SCHIFFLER, LJERKA

SCHIFFLER, LJERKA, hrvatska filozofkinja (Zagreb, 6. II. 1941).

Studij filozofije i komparativne književnosti završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je doktorirala 1974. radom Nikola Vitov Gučetić. God. 1968–77. radila je kao asistentica u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, 1977–90. kao urednica u Leksikografskom zavodu, a od 1990. ponovno u Institutu za filozofiju. Predaje na Hrvatskim studijima i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ponajviše se bavi istraživanjem povijesti hrv. filozofije u eur. kontekstu, odn. književno-filoz. problemima i poetičkim koncepcijama starih hrv. mislilaca (Nikola Gučetić, 1987; Iz hrvatske filozofske baštine, 1980; Miho Monaldi: ličnost i djelo, 1984; Ideja enciklopedizma i filozofijsko mišljenje, 1989; Humanizam bez granica: hrvatska filozofija u europskom obzoru, 1992; Frane Petrić: od škole mišljenja do slobode mišljenja, 1997; Vetera et nova: hrvatska filozofija u europskom obzoru, 2004). Prevodi s francuskoga, piše pjesme, prozu i drame.

U radu Elementi filozofskog i mitskog u djelu Marina Držića (1975) analizirala je neoplatoničku koncepciju ljubavi i ljepote kao dviju čovjekovih istinskih potreba. Potom je – ponajprije na ulomcima iz prologa negromanta Dugoga Nosa u komediji Dundo Maroje – pokazala načine preradbe mita u svijetu komedije, odn. toposa zlatnoga doba (aurea aetas), koji se u Držićevu djelu manifestira u prikazbi motiva vječnoga proljeća, vječne mladosti te sklada prirode i čovjeka, osjećaja zajedništva što pridonosi sveopćoj sreći. Renesansni optimizam i mitska vizija prvotnoga sklada upleteni su međutim u sliku ovozemaljske nesavršenosti koja sadrži i dobro i zlo (tematiziranje konkretnih problema dubr. društva), no u perspektivi dramskih fabula raspolovljenost između patnje i težnje prema istini, dobroti i ljepoti pokazuje da se čovjekova zemaljska tragična kontradiktornost donekle može prevladati smijehom.

Autor: Leo Rafolt