SERLIO, SEBASTIANO

SERLIO, SEBASTIANO, talijanski graditelj, slikar i teoretičar arhitekture (Bologna, 6. IX. 1475 – Fontainebleau ili Lyon, 1554).

Scene

1. Scena tragica; 2. Scena comica; 3. Scena pastorale

Učio u Pesaru, potom u Rimu kod Baldassarea Peruzzija. Od 1527. u Veneciji je djelovao u krugu majstora poput Tiziana i Jacopa Sansovina. U službu franc. kralja Franje I. u Fontainebleauu ušao je 1541. kao dvorski graditelj. Jedina je njegova sačuvana građevina dvorac Ancy-le-Franc. Među više utjecajnih rasprava o arhitekturi koje je objavio, Druga knjiga o arhitekturi (Secondo libro dell’architettura), izdana prvi put u Parizu 1545, posvećena je kazalištu i scenografiji. Slijedeći Vitruvijeve opise, ustanovio je tri tipa temeljnoga scenografskog rješenja za tragediju, komediju i pastoralu, koji su postali poznati kao scena tragica, scena comica i scena pastorale. Osnovni lik. elementi oslikani na pozadinskom i pokrajnjim platnima uključivali su trg okružen kućama s lođama i balkonima, ulicu koja iz njega izlazi i crkv. toranj u pozadini, odn. za pastoralu šumski proplanak s kolibom sa svake strane scene, uz naglašenu perspektivu. Ponudio je i plan tipičnoga komornoga kazališta te upute o scenskom svjetlu. Serlijeva koncepcija triju tipskih scena dominirala je tal. kazalištem visoke renesanse, a utjecala je i na potonju europsku kazališnoscenografsku praksu, ponajprije na barokni izraz Nicole Sabbattinija. Među hrvatskim renesansnim autorima na nju su se oslanjali M. Držić, prilikom uprizorenja drama Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Tirena, Dundo Maroje, Tripče de Utolče, i Martin Benetović pri postavljanju Hvarkinje. O serlijevskom supstratu Držićeve scenografije pisao je Wendell Cole u radu Scenografija u doba Marina Držića (1967), usredotočujući se na opis triju pristupa inscenaciji, koje je Držić mogao poznavati. Prvi je srednjovjekovno-mansionski uzus u izgradnji scene, koji nalaže da se preuzmu neki već postojeći, scenografski potentni objekti, primjerice crkva, palača i slično. Drugi tip rješenja podrazumijeva renesansnu upotrebu arkada bez perspektivne scenografije, sa zastorom pokrivenim vratima, koja je karakteristična za europsko kaz. srednjovjekovlje. Treća opcija za koju se Držić mogao odlučiti, a to je zacijelo i činio, donekle je perspektivna scenografija predserlijevske provenijencije, koja se oslanja na Vitruvijeve koncepcije scenskoga prostora. O Držićevim dramskim prostorima iscrpno je pisao Nikola Batušić u knjizi Povijest hrvatskoga kazališta (1978): govoreći o otvorenim i zatvorenim pozornicama te strukturi predstava koje su se na njima izvodile, ustvrdio je kako je Držić »u dramaturgijskom smislu čvrsto oslonjen na aristotelovski sustav, a u inscenatorskom pogledu sljedbenik Serlijev«.

Autor: Višnja Rogošić