja pristati na sinovu odluku i nagovoriti Megadora da odustane od ženidbe. Blago će Euklionu ukrasti Likonidov sluga Strobil, a njihovim razgovorom komedija se prekida. Lat. predložak Držić je mogao upoznati kao đak u dubr. školi, gdje mu je učitelj najvjerojatnije bio Ilija Crijević, koji je, dok je studirao u Rimu, napisao raspravu o Plautu. Paralelizam je likova očigledan: Kućni bog (u prologu) – Satir, Euklion – Skup, Fedra – Andrijana, Stafila – Variva, Megador – Zlati Kum, Eunomija – Dobre, Likonid – Kamilo. Strobil se u Držićevoj komediji raslojio na Munua i Pasimahu, Antraks i Kongrion (kuhari) pre-točili su se u lik Drijemala, a malena uloga sluge Pitodikta uklopljena je u lik Munua. Novi su likovi u komediji Dživo, Niko, Pjerić i Gruba. Važnija su sljedeća Držićeva proširenja: razgovori Varive i Grube (I, 1), Kamila i Grube (I, 8), Munua i Grube (II, 1), Munua i Kamila (II, 2, 6), Pasimahe i Grube (II, 7), Dobre i Dživa (III, 1), Grube i Dživa (III, 2), Pjerića i dunda Nika (IV, 1), Zlatoga Kuma i Pasimahe (IV, 4), Skupa i Zlatoga Kuma (IV, 5), Munua i Grube (IV, 6), Varivina jadikovka (IV, 7), razgovor Dživa i Nika (IV, 8). O rodiljnim Fedrinim zapomaganjima u Držića neće biti riječi, uopće, motiv trudnoće izvan braka pisac je zaobišao te ljubav Andrijane i Kamila nije »plod časovite nesmotrenosti kao kod Plauta, već prave ljubavi mladih bića, ponesenih istinskom strašću« (M. Kombol, Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, 1945), stanovita protuteža svijetu lakomih ljudi koji vrijednost ne traže u ljudskom odnosu, nego u stjecanju materijalnih dobara. U Aululariji blago Euklionu ukrade Strobil, a u Skupu Munuo; u Aululariji Euklion blago prvo sakriva u Fidin hram, a zatim (nakon što ga Strobil otkrije) u Silvanov gaj, dok u Skupu starac blago skriva u grob u crkvi; drukčije je motiviran razgovor Skupa i Kamila o blagu (starac misli na pravo blago, Kamilo na Andrijanu); Likonid sam traži da mu Strobil vrati zlato koje je ukrao Euklionu, dok u Skupu kradljivca Munua hvata Pjerić. Skup je jedino Držićevo djelo u kojem je autor naznačio predložak kojim se koristio: »A komedija mislite kakva će bit? Starija je neg moj djed i pradjed, starija je neg stara komarda, gdje se djeca sad kuplju, starija je neg kruh potor, sva je ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta; djeci ga na skuli legaju«. To je i bio glavni razlog što su se knjiž. historiografi prvo pozabavili tom komedijom pa je u relativno kratkom vremenu nastalo više komparatističkih studija o odnosu Aulularije i Skupa, a sve su nastojale utvrditi koliko je Držić u adaptaciji Plauta originalan. Prvi se Skupom pozabavio Ferdo Živko Müller u radu »Skup«, komedija od Marina Držića Dubrovčanina (1879), što je prvi rad posvećen isključivo jednom Držićevu djelu. Autor je ekstenzivno prepričao sadržaj komedije, a nešto kraće Aululariju. Budući da je i Plautovo djelo okrnjeno, za mogući završetak poslužila mu je nadopuna Codrusa Urceusa u izdanju Plautovih komedija (Basel, 1523), a pretpostavio je da ju je Držić poznavao te »baš ovo basilejsko izdanje upotriebio, da po njem izradi svojega Skupa«. Müller je nagađao da je u konačnici Munuo obećao Dživu da će vratiti ukradeno blago samo da bi Kamilo dobio Andrijanu. Njegov je temeljni zaključak da Držić »nije ni pošto htio sliepo oponašati latinskoga originala«: a) priču je smjestio u onodobni Dubrovnik; b) rimske pojmove zamijenio je kršćanskima; c) robove su zamijenili sluge i sluškinje; d) »fabulu komedije znatno (je) razširio«; e) povećao je broj likova (Dživo, Niko, Pjerić, Gruba); među nove likove Müller je ubrojio i Andrijanu, a kao razlog je naveo što se Fedra pojavljuje samo jednom i »prosbori samo njekoliko riečij«, i to iz kuće (»Oh, umrijeh, dado! Boli, molim, utroba! / Junona, nado rodiljâ, pomozi!«, IV, 3), no drukčije nije ni s Andrijanom: ona se pojavljuje samo u četvrtom i šestom prizoru prvoga čina, također govoreći iz kuće, pa nije jasno zašto ju je Müller motrio kao novi lik; f) kuhari Antraks i Kongrion ujedinjeni su u liku Drijemala; g) ulogu sluge Pitodikta pridružio je Munuu. Zbog svega toga Skup je »čisto originalna radnja«. Jiří Polívka u radu Škrtac u Dubrovniku (Der Geizige in Ragusa, 1888) također donosi sadržaj Skupa, ističući sličnosti Držićeva i Plautova djela, te zaključuje da je Držić vješto lokalizirao Aululariju. Na Müllerov rad nadovezuje se rasprava Milivoja Šrepela »Skup« Marina Držića prema Plautovoj »Aululariji« (1890), koji također iscrpno prepričava fabulu, držeći da Držić nije ropski preveo Aululariju, nego je priču proširio i lokalizirao ne bi li istaknuo neke tipičnosti dubr. sredine, pa je komedija »razvučena«, što je njezin nedostatak jer je Držić tim postupkom žrtvovao »neke ljepote izvornika latinskoga, ali je u drugu ruku dobio novih prizora, koji su na diku komediji njegovoj«. Premda je istaknuo prilagodbu Aulularije dubr. prilikama te prozu, Šrepel je prvi knjiž. povjesničar koji je Skupa doveo u vezu i s preradbom Aulularije Giovanbattiste Gellija, komedijom Torba (La Sporta, 1543), smatrajući da ju je Držić poznavao. Prenaglasivši važnost tal. komediografije, Šrepel misli da je Držićeva ovisnost o njoj zapravo prednost, jer je Skup, nakon Gellijeve, druga eur. adaptacija Plautove komedije. Na tvrdnju o Gellijevu utjecaju osvrnuo se Vatroslav Jagić u radu Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća (Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn., 1900): opsežno prepričavajući i uspoređujući sadržaje obiju drama, opvrgnuo je Gellijev, kao i utjecaj komedije Aridosia (1536) Lorenzina de’ Medicija, zaključujući da je Skup »na temelju Plautove teme sasvim samostalno izgrađena drama, u kojoj se samo glavni karakteri, a u pojedinostima neka mjesta ili prizori naslanjaju na Aululariju (…). ’Skup’ dubrovačkoga pjesnika Marina Držića smije (se) ubrojiti među najuspjelije imitacije i preradbe ’Aulularije’ u XVI. stoljeću i (…) kao takav zaslužuje svoje mjesto u poredbenojknjiževnoj povijesti«. Šrepelova studija bila je povod radovima Danila A. Živaljevića Skup, komedija Marina Držića (dva nastavka) i Završna reč o Držićevom »Skupu« (1901). U prvom ističe da je Skup komičniji i realističniji od Eukliona, a zatim se posvećuje novouvedenim likovima, među kojima izdvaja Grubu, Dživa i Nika, da bi zaključio da je komedija Skup »ipak mnogo življa, mnogo realnija, mnogo komičnija i mnogo lepša od ’Aulularije’«. U drugom nastavku rada dokazuje da lokalizacija iproza – što ih je istaknuo Šrepel – nisu dokaz o utjecaju La Sporte. Potkrepu svojem stajalištu našao je u radovima Polívke, a još više V. Jagića, čiju je raspravu opširno prepričao u radu Završna reč o Držićevom »Skupu«. Za Artura Croniju i Jolandu Marchiori (Odrazi talijanskoga teatra u »Dundu Maroju« Marina Držića – Riflessi del teatro italiano nel »Dundo Maroje« di Marino Darsa, 1958) Držićeva je ovisnost o komedijama La Sporta i Aridosia neprijeporna, s tim što Cronia pridaje i utjecaj drama Opsjednuta (La Spiritata, 1561) Antona Francesca Grazzinija (Il Lasca) i Timone Mattea Marije Boiarda (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953), no sve je te utjecaje osporio Franjo Švelec u knjizi Komički teatar Marina Držića (1968), pokazujući da se Plaut ponajprije usmjerio na Euklionovu opsjednutost blagom, dok »Skup ima funkciju da svojom škrtošću rastrga veo s nekoliko vidova dubrovačkog života«, odn. u »Držića je škrtost sredstvo za otkrivanje široke panorame dubrovačkoga života«, u kojem paralelno postoje retrogradna stajališta (Niko, Dobre, Zlati Kum) s onima naprednima (Dživo).

Poetički aspekt. Dvadesetostoljetne interpretacije usmjerile su se na druge slojeve Skupa: korespondentnost teme lakomosti s cjelinom Držićeva opusa te pojmovima nazbilj i nahvao, važnost prologa, kulturalni aspekti (mladost – starost, roditelji – djeca, svekrve – nevjeste). Osobitu je pozornost privukao prolog, nedvojbeno važan za razumijevanje Držićeve poetike. Zanimljivo je da ga izgovara Satir, lik prikladniji pastoralnoj nego komediografskoj dramaturgiji, no Držić ga je mogao uvesti kao pandan Plautovu Kućnom bogu. U prologu se, među ostalim, govori – što i jest njegova konvencionalna funkcija – i o sadržaju komedije (premda u samo dvije rečenice), no indikativno je što se na samom početku raskrinkava kaz. iluzija jer Satir kaže: »I Stijepo sam i satir sam: kako Stijepo gostom se ne pripadamo; – kako satir, da vam povijem smijeh«, otkrivajući dakle svoj stvarni identitet. Nadalje kaže sljedeće: »Žene, vila se spravila biješe doći s versi, sva galanta, da prolog reče od njeke malahne komedijice koja se ovdi večeras ima arecitat, zašto para, da njeke od žena bile su rekle: ’Njeke se sad maškarate čine, para da se na Placi razgovaraju. Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenijeh? Gdje su vijenci, ruže, hladenci i Kupido s lukom i strjelami?’«. Neovisno o nedostatku referencijalnoga konteksta, te su rečenice najčešće tumačene kao implicitni Držićev sud o onodobnom kaz. ukusu i o ulozi stiha i proze u drami. Potvrdio je omiljenost pastoralno-mitoloških sadržaja, odn. žanrova u kojima su se takve teme obrađivale (a osobito su bile zanimljive ženama), no istodobno je otkrio i vlastite knjiž. ambicije: premda je i sam pisao pastorale s vilama i uzmnožnim i ubogim zaljubljenim pastirima, veći dio njegova opusa ipak potvrđuje da su mu bile draže prozne komedije, u kojima je tematizirao stvarne društv. probleme, s likovima koji su govorili živim, uličnim jezikom, draže su mu bile »maškarate« koje »para da se na Placi« razgovaraju. Je li tu riječ i o aluziji na prigovore da su njegove prozne komedije u literarnom smislu manjkavije od djela pisanih stihom, teško je reći. Rečenica u kojoj Držić spominje svoj predložak ima poetičku težinu jer pisac govori o vlastitom djelu, određuje se prema knjiž. tradiciji i s njom na neki način polemizira. Eksplicitno isticanje Plauta djelomično se može objasniti renesansnim načelom imitacije, odn. upozorenje da je Skup preradba Plautova djela nije ništa drugo doli legitimacija teksta kao literarnoga i vrijednoga, budući da je riječ o kanonskom piscu toga doba. S druge pak strane, Držić ne nalazi za potrebno reći koju točno Plautovu komediju uzima kao predložak, što može značiti da će gledatelji – budući da se o tom piscu uči u školi – lako prepoznati o kojem je tekstu riječ. No, taj tip poetičke intertekstualnosti istodobno može označavati i odmak od tradicije eruditne komedije. Jer, Skup nije tek imitacija Plauta, kako zbog impostiranja teme u dubr. sredinu tako i zbog novouvedenih likova, pa u njemu više nije samo riječ o problemu škrtosti uopće, nego upravo o stjecanju imutka, opsjednutosti materijalnim dobrima i lakomosti u Dubrovniku, koja dokida humanitas, a otkriva čovjekovu bestijalnu prirodu (feritas), potiskujući čak i plemenite osjećaje kao što je roditeljska ljubav. U Skupu to najočitije dolazi do izražaja u raspravi Nika, utjelovljenja patrijarhalnoga morala, i modernoga Dživa o opravdanosti ženidbe starih muškaraca mladim djevojkama (što zagovara Niko) te odsutnosti očinske ljubavi prema sinovima (kojoj se protivi Dživo). Zbog toga eksplicitno spominjanje Plauta u prologu i implicitno, no samo djelomično preuzimanje fabule Aulularije, u Držića ima složene poetičke učinke: on slijedi, ali se i odmiče od načela imitacije, izbor Plauta označava participiranje u onodobnoj poetici, ali i njezino revidiranje, jer se u Skupu »zbiljski ljudi promatraju kao literarne figure i obratno« (P. Pavličić, Intertekstualnost u Držića, 1990). Zbog toga je prolog – nedvojbeno napisan neposredno pred izvedbu komedije – zapravo poetički traktat o razumijevanju svrhe književnosti, koja treba ne samo repetirati zadane tematske i žanrovske obrasce nego i reflektirati zbilju, ne bi li ju kako promijenila: »Držićeva obrada Plautova motiva u Skupu nije toliko humanistički obrazložena, koliko potaknuta kriznom osobnom sviješću o pobunjenoj ulozi kazališta« (Z. Mrkonjić, »Skup« ili otjerana pastorala, 1974). Stilističkom interpretacijom u radu O stilu i strukturi Držićeva Skupa (1973) Frano Čale ponudio je tumačenje mnogostrukih smislova »najdubrovačkije pjesnikove komedije«, i to analizom središnjeg junaka, »jedinstvenog lika u cijelom Držićevu teatru«. Pokazao je da je Skupova opsesija pronađenim, a ne zarađenim imutkom – zbog koje je spreman žrtvovati i sreću kćeri jedinice – oblikovana ponajprije monologom, neovisno je li riječ o a parte ili qui pro quo istupima. Skupov diskurs obilježavaju parataktične rečenične konstrukcije, impersonalni glagoli i uporaba zamjenice svi, čime se podcrtava izoliranost, otuđenost od bližnjih i zajednice, panični strah i zatvorenost u vlastiti svijet. Time je na jezičnoj razini okarakteriziran lik nesposoban za normalnu komunikaciju, izglobljen iz svakodnevice, u svakom slučaju tragičan. U njemu je Držić utjelovio glavni porok svojega doba – isti onaj o kojem je riječ u Dundu Maroju – a to je bezgranična škrtost. Pritom je u Skupovim monolozima oblikovana pesimistička vizija čovjeka kao dvoličnog bića – kakvu je, uostalom, zastupao i Niccolò Machiavelli u sedamnaestom poglavlju Vladara (Il Principe, 1532): »Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni i himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imutak, život i djecu, kako sam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, oni izmiču« – koja je osobito plastično iskazana u monologu o zlatu kao suvremenom amoru u petom prizoru prvoga čina, a zatim i poslije (»Sin nije sin, ni prijatelj prijatelj, – dinar dobrotu šteti; (…) Prijatelji od današnje dobi, dokle im se menestra, dotle te ljube; kad nije veće što menestrat, i ne znaju te«, I, 7; »Ma gdi je lakomos od dinara – što je grijeh –, tu nije dobra ni veselja«; »Istinom lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava, i kuga je od svijeta« III, 10). Osudu će izreći i Zlati Kum, iznoseći tezu da bi Republika napredovala kad »bogati bi uboge počtapljali«, zauzimajući se za ženidbu koja bi isključivala miraz, da bi i gnomično sažeo: »Lakomosti, uzrok si od svijeh zala!« (III, 10). Ipak, njegove su riječi samo retorička figura iza koje se skriva požuda ostarjela čovjeka za šesnaestogodišnjom djevojčicom: »I, za rijet ti, srcem ljubim onu kuću; djevojku sam tu vidio: oko mi ljubi nje krv« (I, 10). Paradoksalno, u Skupu mudre misli gotovo redovito izgovaraju likovi koji su inače nositelji konzervativnih nazora: osim Skupa i Zlatoga Kuma, i Niko – u razgovoru s Pjerićem – konstruktivno kritizira ignoriranje naobrazbe, predbacujući mladosti da ne želi ići u školu, nego će se radije potući, uštipnuti godišnicu, otići potražiti amancu ili vlastiti značaj graditi na odjeći naručenoj iz inozemstva: »Ma jes, od te dobi sad itko na skulu hodi! Sramota je u ovom gradu sad na skulu hodit, a nije sramota ne umjet ni legat ni pisat. /…/ Sramujemo se vami! Gdi su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koja se u Gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam će personu uresit; a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese. /…/ izagnite injoranciju iz vas da, kad na staros dođete, nijeste kao i njeci koji ni sebi ni republici ne valjaju, koji su od štete a nijesu od koristi. Injorancija je vazda od štete!« (IV, 2). Ipak, riječ je o vlastelinu koji zastupa konzervativna stajališta, uvjeren da »nije grubo da se oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima potrjebu vragu dušu davat« i koji ne vjeruje da bi očinska ljubav poboljšala odnos očeva i sinova: »Jes, na to se nasloni, na sinove se nasloni, – našao si štap, u sadanje brijeme, da se podštapiš, – da te ne scijene i da tvoju staros pogrđuju i da se gospode nad tobom« (IV, 8). Nije drukčija ni Dobre: nagovara Zlatoga Kuma da se oženi, našla mu je nevjestu s velikom prćijom, nevjeste su za nju lijenčine (po istim stajalištima bliska joj je Stojna u Tireni, II, 6, s. 801–820, i Vukosava u Grižuli, III, 7), a kad čuje da joj se sin tajno vjerio s Andrijanom reagirat će sasvim nemajčinski: »Rasuta! Vjerio! Ona djetetina, još mu usta mlijekom vonjaju! Za njega su žene! Neće mi u kuću! Kako se je bez mene vijerao, tako bez mene i bòravi« (III, 1). Posebno mjesto u komediji zauzima Munuo, okarakteriziran već samim imenom: Kamilu predlaže intrigu kojom će spriječiti vjeridbu Zlatoga Kuma s Andrijanom (»Gospodaru, kako nije remedija? Jes remedijo; svemu je remedijo neg samoj smrti. Ne desperavaj se!«, II, 6), svjedoči ulasku i izlasku Pasimahe i Drijemala u Skupovu kuću, konačno dobro je uočio da Skup nešto skriva, a onda mu je blago i ukrao (munuo). Upravo tada u njegovu ponašanju nastupa preokret – nenadano stekavši bogatstvo, nesvjestan promjenjivosti sreće, spreman je napustiti gospodara, postaje ohol i otkriva svoju u osnovi lupešku prirodu. Po tome je sličan Popivi, a suprotan Pometu, koji zna da se ne treba uzoholiti kad ti je »vjetar u krmu« i da »se može brijeme ištetit i dobra srjeća promijenit se u zlu« (Dundo Maroje, II, 1). Upravo će se zato Munuo ponadati: »Ja, ako se umjeh vladat, bih veličak čovjek« (IV, 6), dapače, povjerovat će da novac čovjeka čini plemenitim: »Ah, Munuo, s tobom je što te može učinit vlastelina, – iz sukna u svilu, od djetića gospodar! (…) Kamilo, zbogom! Što služih, služih. Uza me je veći gospodar, – veći manjemu pod bok dava« (V, 2). Tako se pokazuje da na bolest koja je zahvatila Skupa nitko nije imun, da je lakomost doista uzrok »svijeh zala« te da »komodita lupeža čini, azlato je kalamita« (I, 5). Već je F. Ž. Müller primijetio da Dživo »vrlo filozofski monologiše«. Taj će lik u potonjim interpretacijama uvijek biti izdvajan, posebno njegov monolog u osmom prizoru četvrtoga čina, u kojem govori o dvjema vrstama ljudi, onima » naravi tihe« i onima »naravi tvrde, od kamena«, zbog čega je dovođen u vezu s Pometom i Tripčetom Kotoraninom iz Dunda Maroja. Za F. Čalu taj je monolog »ključ njezina smisla«, budući da se uklapa u cjelinu Držićeva opusa prožetoga jedinstvenom idejom o urotničkoj knjiž. koncepciji utjelovljenoj u podjeli na ljude nazbilj i ljude nahvao, koja će vrhunac doživjeti u uroti izloženoj u pismima upućenima u srpnju i kolovozu 1566. Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu: »Dživove su misli nastale u istom raspoloženju u kojemu je humanist i nad svojim društvom superioran ali politički nemoćan i nepraktičan intelektualac i umjetnik napisao Negromantov prolog Dundu Maroju, a njihova tobožnja moralizatorska općenitost samo je veo koji će Držić skinuti tek kao izopćenik i urotnik izlijevajući dugo skupljanu žuč i otkrivajući na koga je mislio dok je pisao, otkrivajući književnoj povijesti ono što su njegovi obaviješteni gledaoci lakše raspoznavali nego potomci s posve drugačijim iskustvima« (Marin Držić: Djela, 1979).

Kazališnosociološki aspekt. U prologu Skupa, izravnije nego u Dundu Maroju, demarkira se prostor scene od prostora grada. Satir govori o prostoru scene kao o Njarnjas-gradu koji su Njarnjasi zidali, gdje oni gospoduju i kojemu su dali zakone. To je grad u kojem se »ide u kapah, u plaštijeh«, grad u kojem je »svaka liberta«. Te riječi sugeriraju da se zapita u kojem to onda gradu nije svaka liberta. Da se to odnosilo na Dubrovnik, u kojem je riječ libertas bila upisana na većini drž. insignija, bilo je izvan svake sumnje. Radnja se temelji na činjenici da je Skup izgubio mir pronašavši tezoro pa je prikazan kao figura koja pati zbog onoga što drugi ne zapažaju, sumnjičav je prema svima koji mu dolaze u blizinu. I Držić je, poput scenskog škrtca, patio zbog stvari koje drugi nisu zapažali ili su se pravili da ih ne zapažaju. U tome i jest srodnost između Držićeva i Skupova glasa, tako da je u nizu replika moguće prepoznavati namjerni biogr. intenzitet. Na svoj je način ta podudarnost paradoksalna jer, ako bismo se poslužili kategorijama Dugoga Nosa iz prvoga prologa Dunda Maroja, Skup je s jedne strane čovjek nahvao, ali je isto tako i bivši čovjek nazbilj kojega su, kako sam vjeruje, zli ljudi uništili. Zbog podudarnosti pisca i lika u Skupu, više nego u drugim tekstovima, Držić je uspio bravuroznim stilističkim umijećem iskazati stanja patnje, muke i sumnje, straha i boli, ali i spoznaju da je svijet postavljen naglavačke i da je sve izgubilo smisao. Između Držićeva i Skupova glasa gotovo da i nema psihol. prijelaza. Držić u Skupu deklarira teorem o srcu i davanju, o davanju cijeloga sebe, i upravo je u toj komediji najuvjerljiviji dok govori glasom onoga koji zna da je drugima dao sve, a oni su mu, posve nepravedno, sve uzeli. Pritisnuti zlom, Držić i Skup iskazuju nesigurnost vlastitih duša kao tjelesnu bol i kao sumnju u svakoga: »Ja ne znam što ću, ja nijesam sikur s ovom čeljadi, ja sam nevoljan čovjek. Ne imat zlato – zlo! Imat ga na ovi način – zlo i gore! Odkle ovo tezoro nađoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Odkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo draže mi je neg duša! Kako ga sam u munčjeli našao, tako ga u munčjeli i držim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko čuje? Nije nikoga! Tko bi munčjelu našao, rekao bi, ulje je ali masline ali taka stvar; od tezora se nitko neće stavit. A da ga u skrinji držim, koliko bi veće gvozdjem obijena bila, toliko bi se prije od tezora stavili. Po misu Božiju mi sve nješto govori: pođ’, ter se prijavi doma; pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža čini, a zlato je kalamita. Amor nije amor, zlato je amor, zlato stare – mlade, lijepe – grube, svete – griješne, svjetovne – crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum, pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava. Ma što činim ja ter ne trčim da mi ljubav tkogodi moju ne ugrabi? Tko ljubi, sumnjiv je« (I, 5). Suočen s prazninom, on postaje mahnitac, kojega drugi žele vezati, starac koji je sve izgubio i koji vjeruje da su mu drugi učinili veliku nepravdu. U scenskom vremenu taj je starac izgubio i kćer i tezoro, pa na kraju, iz njegove vizure, ne postoji ni jedan razlog zbog kojega bi živio. Na kraju je on starac koji urla: »Moje mi da’te!«. Skup nije drama sa scenskom energijom kakvu ima Dundo Maroje, jer Skup nije nalik moćnom Dundu Maroju i ne može nad kćeri, zetom ili nad potencijalnim ženicima pa ni nad slugama izvesti neku nòvelu. Nòvele nad starcem, tj. nad Držićevom funkcijom, izvode drugi. Skup ne može ništa skapulavati niti ima mogućnost da iz komedije iziđe neokrnjena integriteta. On je po tome jednak Arkulinu, srodnik je Tripčetu iz komedije Tripče de Utolče, što znači da može još samo govoriti kako će tražiti pravdu i sudsku zaštitu. Ali ostaje bez pravorijeka jer ni u gradu ni na sceni nema što tražiti i unaprijed zna da su se »dogovorili ovi zli ljudi«. A kad mu još kažu da je mahnit, može se samo složiti i ponoviti ono što je i Držić zacijelo često govorio kad su ga podcjenjivali: »Mahnit sam, ajme, pače mahnit, koji s vami imah što činit!«, »U što se vi uzdate da grabite tuđe? Moje neću pustit!« (V, 3). Skup obiluje piščevim glasom koji, kao i u Dundu Maroju, govori o ljudima nazbilj i o ljudima nahvao. Taj glas u tkivu komedije, a ne u njezinim izvaniluzionističkim dijelovima kao u Dundu Maroju, ponavlja rečenice što ih je izgovarao negromant Dugi Nos ili što ih je u nekim monolozima govorio Pomet. Ali te rečenice ne izgovara naslovni lik, nego ih najizravnije oblikuje mudri Dživo: »Moj Bože, čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja, i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su, – neka ostalo ostavim, – naravi tihe, s kojom se može govorit, koji razlog čuju, koji razlog primaju i slijede, koji svjet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospoctvo u glavi njeko nose s oholasti, čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što žude hoće, i scijene njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti, bez milosrđa, ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa« (IV, 8). Komedija je predložak mijenjala prema očekivanju dubr. publike pa je Andrijana kostumana mladica, dok je Fedra bila i konsumana jer Držićevi gledatelji ne bi mogli prihvatiti da djevojci nevinost bude oduzeta prije braka. U dramaturgiji Držić je inzistirao na jednom tijelu kao mjestu sveukupne scenske muke i nelagode. To mjesto bila je Skupova maska. U starčevu tijelu, u toj idealnoj figuri straha, smjestio je Držić točku najveće scenske napetosti. Piščeva muka fiksirala se u liku Skupa, dok su se fabula i beffa sakrile u ćup što ga je starac, zbog straha da ga netko ne otkrije, sakrio u grob. U tekstu koji izgovara Skup izražene su brojne psihološki dobro iznijansirane nesigurnosti i dvojbe, afektivna kolebanja koja odražavaju njegovo nemirno duševno stanje. Skup je druga velika Držićeva komedija upravo zbog goleme energije piščeve osobnosti u govoru njezinih likova, a na nekim mjestima mogu se uočiti izravne socijalne poruke. Karakteristično je razlaganje Zlatoga Kuma o tom kako bi se Dubrovnik mogao »mantenjati u dobru bitju u vječna brjemena« (III, 10), što bi bilo moguće kada bi bogati pomagali ubogima. Dok Zlati Kum izgovara taj monolog, koji ne djeluje uvjerljivo, drugi starac, Skup, prijetvorno se slaže s onim što čuje, ali je jasno da to nisu njegovi stavovi jer ga ponajprije obilježava monomanijački egoizam, a ne darežljivost prema siromašnima. U komediji vladaju drukčije poetičke okolnosti od onih u Dundu Maroju te ponešto drukčija pravila od onih koja su vrijedila u manjim komedijama Tripče de Utolče i Arkulin. U Skupu do riječi dolaze mudri i smireni ljudi, koji poput Dživa u ime piščevo na trenutak pronalaze njegovu staru, životnim nevoljama ranjenu energiju i uspijevaju raspodijeliti svoje glasove izvan izmučena tijela naslovnoga lika. Posebno je snažno ispovijedanje konzervativnog vlastelina Nika, koji u razgovoru s Dživom, u povodu ženidbe Skupove kćeri, izlaže sukus iskrivljenih, ali dubr. vladi logičnih stavova, na koje Dživo oštro reagira, shvaćajući da su bogohulni: »To je razum svjetovni, a nije razum Božiji« (IV, 8). Na kraju razgovora između Nika i Dživa, Niko ironično primjećuje kako je za opći razvoj Dubrovnika štetno što se stari i bogati Zlati Kum nije oženio mladom Skupovom kćeri, kojoj je mužem postao mladi, ali siromašniji Kamilo: »Pirujte s Kamilom, kad je tako. Uživa’te to dobro, a ja, kad dođu u mene na zajam, ne imam ludijeh dinara. I zbogom!« (IV, 8), a to će rigidno stajalište Dživo okarakterizirati kao »tvrdoglavstvo«. Nikova rečenica o zaimanju novca odgovara sličnoj izjavi što ju na početku komedije izgovara Skup: »Ako tko dođe zaimavat što iz susjedstva, rec’te ’Lupeži su sve pokrali, nije ništa u kući’« (I, 6). Nakon Skupa, komedija kao žanr dugo nije bila prisutna u Dubrovniku. Ne računajući neke slabo dokumentirane iznimke, njezin izostanak trajao je više od jednog stoljeća, sve do pojave smješnica, od kojih je najstarija Jerko Škripalo, izvedena 1656.

Nadopuna. Kako je Držić raspleo fabulu Skupa, ne zna se. I dok je Dundo Maroje više puta i na različite načine nadopunjavan (M.Kombol, 1955; Ranko Marinković, 1964; Antun Šoljan, 1981), Skup je nadopunjavan rijetko: učinio je to Kombol 1950. te Hrvoje Ivanković za izvedbu 12. VII. 1997. u režiji Marina Carića. Obje su nadopune ostale u rukopisu. Do nadopune Skupa, Kombol je već imao iskustva u takvom poslu: s Brankom Gavellom sudjelovao je u adaptaciji Robinje Hanibala Lucića i Držićeve Tirene, koja je pod nazivom Pir mladog Derenčina izvedena 12. XI. 1939. u zagrebačkom HNK-u, a zatim i tiskana iste godine; za Dunda Maroja u režiji Mladena Škiljana, kojega je izvelo Zagrebačko dramsko kazalište 4. IX. 1955, nadopunio je kraj komedije, koji se najčešće koristi i u izvedbama i za tiskana izdanja. U svojoj nadopuni Skupa na sceni je u završnom prizoru okupio sve likove, predloživši dvostruku matrimonijalizaciju: na Munuov prijedlog Kamilo dobiva Andrijanu, a on Grubu. Pritom je Kamilo pristao Andrijanu uzeti bez miraza, a Skup je dobio svoje tezoro. Raspletatelji cijele situacije postali su Niko i Zlati Kum, a završnu riječ dao je Munuo. Kombol je u nadopunu upleo i replike koje su se sačuvale u Matijaševićevim ispisima (Skupu je pripisao repliku »Je li živ bog ali spi? Da bi bog učinio, da zlom smrti umrem«, Munuu repliku »Veće ne pitajte, tako mu ištom recite« te, donekle promijenjenu, »Ah, hvala bogu, odahnuh! Za rijet istinu, ja se isprtih teška bremena«), dok dvije, koje također izgovara Munuo, potječu iz Džuha Krpete (»Reče se: svinja se uteče na puniji želud, koza na bolju travu, vuk na pritlju ovcu, ačovjek se lakom utječe gdi je veće zlato«; »Što bogatac ima veće zlata, to je veće lakomiji na njemu«).

Nadopuna Mihovila Kombola.

»MUNUO: Jest i drugo, gospodaru. Drugo je, da Skup nije siromah kako fenga prid svijetom. Govori da je ubog kako uš, a ima veliko tezoro i bogat je kako prvi vlastelin od grada.  SKUP: Lupežu, okle ti znaš da je u mene tezoro?
DŽIVO: Munuo, što su te riječi? O kojem tezoru govoriš? Da nam nijesi što nalago? Okle Skupu tezoro?
MUNUO: Tako je kako vam velim; ako bude inako, uzmite konopac ter me objesite. Tezoro je negdje našao i sakrio ga je u crkvu od straha da mu ga ne ukradu, ma mu ga je njeki spirit izeo odonud, er da ne ima blago stat u crkvi. Zato i plače, er više žudi viđet svoje tezoro neg nevjesta dan u koji je imaju vodit.
PJERIĆ: Dobra mu je ova od spirita! Znamo mi tko je ti spirit; zato te i držim. Neć uteć!
MUNUO: Ja ne imam potrjebu da bježim. Ja sam opravio poso mojega gospodara. Tezoro nije propalo; ako Skup da svoju ćer mojemu gospodaru Kamilu, može ga imat ka’ hoće, ništa mu neće pomanjkat. Veće ne pitajte, tako mu ištom recite.
DŽIVO: Po muku božiju, a mi sve mišljasmo da on nješto tlapi i da je izišo iz pameti. Skupe, čuješ li ti ovo?
SKUP: Čujem, imam uši, ali zlo čujem, kad vas čujem. Složili ste se da me ruinate, er hoćete prćiju, ma vam to neće bit. Pokli ste mi bez moje ličencije uzeli kćer, dajte mi barem moje tezoro, a prćije ne davam.
KAMILO: Ne rekoh li ti malo prije da ti prćiju ne ištem?
DUNDO NIKO (dosad neopažen): Muči, djetetino, što ti znaš kako se žive i kako se djeca alevaju? Prćiju svak dava ko ima, a ako je istina da je Skup bogat, zašto da ne da prćiju? Munuo, što ti je reko oni spirit, koliko je toga Skupova zlata?
MUNUO: Puna munčjela dukata, gospodaru; bilo bi i kralju dosta.
VARIVA: Nut čuda, što doživjeh!
SKUP: Ašašine, to si ti ukro moje tezoro! Vidim kud vodu vodite, vidim kud ova stvar ide. Činite kako ste počeli, već ako ne uzbude pravde u ovomu gradu.
NIKO: Skupe, nemoj tako. To tezoro nije bilo vazda tvoje; to si ti našo. Ako ideš na pravdu, mogu ti i ne vjerovat i pomislit drugo, er svak može lasno reć da je našo tezoro. Zato ne budi veće mahnit; daj Kamilu kćer i prćiju, da svemu damo red.
SKUP: Je li živ bog ali spi? Da bi bog učinio, da zlom smrti umrem.
ZLATI KUM: Zašto da umreš zlom smrti? Ostat će ti dosta, mož do smrti živjet u časti i bez uboštva. S dukati još nikomu nije omrzlo živjet.
KAMILO: Dundo, nemojmo ga usilovat, er sam rekao da ne ištem prćije. Ne mogu pomanjkat riječ.
NIKO: Rekao si mu da ne išteš, ali je druga stvar, ako ti sam da. Ne ima neg tu jednu kćer, a bogat je. Je li, Skupe?
SKUP (za se): Ajme, neću se skapulat. Ovi je čovjek vuhven i ima veliku moć u gradu, a na pravdu nije mi dobro ić. (Ostalima: ) A ako se resolvan, hoćete li mi dat da odmah taknem rukom moje tezoro?
MUNUO: Ovo ti ga; mož ga i taknut i zagrlit svoju munčjelu. Reče se: svinja se uteče na puniji želud, koza na bolju travu, vuk na pritlju ovcu, a čovjek se lakom utječe gdi je veće zlato.
SKUP: Ah, ah, ah, moje tezoro! Gdje ti je ljepše nego u onoga koji te najvećma ljubi?
ZLATI KUM: Dosta je riječi! Izgubismo po dana s ovizijem čovjekom; vele nam ih je skrojio. Jesmo li od ugođaja? Grube, skoči po Pasimahu, da čini spravit štogodi dobro večeri. (Gruba odlazi.)
ZLATI KUM: Sada ga Skup neće veće izagnat.
DOBRE (dotrči): Ajme, kud li mi sinuteče iz kuće nemoćan? Kamo, gdje si? Što ste se toliki skupili?
ZLATI KUM: Ne boj se, Dobre, zdrav ti je Kamilo; ovdje je u kući liječnik, koji ga ozdravi. Stani s njim, sve ćeš uzaznat.
KAMILO: Bome ozdravih, majko; Andrijana je veće moja.
MUNUO (za se): Ah, hvala bogu, odahnuh! Za rijet istinu, ja se isprtih teška bremena. (Ostalima: ) Gospodo, sve lijepo učiniste, a zaboraviste mene, koji vam najveći poso opravih. Oto se moj gospodar vjerio, a ono i ja bih imo… bome nijesam ni ja od kamena.
DŽIVO: Što bi ti, Munuo. Bi li se i ti vjerio?
MUNUO: Bih, gospodaru, za vašu Grubu, kad bih je imo čim hranit.
ZLATI KUM: Budi ti kako želiš, neka danas bude dan od vjera. Dat ćemo i tebi prćiju, da mož hranit Grubu, ako te hoće. Ma oto ti Grube!
MUNUO: Grube, oto gospoda obećaše i meni prćiju, da se mogu za tebe vjerit, ako me hoćeš.
GRUBA: Hoću, ako me budeš hranio kako si ono reko.
MUNUO: Na ti vjeru, hranit ću te i obući u svilicu, a ja ću uza te pjet kako slavic.
PASIMAHA (dolazi s družbom): Tara tara tan! Čuo sam kako rabote prohode; forteca je pala od umjeteonstva, kad se nije moglo lumbardami. Trijeba se je pomoć umjeteonstvom, kad ne dostiza moć.
ZLATI KUM: Pođmo u dobri čas! Brijeme je da se učini pat od matrimonija i da se spravi večera. Usahoše nam usta od tolika govorenja.
SKUP: Ali da ja u tome ne činim nikakve spendze.
ZLATI KUM: Da ti ne činiš nikakve spendze! Neka je nami!
SKUP: I da mi se plate drva što ćete ih pogorjet!
ZLATI KUM: Da ti se plate i drva!
MUNUO (općinstvu): Čudo da ovi čovjek ne ište da mu se plati i dim, što će mu izać izkuće. Što bogatac ima veće zlata, to je veće lakomiji na njemu. Neka starežina grli svoju munčjelu, ma ćemo srjećniji bit ja i moj gospodar, kad budemo grlit on svoju Andrijanu, a ja moju Grubu. Dobili smo igru mi mladi. Veselite se i vi s nami i pljeskajte nam!«
(Arhiv Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, HNK 2599).

Autor: Milovan Tatarin i Slobodan P. Novak