REŠETAR, MILAN

REŠETAR, MILAN, hrvatski slavist i filolog (Dubrovnik, 1. II. 1860 – Firenca, 14. I. 1942).

Rešetar,Milan

Milan Rešetar

Studirao je klasičnu i slav. filologiju u Beču i Grazu. Doktorirao 1889. u Grazu radom Čakavština i njezine nekadašnje i današnje granice (Die Čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen). Učiteljevao u Kopru, Zadru i Splitu, a 1891. na poziv Vatroslava Jagića preselio se u Beč na mjesto urednika hrv. izdanja Lista državnih zakona. Na osnovi rasprave Dubrovačke isprave od XIII. do XV. stoljeća (Die ragusanischen Urkunden des XIII.–XV. Jahrhunderts) habilitirao je 1895, zatim je 1904. postao izvanrednim, a nakon Jagićeva umirovljenja redovitim profesorom slav. filologije na Sveučilištu u Beču (1908–19). Nakon rata je, kao svi činovnici i drž. namještenici koji nisu bili Nijemci, izgubio službu pa se 1919. s obitelji preselio u Zagreb. Predavao je na Filozofskom (tada Mudroslovnom) fakultetu (1919–28) i aktivno surađivao u JAZU do umirovljenja 1928, kad se odselio u Firencu. Njegovi znanstv. interesi pokrivaju široko područje od dijalektologije do tekstologije, od povijesti književnosti do jezikoslovlja, od povijesti kulture do numizmatike. Skupljao je dubr. novac i knjige. Zbirku novca, kao i »Bibliothecu Rhacusinu«, poznatu po dragocjenim izdanjima i rijetkim rukopisima, među kojima je i rukopis koji sadržava sve danas poznate Držićeve drame u prozi prodao je 29. XI. 1929. Karlovu sveučilištu u Pragu. Od 1902. bio je inozemni član Ruske akademije u Petrogradu, od 1911. Češké společnosti náuk i Slovanského ústavu, od 1920. Akademije nauka u Pragu i Učenog društva Ševčenko u Lavovu, od 1923. Slavenskog instituta u Londonu, od 1924. JAZU u Zagrebu te od 1940. Srpske kraljevske akademije u Beogradu. God. 1939. Filozofski fakultet Kraljevskog sveučilišta u Firenci dodijelio mu je Laurea honoris causa. Velik dio radova posvetio je dijalektologiji: njegova je prva rasprava o nekadašnjim i sadašnjim granicama čakavštine (1891) i jedna od posljednjih o najstarijem dubr. govoru. Između 1897. i 1907. po nalogu Balkanske komisije Austrijske akademije znanosti bavio se terenskim dijalektološkim istraživanjima, a rezultati tih putovanja bili su objavljeni u spisima Balkanske komisije i u časopisu Archiv für slavische Philologie (Srpskohrvatski naglasak jugozapadnih govora – Die serbokroatische Betonung südwestlicher Mundarten, 1900; Štokavski dijalekt – Der štokavische Dialekt, 1907; Srpskohrvatske kolonije južne Italije – Die serbokroatischen Kolonien Süditaliens, 1911). Napisao je praktičnu gramatiku za Nijemce Elementar-Grammatik der kroatischen (serbischen) Sprache (1916). Pridonio je proučavanju Gorskog vijenca, koji je objelodanio deset puta, svaki put ga obogaćujući novim podacima. Pisao je o kulturnim dubr. prilikama, organizaciji Dubrovačke Republike, vlasteli, zgradama, novcu (Dubrovačka numizmatika, I–II, 1924–25), prirodnim nepogodama (potresima) te o dubr. govoru i književnosti. Za ediciju Stari pisci hrvatski priredio je kritička izdanja djela Ignjata Đurđevića, Šiška Menčetića i Džore Držića, Ivana Gundulića i dr.

Milan Rešetar, ex libris

M. Držićem počeo se baviti tekstom o značenju riječi hasasi (Was bedeutet »hasasi« bei M. Držić?, 1910). Objavio je Držićevu pjesmu napisanu u povodu sestrine svadbe, koja se nalazila u rukopisu Đura Ferića i nije bila uvrštena u prvo izdanje Djela Marina Držića koje je priredio Franjo Petračić kao sedmu knjigu edicije Stari pisci hrvatski (1875), kao i jedan tal. sonet iz tal. zbornika iz 1563. koji je pripisan »M[esseru] Mariju Darsi Raguseu«. Poslije ga nije uvrstio u korpus Držićevih djela, jer u doba kad je sonet nastao Držić je već bio svećenik i nisu ga mogli oslovljavati s messer, nego s don pa je autor soneta mogao biti Držićev sinovac Mario, koji nije bio svećenik (Sitni prilozi: jedna neizdana pjesma Marina Držića, 1920). God. 1927. objavio je članak o bilježenju kvantitete sloga (Kvantitet u djelima Marina Držića, 1927), a nakon tri godine priredio je drugo izdanje Djela Marina Držića (1930). Opširnu uvodnu raspravu podijelio je u šest poglavlja: 1. Što je ušlo u ovo izdanje (I–VII), 2.Izvori (VII–XXXVI), 3. Novo izdanje (XXXVI–XL), 4. Život Marina Držića (XL–LXXV), 5. Književni rad Marina Držića (LXXV–CXIX), 6. Prilozi (CXIX–CXLVII). Ispravio je pogrešne atribucije prvog izdanja: pripisao Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo Mavru Vetranoviću, a prihvatio je i dokaze Petra Kolendića da je Hekuba, koja je prije bila pripisivana Vetranoviću, Držićeva i da to nije prijevod Euripidove tragedije, nego prerada djela La Hecuba Lodovica Dolcea. Obogatio je poznavanje Držićeva života dodajući novo arhivsko gradivo iz sienskog i dubr. arhiva te je u priloge uvrstio četiri Držićeva urotnička pisma, koja je Jean Dayre 1930. pronašao u firentinskom Državnom arhivu i proslijedio mu ih. Bio je prilično oprezan u njihovu prosuđivanju: konstruirao je hipotezu da je Držićev pokušaj promjene aristokratskog režima u Dubrovniku, uz pomoć Cosima I. Medicija, imao socijalni karakter, a nadasve nije želio da pjesnika drže izdajicom (»ne trebamo s imenom Držićevim spajati sliku mahnitog izdajice svoje domovine«). Prema vijestima koje mu je dostavio Dayre, u članku Prilog biografiji Marina Držića (1930) donio je nekoliko novih podataka o Držiću: izbor za pisara grad. solane, napad Ivana Dračevice, Držićeva i Vlahova molba za vraćanje dugova braće Ivana i Vicka, presuda u suđenju s gastaldima. God. 1933. objavio je studiju Jezik Marina Držića, kapitalnu analizu gramatičkih osobina jezika cjelokupnoga pjesnikova opusa, u kojoj je iznio sljedeću tvrdnju: »za ozbiljna djela (Pjesni ljuvene i Hekuba), pa za ozbiljna lica (mitološka i romantička [Ljubmir!]) uzimlje rado donekle i književni jezik, tj. upravo samo donekle neke književne nenarodne oblike, naprotiv za šaljiva lica (…), pa mahom za građanska lica u šaljivim djelima (u Grižuli, Džuhu i komedijama) ne uzimlje gotovo nikakvih nenarodnih oblika; samo dakle u tome smislu može se kazati da je D-ćev jezik u prvom slučaju ’književan’ a u drugome ’narodan’; uistinu narodan je amo i tamo, samo što je za ozbiljna djela i ozbiljna lica načičkan nekim nenarodnim književnim oblicima«. Držić mu je posebno zanimljiv jer je jedini Dubrovčanin u XVI. st. koji piše i stihom i prozom pa zato može osvijetliti odnos između književnog i nar. jezika. O Držiću je pisao i u radovima koji mu nisu izravno posvećeni (Stari dubrovački teatar, Narodna starina, 1923, 2; Najstarija dubrovačka proza, Posebna izdanja SAN, 1952, 192). U svjetlu novih prinosa, neke Rešetarove tvrdnje o Držiću, njegovu djelu i jeziku nisu više aktualne, no te su studije uzorne u znanstv. akribiji i polazna točka za svako daljnje istraživanje.

Autor: Maria Rita Leto