RENESANSA

RENESANSA (franc. renaissance: obnova, preporod; tal. rinascimento), kulturnopovijesno razdoblje koje je, na temelju antičke grčke i rimske kulture obnovilo cjelokupni duhovni, kulturni i društveni život zapadne i srednje Europe u razdoblju od sred. XIV. do kraja XVI. st.

Marko Marulić, Judita, Venecija, 1521.

Naziv su među prvima počeli rabiti franc. enciklopedisti za obilježavanje epohe vladavine kralja Franje I. i mlađih vladara XVI. st., podrazumijevajući pod tim pojmom ponovno rođenje književnosti, umjetnosti i kulture. Kao oznaka za makroepohu renesansa je u historiografiju, povijest umjetnosti i filologiju uvedena u XIX. st., ponajprije u radovima kult. povjesničara Julesa Micheleta, Jakoba Burckhardta i Georga Voigta, iako su već suvremenici i protagonisti bili svjesni značenja i dosega novoga pokreta. Poimanje renesanse kao razdoblja stilskih, poetičkih i svjetonazorskih preokreta počelo je već s Francescom Petrarcom, koji je najzaslužniji za potonju stigmatizaciju sr. vijeka kao »mračnoga doba« europske kult. prošlosti. Mitopoetsku Petrarcinu sliku renesanse dodatno je učvrstio humanistički povjesničar Flavio Biondo, koji je začetke novoga doba vidio u početnom desetljeću XV. st., s kojim se zatvara njegova Povijest od pada Rimskoga Carstva (Historiarum ab inclinatione Romanorum decades, 1439–53). Međutim, sjevernoeur. pogledi na renesansu donekle su se razlikovali od poimanja te epohe u zemljama mediteranskoga bazena, o čemu svjedoče i filozofsko-teološki spisi Erazma Roterdamskoga, koji je renesansu smatrao ponajprije religijsko-svjetonazorskim preokretom, usmjerenim prema hermetičkom srednjovj. skolasticizmu. U dijakronijskom smislu, renesansa se – kao intelektualni, kulturni i umj. pokret – oblikovala prvo u Italiji, a zatim se proširila po zapadnoj i sr. Europi. Po nekim povjesničarima kulture kotač zamašnjak renesanse bio je humanizam, kao kulturni i filoz. pokret koji je velikom energijom obnovio antičke filozofske, umjetničke i estetske vrijednosti, postavio čovjeka u prvi plan znanstvenih i kult. interesa i nakon srednjovj. skolastike potaknuo nov sustav obrazovanja. U tom se smislu razdoblje humanizma zapravo može smatrati i razdobljem otkrića individuuma (Richard van Dülmen). Po drugima, renesansa kao povijesni, umjetnički i kulturnoperiodizacijski pojam ponajviše je sintetske naravi, nadređen novim svjetonazorskim, filozofskim, ideološkim i vjerskim pokretima koji su obilježili eur. život u razdoblju od XIV. do XVI. st. Renesansni humanizam, pokreti koji su težili obnovi vjerskoga života i temeljitoj reformi Katoličke crkve (reformacija), prekid sa srednjovj. skolastikom, filozofija aristotelizma i (neo)platonizma, počeci oblikovanja individualiteta i subjektiviteta u modernom smislu, preoblikovanje srednjovjekovnoga feudalnoga društva u modernije urbane, komunalne društv. strukture, staleško raslojavanje i stvaranje relativno jake građ. klase, počeci oblikovanja političke i etničke svijesti, zameci modernijih nacionalnoidentitetskih procesa – samo su neki aspekti renesanse kao univerzalnoga i s obzirom na srednjovjekovlje inovativnoga epistemološkoga modela kojim otpočinje velika epoha ranoga novovjekovlja. Renesansa, omeđena na donjoj vremenskoj granici srednjovjekovljem a na gornjoj barokom, odn. klasicizmom, po nekim teoretičarima (Eugenio Garin) označuje prekid sa srednjovj. epistemama. Po drugima, mlađim povjesničarima kulture i umjetnosti, renesansa ne znači radikalan prekid sa srednjovjekovljem, nego se na nj u nekim aspektima i nastavlja. Zagovornici mišljenja da između srednjovjekovlja i renesanse postoji kontinuitet u mnogim područjima kult. života – a tom su mišljenju najviše pridonijeli radovi Johana Huizinge, Ernsta Roberta Curtiusa i Paula Oskara Kristellera – ističu da se začeci epohe renesanse naziru i prije XIV. st., odn. da se »prva«, rana renesansa (primo rinascimento) ili svojevrsna predrenesansa (karolinška i otonska renesansa) začela već u XII. i XIII. st. s postankom i razvojem eur. sveučilišta, djelatnošću Franje Asiškoga i spiritualista XIII. st. koji su se zauzimali za duhovnu obnovu čovjeka. Procesu kanonizacije renesanse uvelike su pridonijeli i devetnaestostoljetni kult. povjesničari, čije su se rekonceptualizacije renesanse kao jedinstvene epohe u razvoju eur. kulture poslije nerijetko nazivale »burckhardtovskim teorijama«.

Barne Karnarutić, Vazetje Sigeta grada, Venecija, 1584.

Međutim, začetnik je takvih koncepcija francuski kult. povjesničar J. Michelet, koji je u sedmoj knjizi svoje Povijesti Francuske (Histoire de France), pod naslovom Renaissance (1855), inaugurirao ideju renesansnog individualizma kao pokretača novoga doba, ranoga novovjekovlja. U manjoj je mjeri frankocentrična knjiga Obnova klasične antike, ili prvo stoljeće humanizma (Die Wiederbelebung des classischen Alterthums, oder das erste Jahrhundert des Humanismus, 1859) njem. povjesničara G. Voigta, u kojoj se donosi pov. pregled razvoja talijanske humanističke kulture, s osvrtom na njezin utjecaj u ostalim europskim kult. središtima. Osnovne Voigtove teze o usidrenosti renesanse i humanističke tradicije u sustav obrazovanja (studia humanitatis), lat. književnost i filozofiju individualiteta, naime, preuzet će i najpoznatiji eur. tumačitelj renesanse J. Burckhardt. Njegova Kultura renesanse u Italiji (Die Kultur der Renaissance in Italien, 1860) temeljni je udžbenik mnogim ranodvadesetostoljetnim istraživačima, protiv kojega će se pobuniti naraštaj neomarksističkih, materijalističkih i antropološki usmjerenih analitičara. Burckhardtova je knjiga podijeljena u šest poglavlja, pri čemu se svako bavi jednim segmentom renesansne kulture (u prvom se poglavlju razmatra državnički sustav renesanse, kao svojevrsna »umjetnička tvorevina«, u drugom se govori o razvoju individualiteta i njemu prikladnih filoz. smjerova, u trećem je riječ o obnovljenom interesu za antiku, u četvrtom o znanstv. otkrićima, u petom o ceremonijalnom supstratu renesansne epohe, a u šestom o novim religijskim praksama i procesu njihova prodiranja u sve segmente renesansne kulture). Može se reći da je takvo tumačenje renesanse zapravo kanoniziralo to razdoblje kao jedno od najvažnijih i najzanimljivijih u razvoju eur. kulture. Upravo zbog toga pod pojmom renesanse danas se razumijeva složeno, idejama, svjetonazorima i estetikama pluralitetno razdoblje, čije su bitne odrednice zaokupljenost čovjekom kao misaonim i emocionalnim bićem, kojega obilježava dostojanstvo i slobodna volja, svijest o povijesnosti kao važnoj odrednici pojedinca i društva, individualnih i nadindividualnih procesa, dakle razdoblje koje obilježava snažan prodor novih ideja i shvaćanja u svim područjima eur. kulture i umjetnosti. Renesansa u prvi plan postavlja čovjeka i njegov ovozemaljski život, a zaokupljena je onim što je individualno i konkretno, što će dovesti do sekularizacije umjetnosti i njezina oslobađanja od u srednjovjekovlju dominantnih religiozno-moralističkih i didaktičkih ciljeva i funkcija. Međutim, inovativni procesi i sekularni umj. svjetovi nisu posve prevladali pa se u renesansnoj književnosti mogu katkad razabrati dvije jednako snažne struje: klasično-renesansna, klasicizirajuća i kršćanska, kristijanizirajuća, u kojoj se kršć. ideologija i tematika prepletala s normama ant. poetika. Nova tumačenja renesanse, ponajprije novi historizam i kulturalni materijalizam, svjesna su anomalija koje takva heterogena struktura epohe proizvodi, a koje su Burckhardt i njegovi sljedbenici nerijetko zanemarivali. U književnosti, za razliku od humanističkoga latiniteta, renesansno razdoblje izabire nar. jezike, nastojeći ih oplemeniti i uzdignuti na izražajnu i estetsku razinu klas. latiniteta i osposobiti ih za izricanje različitih umj. sadržaja. Mnogi će se renesansni pjesnici i poetičari programatski zauzimati za književnost na nar. jeziku, ponajprije u Italiji (Pietro Bembo, Zapisi o pučkom jeziku – Prose della volgar lingua, 1525; Speronio Speroni, Dijalog o jezicima – Dialogo delle lingue, 1542; Joachim Du Bellay, Obrana i proslavljenje francuskoga jezika – Défense et illustration de la langue française, 1549), a i kod nas (Marko Marulić, posveta Juditi; Petar Zoranić, predgovor Planinama; Dominko Zlatarić u predgovoru prijevodima Torquata Tassa, Ovidija i Sofokla). Renesansne poetike i estetike, od kojih su najutjecajnije bile one Girolama Vide i Giulia Cesarea Scaligera, iako često različite, oslanjaju se na antičke poetičke i estetičke pojmove, ponajprije na Aristotelove i Horacijeve: a) imitacija (mimeza) bilo klasičnih pjesničkih uzora, bilo prirode, zbilje; b) stvaranje lijepoga djela koje pruža estetski užitak; c) skladnost, simetrija i harmonija između sadržajne i izražajne razine teksta itd. No, osim zahtjeva za prihvaćanjem antičkih poetičkih normi i pravila ili, s druge strane, za oponašanjem klasičnih pjesničkih uzora, renesansa je od pjesnika zahtijevala i kreativnost te nadahnuće (vates), u prvi plan pritom ističući pojam inventio. U razumijevanju književnosti kao umjetnosti renesansni su pjesnici i poetičari obnovili antičku trojnu diobu na liriku, epiku i dramu te na u antici uvriježen sastav i poetičko-estetički rangiranu ljestvicu knjiž. vrsta, pridodajući tom sastavu i neke nove knjiž. oblike.

Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, Venecija, 1568.

Tako su od epskih djela na cijeni bili junački, junačko-viteški (Ludovico Ariosto) i religiozno-biblijski ep; od dramskih osobito se cijenila tragedija, komedija (Niccolò Machiavelli) i pastoralna drama (Giovanni Battista Guarini, T. Tasso); od pjesničkih lirskih vrsta najproširenija je bila ljubavna lirika (razne petrarkističke škole; P. Bembo); cijenila se elegija u slijedu Horacija; proširena je bila religiozna, religiozno-moralistička, a isto tako i političko-moralistička poezija; od malih literarnih formi posebno se cijenio epigram; visoko je cijenjena bila i anakreontika; proširena je bila satirična poezija, parodije ljubavne lirike, maskerate, poslanice. Sve te vrste bile su zastupljene i u hrvatskoj renesansnoj književnosti. U talijanskoj renesansnoj književnosti cvjetala je i fikcionalna proza, različiti tipovi novele (Giovanni Boccaccio) te pastoralni roman (Jacopo Sannazaro, Arcadia). Takvi su žanrovi međutim u hrv. književnosti XVI. st., izuzmu li se iz toga korpusa Planine P. Zoranića, izostali, vjerojatno zbog toga što ih je publika konzumirala na tal. jeziku, a i zato što je stih imao mnogo veću vrijednost od proze. U eur. književnostima u skladu s renesansnim težnjama oblikovanju individualnih i kolektivnih, društv. problema životne zbilje obnovljeni su i neki oblici na granici između književnosti i filozofije, u obliku dijaloga i traktata (književno-filozofska djelatnost neoplatonovske akademije u Firenci) i različitih oblika publicistike (Baldassarre Castiglione). Takva djela javljaju se i u nas, a budući da se obraćaju intelektualnoj eliti, pisana su talijanskim ili lat. jezikom (književno-filoz. dijalozi Miha Monaldija, Nikole Vitkova Gučetića i Frane Petrisa i religiozno-teološki traktati i rasprave Marka Antuna de Dominisa i Matije Vlačića Ilirika). Renesansa je u Hrvatskoj, samim time, imala i svoju talijansku, gotovo panmediteransku komponentu, ali i slav. komponentu.

Kod slav. naroda eur. kontekst renesansne književnosti, kao i u svim drugim eur. literaturama, ponajprije je označen živim dodirom s talijanskim, a onda i ant. modelima i uzorima. Prometne i trgovačke, administrativne i sveuč. veze s Italijom bile su u renesansi posebno snažne. Naraštaji tadašnjih Europljana koji su dolazili sa slav. istoka ili jugoistoka kontinenta žudjeli su za Italijom. Hodočastili su u apeninska sveučilišna ili polit. središta, iz kojih su se vraćali s književnim i filoz. impulsima, koje su poslije presađivali u vlastite nac. književnosti. Poticaji tal. studia humanitatis najsnažnije i najranije bili su vidljivi među Hrvatima na tlu Mletačke Dalmacije, a zatim i u Dubrovačkoj Republici. Antički i humanistički impulsi prepoznatljivi su i na dvoru kralja Matije Korvina u drugoj pol. XV. st., ali ih je bilo još i za vladavine Sigismunda Luksemburškoga, kojemu je savjetnik bio Ivan Vitez. Mnogobrojnih književnih i umj. renesansnih ostvarenja bilo je na poljskom kraljevskom dvoru u Krakovu za vladavine oba Sigismunda, kao i na tamošnjem starom sveučilištu. Talijanski humanistički utjecaji vidljivi su i u Pragu, gdje je još za vladavine Karla IV. u XIV. st. boravio Petrarca i gdje je u lat. kancelariji djelovao Jan da Středa. Mnogi su Talijani kao učitelji ili kancelari, savjetnici i biskupi, diplomati i književnici djelovali među Slavenima. Kao začetnici tal. humanizma zapamćeni su Petar Pavao Vergerije, pisac pedagoških spisa, zatim Enea Silvio Piccolomini (pred kraj života papa Pio II.), koji je napisao češ. povijest, te biskup Nikola Modruški. Tal. humanist Filippo Buonaccorsi, izbjeglica iz Rima, ostavio je traga ponajviše među Poljacima, gdje je među ostalim napisao i niz politoloških memoranduma te biografiju prvoga polj. humanista Grgura iz Sanoka. U Dalmaciji je godinama boravio znameniti učitelj lat. jezika Tideo Acciarini, koji je obrazovao naraštaj prvih hrv. humanista i bio učitelj Jurju Šižgoriću, M. Maruliću i Iliji Crijeviću. U Dubrovniku je u posljednjim godinama XIV. st. djelovao kao kancelar humanist Giovanni Conversino iz Ravenne, u Zadru je domaće humaniste istraživao Ciriaco iz Ancone, slavni epigraf i arheolog. Pohvalnu studiju o Dubrovniku napisao je 1440. Talijan Filip de Diversis. Bilo je u Dubrovniku i nekoliko visokih prelata Katoličke crkve koji su djelovali među domaćim ljudima. Među njima se isticao Lodovico Beccadelli, Michelangelov i Bembov prijatelj. Bilo je i mnogo putnika koji su iz Italije i zap. Europe stizali čak i do Moskovije. Tako je Ukrajinom u papinskoj delegaciji putovao Pomponije Leto, u doba vladavine Ivana III., koji je na nagovor žene, biz. princeze Zoe, u svoj dvor u Moskvi pozvao niz renesansnih graditelja. Na talijanskim renesansnim sveučilištima boravili su mnogobrojni slav. studenti i humanistički vaganti. U Padovi je stasao humanist Jan Panonac, u Italiji je učio češki latinistički pjesnik Bohuslav Hasištejnskij z Lobkovic, ondje se uputio u teoriju drame I. Crijević. U Italiji je studirao i Jan Kochanowski, najveći poljski renesansni pjesnik, a M. Držić i D. Zlatarić djelovali su na sveučilištima u Sieni i Padovi. Proces talijanizacije, dominantan u cijeloj renesansnoj Europi, obilježio je tadašnju književnost i sve njezine žanrove. Ta je tendencija vidljiva ne samo u izvanjskim književničkim dodirima nego i u odmjerenu preuzimanju pjesničkih, metričkih i strofičkih struktura. Za slavenske renesansne književnosti karakteristično je da se u lirici javlja tendencija svjesnog odbacivanja prethodno propisanih formalnih modela. Taj je fenomen bio bitan za rani slav. petrarkizam, kojega su glavneosobnosti Džore Držić i Šiško Menčetić, ali je karakterističan i za češ. književnost, gdje mu je gl. promotor bio Hynek od Podĕbrada. Premda među Slavenima nije bilo programatskih odbacivanja tal. stila, što su inače provodili pjesnici Plejade u Francuskoj, primjetna je svojevrsna neprilagodljivost stalnim oblicima koje je poznavalo tal. pjesništvo, osobito ono na nar. jeziku. Za tu je praksu karakteristično svjesno odbacivanje sonetne forme iz petrarkističke lirike, ponajviše zbog utjecaja što ga je u renesansi zadržala medievalna knjiž. predaja, koja nije ostala aktivna na planu knjiž. sadržaja, ali je preživljavala na planu forme.

Hanibal Lucić, Robinja, Venecija, 1585.

Sve slavenske renesansne književnosti odlikuje stanovita politička, a onda i sadržajna napetost, posebno povezana s prodiranjem agresivnih naroda na europske ist. granice, pri čemu su u Rusiji zabilježeni neugodni prodori Tatara, a na Balkanu i u srednjoj Europi tur. osvajanja. Ta opasnost, koja je na istok Europe stizala iz Azije, u renesansnim je slav. književnostima artikulirala više nego drugdje protuislamski, a u širem području Slavia Romana, koje je bilo pod utjecajem papinskoga Rima, i protubizantski angažman. Te su emocije stvorile i specifičan žanr protutur. kazivanja, u kojima su autori s patetičnom jezičnom gestom pozivali Europljane na polit. jedinstvo te izražavali prezir prema razjedinjenim drž. entitetima zap. Europe. Taj retorički žanr u doba protestantizma dobio je pod utjecajem Martina Luthera još veću mobilnost, u obliku tiskanih letaka koji su se širili cijelim slav. istokom, optužujući papu i zap. kraljevstva za eur. neslogu. Istodobno je u većini književnosti ist. Europe nastao niz politoloških i historiografskih traktata koji su se najčešće zanimali državnopravnom osobnošću Slavena. Čeh Václav Hájek z Libočan napisao je u duhu nar. predanja Češku kroniku (Kronika česká), Poljak Jan Długosz u Poljskoj povijesti (Historia Polonica) dao je obris nar. povijesti od najstarijih vremena do svoje epohe, Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon opisao je u Komentarima o vlastitom vremenu (Commentariorum de temporibus suis) povijest sr. Europe, s posebnim naglaskom na događaje povezane s ug. dvorom. Sličnu je povijest u svjetlosti tur. upada u srce Europe napisao i Stjepan Brodarić, budimski kancelar i učeni polit. savjetnik. Polit. traktat o veličini i značenju Slavena, sa znatnom panslavenskom idejom pod utjecajem polj. traktata, izgovorio je 1525, a tiskao 1532. Hvaranin Vinko Pribojević (O podrijetlu i slavi Slavena – De origine successibusque Slavorum). Slične polit. traktate, koji su imali velik međunar. utjecaj i recepciju, pisao je Poljak Andrzej Frycz-Modrzewski. Łukasz Górnicki preveo je na poljski i uveo u nar. duh i Čeha i Poljaka Castiglioneovu knjigu Dvoranin (Il Libro del Cortegiano, 1528), naslovivši ju Dworzanin polski (1566). Kao i u zap. Europi, i na istoku je među Slavenima renesansa koincidirala s pojavom prvih izrazitih autorskih osobnosti i djela. Kronološki najstarija pjesnička škola koju su slav. književnici prihvatili kao renesansnu popudbinu bio je petrarkizam, koji se raširio najprije hrvatskom, a potom češkom i polj. književnošću, i to ne samo na nar. jeziku nego i u mnogobrojnim lat. varijantama. U renesansi je kod Slavena djelovao niz lat. pjesnika koji su se proslavili i koji su lat. jezik upotrebljavali s neobičnom vještinom. Jedan od takvih pjesnika bio je Jan Panonac, a duboka su traga ostavili u lat. pjesništvu još i M. Marulić, Karlo Pucić i Damjan Beneša te poljski lirski pjesnici Andrzej Krzycki, Jan Dantyszek i Klemens Janicki. U petrarkizmu slavenski su pjesnici prednjačili, kako pred engleskim tako i pred španjolskim i port. petrarkistima, a ugl. su slijedili izvornoga Petrarcu. S vremenom će više slijediti njegove imitatore (kariteanski petrarkizam), što je bilo povezano s razbijanjem sonetne forme i stanovitom ljubavnom izravnošću te banalizacijom karakterističnom za pjesnike napolitanske škole. Nakon toga je u slavenskom, kao i u tal. petrarkizmu, uslijedio pokret reformiranoga bembističkoga opjevavanja ljubavnih sadržaja, koje se naslanjalo na iskustva poetičke i jezične reforme P. Bemba. Njegov je utjecaj među Slavenima bio velik pa je nadahnuo lirske opuse Hanibala Lucića na Hvaru i J. Kochanowskog u Poljskoj, koji je jednim slojem bio Bembov učenik, a u drugom polu svojih zapadnoeur. posudbi sljedbenik franc. obnovitelja klas. lirike. Afirmacija nar. jezika i nac. sadržaja u renesansnim književnostima, ne samo u Slavena nego i u svim drugim renesansnim knjiž. sredinama Europe, otvarala je dva temeljna pitanja. Na prvom je mjestu bilo ono koje su tal. poetičari tada nazivali questione della lingua, a na drugom ništa manje važno pitanje knjiž. rodova, odn. questione della poetica. Na prvo je pitanje razmjerno brzo odgovoreno u svim renesansnim književnostima. Na pitanja o poetici i vezi novih poetičkih obrazaca s ant. mode-lima odgovaralo se više puta, no konačni je odgovor tadašnjih književnika bio jasan. On je bio najbolje formuliran upravo u dramskom žanru, gdje je stupanj imitacije prethodnika, ali i stvarnosti bio najkonzistentnije proveden pa se u komedijama i tragedijama nije, kao u epskom žanru ili u žanru proznih traktata, stvorilo odviše različitih podvrsta i teško prepoznatljivih varijacija na inače precizna ant. učenja o rodovima i njihovoj prirodi. Dovoljno je pogledati žanrovsku neprilagodljivost djela o prirodi, među kojima se ističe epska pjesma o bizonu Bjelorusa Mikole Gusoŭskog ili ona o ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića. U tom kontekstu treba spomenuti angažirane, ali u žanrovske okvire teško uklopive traktate Poljaka Stanisława Orzechowskoga, zatim spise Čeha Jana Ostroróga ili Slovaka Jánosa Zsámbokija, bliske aktualnom platonizmu i okultizmu. U svemu tome prednjačili su filozof F. Petris i Giulio Camillo, izbjeglica iz Bosne, čija knjiga Ideja teatra (Idea del teatro), napisana sred. XVI. st., nije doprinos teatrologiji, kako bi se moglo pretpostaviti po naslovu, nego je najava završetka renesanse i početka posljednje faze njezine krize. Ništa manji nered nije vladao ni u epskom žanru, gdje se kao karakteristične, ali na poetička pravila teško svodive prozne strukture pojavljuju Zoranićeve Planine ili žanrovski nedefiniran ep Pelegrin Mavra Vetranovića.

Dominko Zlatarić, Elektra, Venecija, 1597.

U jesen renesanse sudjelovali su svojim djelima, ali i životopisima mnogi krizni slav. duhovi, među kojima su se osobito isticali Kotoranin Ludovik Paskalić te Sabo Bobaljević i Dinko Ranjina, zatim Poljaci poput J. Kochanowskoga, Fabiana Klonowica i Szymona Szymonowica. Pjesnik Mikołaj Sęp Szarzyński ostavio je dubok trag u manirističkom poljskom ljubavnom pjesništvu. U teatru i njemu pripadnoj dramskoj književnosti poetička pravila bila su derivirana iz ant. priručnika i, koliko su to dopuštali soc. uvjeti, konzekventno primjenjivana u mnogim slav. sredinama. Najdosljednije je to bilo u hrvatskoj i polj. književnosti, a znatno manje u slovačkoj i češkoj, gdje je napisano razmjerno mnogo dramskih tekstova, ali ne uvijek u duhu renesansne kaz. prakse kakva je promovirana u posljednjim godinama XV. i prvim desetljećima XVI. st. na talijanskim kneževskim i komunalnim scenama. U preostalim prostorima tadašnjega slavenstva, gdje je bila dominantna pravosl. liturgija, ili u sredinama gdje je bio snažan udio protestantizma, nisu se pisale drame pod utjecajem humanističkih poetičara. Osobito je u pravosl. sredinama, koje se smatraju dijelom onoga što se naziva Slavia ortodoxa, svu težinu dramskoga žanra preuzela liturgija i njezina latentna teatralnost. Bilo je to s obzirom na povijesne i ritualne osobnosti slavenskoga i istočnoeur. prostora logično upravo zato što je kod istočnih pravosl. Slavena u ranom novovjekovlju, jednako kao i kod Bizantinaca u sr. vijeku, teatar izravno porodio liturgiju stvorivši velebna misna slavlja, dok su kod lat. Slavena upravo liturgija i misa doveli do nastanka rudimentarnoga teatra tijekom sr. vijeka. To pravilo vrijedilo je ipak na zapadu Europe samo u sr. vijeku, dok je na istoku ostalo na snazi sve do XVIII. st. Ars dramatica u renesansi nije bila temeljena samo na knjiž. teoriji nego se još više oslanjala i na međunar. uspjeh što ga je imao svečanosni model u Italiji, a u čijem su krilu emitirane najjasnije poruke humanističkih studija. Jedno od najvažnijih otkrića toga kult. modela bilo je realiziranje kaz. predstava kao slijeda događaja umetnutih u neku grad. svečanost za vrijeme čijeg je scenskog pokazivanja jedan dio likova na sceni imao, zajedno s publikom ili pak za razliku od nje, višak ili manjak informacija. Ta nova kaz. konvencija otvorila je mogućnost i publici i tvorcima kaz. predstava, jednako kao i polit. moćnicima, da se s obzirom na svoju soc. postavljenost diferenciraju i odrede prema predstavljanim tekstovima. S tom renesansnom dramaturškom konvencijom autori su u slav. književnostima bili upoznati uz pomoć Plautova teatra. O tome postoje spoznaje i u primjeru ranoga polj. humanista Grgura iz Sanoka (Grzegorz z Sanoka). Naime, Filip Buonaccorsi kaže da je među mnogobrojnim knjigama koje je čitao Grgur imao i Plautove komedije te da je pokušavao pisati njima slične nove tekstove. O tome bi se moglo govoriti i u primjeru I. Crijevića. U duhu humanističke poetike drame je pisao i Conrad Celtis. Za vladavine polj. kralja Sigismunda I. u Krakovu su njem. glumci i polj. studenti izvodili lat. komedije. Najslavnija poljska renesansna drama originalna je humanistička didaktička fikcija J. Kochanowskog Prijam grčkih poklisara (Odprawa posłów greckich), koju je od pisca kao polit. projekt naručio Jan Zamoyski i koja je 1578. izvedena u nazočnosti kralja Sigismunda II. Augusta. U tom dramskom djelu Kochanowski je polj. jezik upotrijebio kao idealnu podlogu za svoju humanističku i aluzivnu ideju da progovori o sudbini domovine u doba kad se ona spremala ući u stoljetnu krizu i predati u ruke strancima. Svega toga u Češkoj i Slovačkoj bilo je znatno manje jer ondje zbog husitskih ratova, koji su razorili pax latina, nije bilo viših društv. slojeva bliskih zap. umjetnosti, pa ni poetičkih uvjeta za razvoj klasičnoga renesansnoga kazališta. Tako se dogodilo da je nakon niza originalnih srednjovj. drama na nar. jeziku, među kojima je prednjačio proslavljeni Mastičkář, došlo do zastoja u dramskom pisanju.

Juraj Baraković, Vila Slovinka, Venecija, 1614.

Oblikujući se pod plodotvornim utjecajem tal. renesansne umjetnosti i kulture, a kao i u drugim zemljama središnje i zap. Europe (Francuska, Njemačka, Nizozemska), te kao i u nekim slav. zemljama (Poljska, Češka), i u hrvatskoj knjiž. kulturi renesansa se javila nešto kasnije nego u Italiji, potkraj XV. ili poč. XVI. st. te trajala cijelo XVI. st., s jedne strane omeđena srednjovjekovnim poetičkim koncepcijama i stvaralaštvom, a s druge barokom, čiji su se prvi tragovi javili poč. XVII. st. Kao kult. razdoblje, hrv. renesansa nije se pojavila i živjela ravnomjerno u svim područjima hrv. zemalja. Hrvati su se u XVI. st. našli podijeljeni između turske, mletačke i banske Hrvatske u okviru habsburške države, a jedino je Dubrovačka Republika imala relativnu polit. neovisnost. Korpus knjiž. djela s renesansnim poetičkim i estetičkim obilježjima oblikovao se samo na području Dubrovačke Republike i dalmatinskih komunalnih sredina. U ostalim geopolitičkim regijama knjiž. produkcije gotovo uopće nije bilo jer je velik dio Hrvatske potkraj XV. i tijekom XVI. st. pao pod tur. vlast. U Krbavskoj bitki 1493. izginuo je velik broj hrv. boraca i znatan broj hrv. plemića. God. 1537. Turci su u juž. Hrvatskoj osvojili Klis, a u sjevernoj Požegu te se pojavili nadomak Splitu i Zagrebu. Uvjeti života u krajevima koje su zauzeli Turci ili u banskoj Hrvatskoj u okviru Habsburške Monarhije, izloženoj stalnoj ratnoj opasnosti, bili su takvi da se u tim područjima teško mogla razvijati bilo kakva knjiž. kultura, osim one strogo vjersko-poučne i didaktične. Naime, vjersko-poučna književnost, potaknuta reformacijom (Antun Dalmatin, Stjepan Konzul Istranin, Matija Vlačić Ilirik) i povezana s protestantskom tiskarom u Urachu, kao i knjiž. produkcija koja je nastala u XVI. st. u kajk. regiji (rukopisni zbornici, pjesmarice poput Prekomurske iz 1534, Črnkova odn. Babonegova kronika o Sigetskoj bitki, Kronika i Postila Antuna Vramca, prijevod Decretuma Ivana Pergošića, molitvenik Raj duše Nikole Dešića) obilježena je ponajprije religiozno-moralističkim sadržajima, teološkom argumentacijom i vjerskom didaktičnošću ili slijedi poetička načela (kronički način izlaganja) karakteristična za srednjovjekovlje te se o njoj teško može govoriti kao o renesansnoj književnosti. Preduvjeti za utjecaj talijanske renesansne kulture i umjetnosti stekli su se u Hrvata, dakle, samo na ist. obali Jadrana, gdje su na prijelazu iz XV. u XVI. st. nastajali moderni i gospodarski razvijeni gradovi, u kojima je živio imućan patricijsko-građanski sloj. Administrativno-političke i kult. veze s Mlecima, dolazak mnogobrojnih učitelja i intelektualaca različitih profesija u Dalmaciju i u Dubrovnik te odlazak hrv. mladića na studij u susjednu Italiju – sve su to bili čimbenici koji su utjecali na kult. razmjenu na objema obalama Jadrana i omogućili snažan razvoj renesansne knjiž. kulture na području slobodne Dubrovačke Republike i mlet. Dalmacije, ponajprije njezinih grad. sredina: Splita, Zadra, Hvara, Korčule i nekih drugih urbanih središta. Oslanjajući se na bogate dosege talijanske i hrvatske humanističke književnosti, hrvatska renesansna književnost oblikovala je inovativne knjiž. svjetove te nove i moderne knjiž. žanrove pisane hrv. jezikom. Pritom, iako je postojala nerijetko usporedno s lat. književnošću humanizma, književnošću elite, hrvatska renesansna književnost, težeći popularnosti, obraćala se manje obrazovanoj publici od one za koju je pisana književnost na latinskom. Osim na hrvatskom, neki renesansni književnici stvarali su i na tal. jeziku (M. Monaldi, S. Bobaljević, L. Paskalić, D. Ranjina, Marin Kabužić) pa je zato dvojezičnost važno obilježje hrvatske renesansne književnosti. Prihvativši poetološko načelo oponašanja estetski vrijednih uzora kao dominantno načelo oblikovanja knjiž. djela, hrvatska se renesansna književnost, kao i sve druge europske renesansne književnosti, oslanjala na klasično antičko knjiž. naslijeđe, ponajprije rimsko (Vergilije, rim. lirici, Plaut), u manjoj mjeri grčko, a isto tako i na prethodnike, začetnike i prethodnike ili pak klas. pisce talijanske renesansne književnosti, na starije (Dante Alighieri, F. Petrarca, G. Boccaccio) ili one novije (J. Sannazaro, P. Bembo, G. B. Guarini, Ludovico Ariosto, N. Machiavelli, T. Tasso). Istodobno, koliko god značila svojevrstan prekid sa svjetonazorskim, idejnim i poetičko-estetičkim koncepcijama srednjovjekovlja, hrvatska se renesansna knjiž. kultura u nekim aspektima oslanjala i na taj segment domaće i europske knjiž. tradicije, na relativno plodnu i žanrovski raznoliku i hrvatsku i europsku, ponajprije talijansku, medievalnu književnost (npr. u religioznoj lirici, crkvenim prikazanjima, alegorijskim žanrovima pisaca kao što su M. Marulić i M. Vetranović). Osim toga, u nekim se ostvarenjima hrvatska renesansna knjiž. kultura oslonila i na tijekove domaće usmene književnosti, preuzimajući iz njezina fonda različite teme, motive, oblike i postupke (lirika stilizirana »na narodnu« u Ranjininu zborniku, nar. poslovice i drugi elementi folklora u Držićevim djelima, elementi folklorne i pučke književnosti u jeđupkijatama i dr.). Jednom riječju, hrvatska se renesansna književnost u jezično-stilskom, motivsko-tematskom, poetičkom i žanrovskom pogledu oblikovala kao književnokulturna sinteza u kojoj su se utjecaji i poticaji iz klasične ant. literature prepletali s elementima talijanske humanističke i renesansne književnosti, a tim su se elementima kadikad pridružili i elementi domaće knjiž. baštine, kako srednjovjekovne pisane tako i popularne, folklorne. Iako nije ostavila eksplicitnih poetoloških traktata i rasprava o shvaćanju knjiž. teksta (izuzevši različite paratekstove u obliku predgovora ili poslanice obilježene metatekstualnošću, primjerice predgovor Juditi, Planinama, Skupu, Vetranovićeve, Hektorovićeve i Lucićeve poslanice i dr.), poetička i strukturna načela oblikovanja knjiž. teksta i u hrvatskoj su renesansnoj književnosti koja je nastajala na ist. obali Jadrana, ponajprije u Dubrovniku, identična ili slična onima u ostalim europskim renesansnim književnostima: dominantno je načelo bilo oponašanje (imitatio), a onda i nadvisivanje kanonskih autora ili oponašanje prirode. Takva načela jasno su uočljiva u hrvatskoj ljubavnoj lirici koja je nastala pod plodotvornim utjecajem Petrarce i mnogobrojnih petrarkističkih tal. škola, zatim u komediografskim žanrovima koji su se oblikovali pod utjecajem ant. komediografije, a istodobno odražavali različite aspekte onodobne zbilje, ili u epici (M. Marulić, B. Karnarutić), koja je slijedila načela vergilijevskog epa. Renesansno djelo, oslanjajući se na uvriježene vrijednosti dispositio, težilo je harmonično i skladno oblikovanoj kompoziciji i stilu koji je u sukladnosti s predmetno-tematskim svijetom djela u težnji da se recipijentu pruži estetsko zadovoljstvo (ravnoteža između inventio i elocutio). Takve poetičke težnje jasno se razabiru u kompoziciji i stilu Judite, Vazetja Sigeta grada, Ribanja i ribarskog prigovaranja. I hrvatski su se renesansni pisci držali antičkih retoričkih i stilističkih zasada po kojima se umj. tekst mora oblikovati dotjeranim jezikom, i to u stihu, koji je imao veću estetsku vrijednost od proze, a nasljedovali su pomno i antički retorički nauk o ukrašavanju djela motivsko-tematskoj razini primjerenim i propisanim figurama i tropima (Judita, Vazetje Sigeta grada i dr.). Kao i druge renesansne književnosti, i hrvatska je u pretežitom dijelu svojih ostvarenja, prekinuvši u većem dijelu korpusa s medievalnom poetikom utilitarnosti i služenja teksta vjersko-poučnim ciljevima te sa srednjovj. razumijevanjem književnosti i njegovim specifičnim sustavom knjiž. vrsta, uspostavila ponovno ant. svijest o trojnoj diobi književnosti na liriku, epiku i dramu, dodjeljujući svakom od tih rodova sukladne knjiž. teme i sadržaje i pripadajući stil te ostvarivala ponajprije svjetovna, sekularna knjiž. djela. Inovativna renesansna poetička načela u hrv. književnosti XVI. st. najjasnije se očituju u lirskom (ljubavna poezija dubr. lirika i H. Lucića), dramskom stvaralaštvu, ponajprije komediografskom (Držić, Nalješković, Martin Benetović) i epskom pjesništvu (Marulić, Karnarutić) te u mnogobrojnim drugim žanrovima (maskerate, poslanice, neke narativne vrste i dr.). I u religioznim djelima renesanse, koja su češće od svjetovnih objavljivana tiskom u Italiji, estetičko je najčešće nadređeno ili izjednačeno s moralno-didaktičkim. Jednom riječju, u humanizmu obnovljen ant. nauk o retorici i stilskom umijeću, zahtjev za čistoćom i jasnoćom jezika, harmoničnim odnosom između predmetno-tematskoga svijeta i stila (u oslonu na ant. koncepciju o visokom, srednjem i niskom stilu) – dominantni elementi preskriptivnih renesansnih poetika – vrijedili su i za hrv. pjesnike XVI. st. U produkciji na hrv. jeziku na ist. obali Jadrana preferirao se stih, a najprošireniji u XVI. st. bio je dvostruko rimovani dvanaesterac, poznat u dvjema varijantama, kao marulićevski, srednjodalmatinski, i južni, dubrovački; obje varijante rabile su se astrofično, odn. dvostihovno. Osim toga tipa, bili su poznati, doduše u mnogo manjoj mjeri, i neki drugi oblici silabičkih stihova (četverac, peterac, šesterac, osmerac, trinaesterac, četrnaesterac, petnaesterac). Od najpoznatijih stalnih oblika tal. renesanse (sonet i tercina), hrvatska renesansna književnost ugl. je apstinirala. Od proznih vrsta u XVI. st., zanemare li se medievalno strukturirane kronike (Vramec) i hagiografska djela (F. Vrančić, Život nikoliko izabranih divic, 1606), zastupljen je samo jedan oblik: pastoralni roman Planine (pisan prozom i stihom). Postavivši u prvi plan interes za čovjeka, za njegove ne samo vjerske potrebe nego i za ovozemaljske aspekte, hrvatska renesansna književnost tematizirala je sadržaje karakteristične za svekoliku eur. književnost renesanse: ljubav prema ženi i ljepota ženskog bića opjevava se u ljubavnoj lirici, povijesno-politički sadržaji (antiturska tematika, društveno-politički odnosi s bližim i daljim susjedima), kao i kršćansko-teološke i biblijske teme u epici i različitim lirskim i lirsko-epskim vrstama; briga i ljubav prema užem zavičaju i domovini u domoljubnoj lirici i nekim proznim vrstama; sadržaji koji prikazuju i analiziraju ljudsku narav, vrline i mane, sferu privatnosti, a isto tako odnos prema drugom i drukčijem tematiziraju se u komediji; u tragediji se postavlja pitanje odnosa vlasti i pojedinca, u pastoralnoj se drami kreiraju utopijski projekti i željena slika svijeta i čovjeka, u maskerati se prezentiraju odnos prema tjelesnom, erotske i seksualne fantazme, u poslanicama se govori o privatnom životu, knjiž. krugovima i poetičko-estetičkim pitanjima. Oživljujući antička poetološka shvaćanja o trojnoj diobi književnosti, i hrvatska je književnost potkraj XV. i tijekom XVI. st. stvorila mnogobrojne i s obzirom na srednjovj. književnost nove knjiž. vrste, čija je funkcija, bez obzira na to jesu li njihovi sadržaji bili religiozno-vjerski ili svjetovni, bila najčešće estetički motivirana. U žanrovskom pogledu najrazvedeniji i najbogatiji korpus nastao je u dubrovačkom, u manjoj mjeri u dalm. segmentu renesansne književnosti.

Epika. U žanrovskom sastavu epske, narativne književnosti na hrv. jeziku u doba renesanse postoje sljedeći epski modeli: biblijsko-vergilijevski ep (M. Marulić, Judita), povijesno-vergilijevski ep (B. Karnarutić, Vazetje Sigeta grada), povijesno-kronički spjev (Antun Sasin, Razboji od Turaka), alegorijsko-peregrinacijski ep (M. Vetranović, Pelegrin), stihovana ljubavna pripovijetka (B. Karnarutić, Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smart Pirama i Tižbe, 1586; D. Zlatarić, Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, 1597), putopisni spjev (P. Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje), epilij (M. Marulić, Istorija od Suzane), opisno-narativne pjesme (M. Vetranović, Dž. Držić, A. Sasin), pastoralno-idilični roman (P. Zoranić, Planine), kraće epske pjesme (M. Marulić, M. Vetranović). Mjesto klasičnog i kanonskog epa zauzima Judita (napisana 1501, tiskana 1521), u kojoj se epskim postupcima klasične ant. epike, ponajprije Vergilija, pripovijeda starozavjetna priča o biblijskoj udovici, čakavštinom i u dvostruko rimovanim dvanaestercima. Skladno komponirana, na stilskoj razini obilježena uporabom bogatoga repertoara retoričkih figura, od kojih se ističu one koje tvore pikturalni sloj epskoga teksta (razvedene poredbe, personifikacije, iscrpni katalozi, oslikavanje duhovnih stanja epskih junaka i junakinja, opisi i slike prirode), Judita se doživljavala i kao alegorična priča s aktualnom, protutur. tendencijom, kao djelo koje je – u situaciji Turaka nadomak Splitu – trebala pružiti nadu u mogućnost spasa od Osmanlija. Za nove, renesansne poetološke i estetičke koncepcije osobito je važan predgovor – posveta djela Dujmu Balistriliću – koji je svojim eksplikativnim iskazima o poetičkim programima na koje se ep oslanja (izbor hrvatskog, a ne lat. jezika, tradiranje ant. pjesnika i začinjavaca, svijest o dostojanstvu pjesničkoga »ja« i umj. čina itd.) jedan od prvih autopoetičkih, metatekstualnih zapisa u hrvatskoj knjiž. kulturi utemeljen na estetičkim motivacijama. U zadarskom knjiž. krugu nastao je prvi hrv. ep s temom iz suvremene povijesti – Vazetje Sigeta grada (1584), u kojem se opjevava kršćansko-turski sukob kraj Sigeta 1566. Pripovjedač, težeći epskoj objektivnosti i držeći se načela kompozicije i stila vergilijevske epike, pov. zbivanja – opsadu i pobjedu Turaka – tumači kršćansko-moralistički: kao kaznu za kršć. grijehe. Zanimanje za aktualne pov. događaje, predstavljanje epskih junaka u oslonu na ant. epiku, izbor stiha, relativno razvijena epska figuracija (katalozi, prozopografije itd.), simetrična kompozicija – oni su elementi koji to djelo u poetičkom i estetičkom smislu čine inovativnim. Jedino epsko djelo koje u dubrovačkoj knjiž. regiji obrađuje pov. temu Sasinovi su Razboji od Turaka, čija je narativna struktura kronička, a pripovijeda o aktualnim pov. zbivanjima (austrijsko-turski rat 1592–1606). Komponirano kao niz nepovezanih epizoda, s likom Vile kao pripovjedačem, djelo ima pomalo folklorno-pučki karakter. Jedno je od najvažnijih djela hrvatske renesansne epike hermetički, neproziran po smislovima i značenjima ep Pelegrin M. Vetranovića, u kojem se opjevava tema čišćenja duše egzemplarnoga hodočasnika. Iako se oslanja na srednjovj. simboliku i emblematiku i iako alegorijskom temom putovanja slijedi medievalne peregrinacijske vizije i dantesknu temu o čišćenju duše i mogućem spasu te iako ni sadržajem, ni linearnom naracijom, ni likovima ni pripovjedačem ne upućuje na to da ga je zapahnula moderna, na antičkim poetološkim koncepcijama oblikovana epska svijest, razradom teme, mnogobrojnim ant. motivima, elementima fantastičnog i grotesknog, izborom stiha kao izražajnoga medija, Pelegrin je inovativno djelo u kontekstu hrvatske ranonovovjekovne epike. Alegorijski je koncipiran i spjev Zadranina Jurja Barakovića Vila Slovinka (1614), u kojem se sadržaji i postupci alegoričke peregrinacije prepleću s autobiogr. sadržajima, a koji po vremenu nastanka i po nekim obilježjima pripada više baroknom razdoblju nego renesansi. Za razliku od alegorijsko-fantastičnih putovanja hrvatske renesansne književnosti, putopisni spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (1568) hvarskoga plemića P. Hektorovića prikazivanjem konkretnih ljepota prirode i zavičaja, uživanja u zbiljskom putovanju kao obliku duhovne dokolice djelo je koje ističe ljepotu osjetilno dostupnoga. U spjevu se u čak. dvanaestercima opjevava trodnevno pjesnikovo putovanje s dvojicom ribara po jadranskim otocima, a opisi ljepote zavičaja prepleću se s »mudrim« razgovorima pjesnikovih suputnika, prostih ribara i citiranjem folklornih pjesama koje pjevaju, među inima i bugaršticâ o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu i Radosavu Siverincu (Ribanje je jedan od najranijih izvora hrvatskoga usmenoga folklornog pjesništva). Renesansni mentalitet P. Hektorovića, smisao za ljepotu življenja očituje se i u oblikovanju njegove utvrde-ljetnikovca Tvrdalj, za koji je sam napravio nacrt, a zdanje okružio perivojem, s biranim raslinjem te mudrim i duhovitim humanističkim epigramima i izrekama. U slijedu arkadijsko-pastoralne tal. književnosti (Arcadia J. Sannazara), ali i u oslonu na starije knjiž. tradicije (Ovidije, Dante), nastao je i prvi hrv. roman: Planine (1569) Zadranina P. Zoranića, u kojem se, u prozi i stihovima, prepleću raznolike teme, mimetičke i alegoričke. Djelo je strukturirano kao uokvirena priča: okvir je putovanje pastira Zorana tijekom kojega se nastoji osloboditi »ljuvenog betega« i prikloniti duhovnim vrijednostima. Unutar takva autobiografskog, ali i alegorijskog okvira smješteni su sadržaji koji tematiziraju povijesne i kult. probleme suvremenosti: tur. opasnost, veličanje vlastitoga zavičaja, apologiju hrvatske kult. baštine, knjiž. tradicije i hrv. jezika. Marginalne bilješke i bogata citatnost svjedoče da je Zoranić odgojen na humanističkoj kulturi. Planine su opremljene predgovorom u kojem se govori o smislovima djela te o piščevoj brizi za hrv. jezik i kulturu. Od manjih narativnih žanrova u doba renesanse nastala je ljubavna pripovijetka u stihu (Ljubav i smrt Pirama i Tizbe D. Zlatarića, i po provenijenciji i po tematici identična Karnarutićevu djelu o istoj temi), biblijski epilij (Istorija od Suzane) te opisno-narativni pjesmotvori (Vetranovićev Galiun, Sasinova Mrnarica i Vetranovićevi narativni religiozno-moralistički i političko-satirični sastavi). Iako žanrovski sastav hrvatske renesansne epike nije onako bogat kao što je to talijanski, iako se u nas nisu javili romantično-viteški epovi prošireni u Italiji, iako nisu nastala djela kao što su Morgante Luigija Pulcija, Zaljubljeni Orlando Mattea Marije Boiarda ili Mahniti Orlando Ludovica Ariosta, ipak je hrvatska renesansna epika bogata temama i žanrovima, inovativnim svjetonazorima i različitim poetičkim koncepcijama. Ona je ostvarila veći broj epskih žanrova, postavila ep na visoko mjesto u hijerarhiji knjiž. žanrova, zadala epu važne teme, i povijesne i religiozne, stvorila različite tipove oblikovanja priče u siže, oblikovala epske pripovjedače, predstavila bilo povijesne, bilo biblijske, bilo fiktivne junake i junakinje, kanonizirala dvostruko rimovani dvanaesterac kao epski stih, oblikovala epski retorički aparat, osposobila se za stvaranje epskih postupaka i figura (katalozi, poredbe, pjesničke slike, epizode i digresije, opisi fizičkih i psih. obilježja junaka i junakinja), ostvarila fabule s mnogobrojnim dinamičnim motivima, uvela signale epskoga kao što su invokacija i početak pripovijedanja in medias res. Tradicionalnije crte, naslijeđene iz srednjovjekovlja odlikuju samo Vetranovićev ep i kronike u stihu ili prozi (Ferenc Črnko, Podsjedanje i osvojenje Sigeta; A. Vramec, Kronika; J. Baraković, Jarula).

Lirika. U slijedu Petrarcina Kanconijera i različitih petrarkističkih škola koje su cvjetale u Italiji u XV. i XVI. st., nastala je u hrv. književnosti – kao prva pojava izvanapeninskoga petrarkiranja – već potkraj XV. st. bogata i tematski raznolika ljubavna lirika u kojoj se ljubav i ljepota žene opjevava na tragu klasičnopetrarkističkih, kadikad neoplatonističkih koncepcija ili nekih profanijih, erotsko-senzualnih afiniteta lirskoga subjekta. Osim neposrednog utjecaja Petrarce, ta je lirika u sebi sjedinjavala i tragove služenja gospoji starije provansalske trubadurske lirike, zatim poticaje koji su dolazili iz talijanskoga dvorskoga pjesništva s kraja XV. st. (Serafino Aquilano, Cariteo /Benedetto Gareth/ i drugi) te senzualne tonove pučke erotike, tradirane iz talijanskog ili domaćega folklora. Prvi je sačuvani dokument takve svjetovne lirike dubrovački lirski kanconijer Ranjinin zbornik (kraj XV. i poč. XVI. st.), u kojem je sačuvano više od 800 pjesama najstarijih hrvatskih ljubavnih pjesnika: Š. Menčetića, Dž. Držića, M. Vetranovića, Marina Krističevića i Mata Hispanija. Najvećem broju tekstova autori su Menčetić i Dž. Držić, čije su pjesme sačuvane i u mlađim rukopisima. Dok je lirika Dž. Držića kontemplativnim tonovima najbliža poetici Petrarcina Kanconijera, Menčetićevu liriku obilježavaju senzualni tonovi i erotičnija koncepcija muško-ženskog odnosa. Menčetić i Dž. Držić izgradili su pjesnički jezik čijim će se osnovnim elementima poslije služiti cjelokupno, ne samo ljubavno, pjesništvo. Jednom od njihovih važnijih zasluga ostat će upravo posvajanje i adaptiranje petrarkizma, najvažnijega ljubavnoga diskursa u europskoj ranonovovjekovnoj lirici. U Ranjininu zborniku ima i velik broj pjesama anonimnih autora: neke su srodne Menčetićevoj i Držićevoj ljubavnoj lirici, a neke su povezane s različitim strujama talijanskog amoroznoga pjesništva. Među anonimnim pjesmama ističe se i malena skupina pjesama »na narodnu«, oslonjena na poetiku usmenoknjiževne lirike onoga doba. Ranjinin zbornik važno je svjedočanstvo o ranoj raširenosti, gotovo prevlasti svjetovne, ljubavne lirike u Dubrovniku. Tijekom cijeloga XVI. st. ljubavna je lirika, proširujući svoje motivsko-tematske, stilske i metričke registre, bila neobično produktivna, a njezini su predstavnici Dubrovčani N. Nalješković, M. Držić, D. Ranjina, D. Zlatarić, S. Bobaljević, Maroje Mažibradić te Hvaranin H. Lucić, koji je svojim kanconijerom (Skladanja izvarsnih pisan razlicih, 1556), svojevrsnom sintezom različitih tradicija amoroznoga pjesništva, ostvario antologijske dosege u hrv. lirici (Jur ni jedna na svit vila). U lirici mlađih ljubavnih pjesama manifestiraju se i noviji poticaji koji su dolazili iz talijanskoga ljubavnoga pjesništva, primjerice bembizam, struja koja je ljubavno pjesništvo željela vratiti izvornomu Petrarci. Iako je idiom većine navedenih lirika bio hrvatski, neki od njih pjevali su i na talijanskom, koji je uz hrvatski i latinski bio treći jezik hrv. književnosti toga doba. D. Ranjina (Rime scelte da diversi eccelenti autori, 1563) i S. Bobaljević (Ljubavne i pastirske pjesme i satire – Rime amorose, e pastorali, et satire, 1589) ostavili su tal. jezikom pisane kanconijere, a L. Paskalić objavio je u Veneciji 1549. zbirku ljubavnih i prigodnih pjesama pod naslovom Pučke rime (Rime volgari), najcjelovitiji pjesnički opus pisan tal. jezikom nastao na ist. obali Jadrana. U dubr. segmentu hrvatske renesansne književnosti javile su se i prve pjesnikinje. Pjesme najpoznatije od njih, Cvijete Zuzorić, nisu se sačuvale, ali se zna da je pisala vrsne epigrame. Osim nje, stari dubr. biografi spominju još nekoliko obrazovanih žena koje su u XVI. st. pisale poeziju i aktivno sudjelovale u kult. životu Dubrovnika (sestre Julija i Nada Bunić, Marija Gučetić i druge). N. Bunić tiskala je 1569. u Veneciji knjigu Obrana rima i proza gospođe Speranze Vittorije Bona, u obranu njezine časti, a protiv onih koji su je oklevetali svojim rimama (Difesa de le rime et prose de la signora Speranza et Vittoria di Bona in difesa di suo honore, et contraquelli, che ricercò farli infamia con sue rime). U XVI. st. proširena je i satirična poezija (moralna i politička), utemeljena na kršć. moralu ili humanističkim etičkim zasadama te uperena protiv individualnih mana i poroka, ili zaokupljena negativitetima društveno-polit. života (najčešće je satira usmjerena na eur. politiku u kontekstu tur. opasnosti ili na bliže ili dalje susjede); najvažniji su predstavnici satiričnih invektiva M. Marulić, M.Vetranović, Š. Menčetić, D. Ranjina, S. Bobaljević, M. Kabužić. U hrv. renesansi postoji i anakreontska lirika, koja u slijedu vesele i neobuzdane ant. lirike slavi senzualnu ljubav i ovozemaljske užitke, a njezini su predstavnici D. Ranjina i S. Bobaljević. Posebno se njegovala pokladna lirika, koja je opjevavala »prizemnije«, banalnije, tjelesno-naturalističke aspekte čovjekova bića. Pokladnoj poeziji pripadaju i maskerate, pjesme uobličene u iskaze pripadnika nekoga drugog naroda ili etnikuma ili neke profesije, npr. proročice ili gatalice (Jeđupka Mikše Pelegrinovića i cingareske ili jeđupkijate drugih pjesnika, Vetranovićeve i Nalješkovićeve maskerate). Zastupljena je i pastirsko-idilična lirika, s motivima sretnog života u prirodi i utopijskoga sna o sreći (Ranjinin zbornik, D. Ranjina, S. Bobaljević). Posebno značenje imaju poslanice, koje su pjesnici učestalo razmjenjivali, a koje su vrelo biografskih, bibliografskih i poetičko-estetičkih stajališta (M. Marulić, N. Nalješković, P. Hektorović, H. Lucić, M. Vetranović, N. Dimitrović, S. Bobaljević). U hrvatskoj je renesansnoj lirici zastupljena i duhovna lirika: crkv. pjesme, najčešće o Isusu i Mariji ili one koje tematiziraju kršć. dogme (Ranjinin zbornik, M. Vetranović, M. Marulić, N. Dimitrović, N. Nalješković), zatim tumačenja psalama i molitve (N. Dimitrović, M. Vetranović,Šime Budinić), lamenti (M. Marulić, M. Vetranović), Gospini plačevi, kontrasti, prenja (M. Marulić). Iako motivikom često medievalne provenijencije, ta je lirika u nekim aspektima i inovativna, obilježena individualiziranim govorom o religioznim osjećajima lirskoga subjekta, nerijetko prerastajući u religiozno-refleksivnu liriku. Iako se sadržajima često prepleće s religiozno-duhovnom lirikom, kao posebna lirska skupina može se izdvojiti moralno-didaktična lirika (M. Marulić, M. Vetranović, N. Dimitrović, N. Nalješković). Ta se lirika oslanjala na duh srednjovj. religioznosti, a nerijetko je izražavala i subjektivni doživljaj božanskoga bića i onostranosti. Kao posebna lirska podskupina izdvajaju se religiozni i moralistički epigrami (N. Dimitrović, M. Marulić, M. Burešić). U duhu humanističke poetike i u hrv. jezikom pisanoj lirici njegovale su se nadgrobnice (D. Zlatarić, N. Nalješković). Popis lirskih vrsta i podvrsta XVI. st. svjedoči da je lirika u počecima ranoga novovjekovlja u hrv. zemljama bila produktivna te da je njezin generički sastav bogat, što je osobito vidljivo u dubr. dionici renesansne književnosti.

Drama. Najproširenije su vrste hrvatske renesansne dramske književnosti komedija, pastoralna drama i tragedija. Oblikujući se na elementima antičke, plautovsko-terencijevske komedije, od koje je preuzela strukturu komediografske radnje, zaplete i rasplete te likove-tipove (mudri i lukavi sluga, škrti starac, hvalisavi i umišljeni vojnik itd.), hrvatska eruditna komedija u antičko je naslijeđe unijela i mnogobrojne inovacije, aktualizirajući dramske fabule sadržajima iz suvremenosti. Ta vrsta komedije njegovala se osobito u Dubrovniku, a glavni je predstavnik M. Držić s komedijama Dundo Maroje, Skup, Tripče de Utolče, Arkulin. U tim je djelima ostvario bogate registre smjehovne kulture renesansnoga čovjeka, raznolike aspekte smiješnog i komičnog, ismijavajući ljudske mane, ponajviše glupost. Komediju Dundo Maroje opskrbio je prologom Dugoga Nosa, u kojem aluzivnim jezikom progovara o čovjekovim egzistencijalnim problemima, ali i problemima društv. poretka, a u prologu komediji Skup deklarirao je oslon na Plauta. Identičnom dramskom modelu pripada i komediografski rad N. Nalješkovića (Komedija VII.) te Benetovićeva Hvarkinja. U žanru tragedije hrvatska renesansna kultura nije ostvarila originalnih djela, ali je prijevodima i adaptacijama antičkih i mlađih tal. tragedija (Sofoklova Elektra u prijevodu D. Zlatarića, Euripidova Hekuba u prepjevu M. Držića i adaptacije suvremenih tal. tragedija, primjerice Dalida Saba Gučetića Bendeviševića, Jokasta Miha Bunića Babulinovića, Atamante Frana Lukarevića) posvjedočila živ interes za taj u renesansi visokorangirani žanr koji je problematizirao odnos pojedinca i vlasti. I svjetovna drama rodila se u doba renesanse: Lucićeva Robinja prva je svjetovna drama u hrv. književnosti čiji su likovi pov. osobe, a obrađuje relevantnu temu otmice i gusarenja. Težnja renesansnoga čovjeka arkadijskomu životu, daleko od civilizacije, želja za prirodnim, autentičnim životom dolazi do izražaja u pastoralno-idiličnoj drami, koja je tematizirala različite varijante mita o mogućnosti sretnog života. U hrv. književnosti zastupljena je i u originalnom i u prijevodnom stvaralaštvu. Knjiž. historiografija kao rodozačetnika žanra navodi pastoralnu eklogu (Dž. Držić, Radmio i Ljubmir), a najzastupljeniji je oblik žanra pastoralna drama (Nalješkovićeve i Držićeve pastoralne drame, Sasinove Filide i Flora). Zastupljene i u prijevodima odn. preradama onodobnih najproširenijih talijanskih pastoralnih drama (Tassova Amintu preveo je iz rukopisa D. Zlatarić pod naslovom Ljubmir, pripovijes pastirska i S. Gučetić Bendevišević pod naslovom Raklica, a Guarinijevu pastoralu Il pastor fido F. Lukarević pod naslovom Vjerni pastijer), pastorale su bile omiljen i u doba poklada, na pirovima, najčešće prikazivan dramski žanr. Osebujnu varijantu toga žanra ostvario je M. Držić prepletanjem idiličnoga pastirskog svijeta s elementima seljačke lakrdije i suprotstavljanjem svjetova idilično-arkadijskoga s banalno-seljačkim unutar zadanoga modela. Tematizirajući različite varijante mita o mogućnosti blažena života, ali i izražavajući sumnju u mogućnost ostvarivanja ideala, M. Držić je u dramama Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Grižula prepleo idilične teme (uzvišeni pastiri u potrazi za idealnom ljubavlju i srećom) s elementima seljačke lakrdije (naturalistički motivi vlaškoga svijeta) te u uzvišene svjetove kanonskih pastoralnih modela unio nove smislove. Žanrovski je inovativna i Držićeva Novela od Stanca, u kojoj se tematizira odnos sela i grada, starih i mladih, realnog i fantastičnog, istodobno nudeći i simboličke smislove koji evociraju kozmogonijske mitove; drugi je predstavnik toga žanra Malahna komedija od pira A. Sasina. Osim tih dramskih podvrsta zastupljena je i seljačka komedija (Komedija od Raskota). Vrlo je plodna u doba renesanse i specifična dramska podvrsta poznata pod imenom dramska robinja (Dž. Držić, Čudan san; M. Vetranović, Dvije robinjice; N. Nalješković, Komedija III.). Osim navedenih dramskih žanrova, u hrvatskoj su renesansi produktivni i iz sr. vijeka naslijeđeni dramski žanrovi, primjerice farsa (N. Nalješković, Komedija V., Komedija VI.), koja ocrtava najniže, banalno-naturalističke aspekte urbane svakodnevice. Produktivni su i različiti oblici religiozne drame, ponajprije crkvena prikazanja. Najplodniji je autor toga žanra M. Vetranović (Kako bratja prodaše Jozefa, Posvetilište Abramovo, Suzana čista, Prikazanje od poroda Jezusova, Uskrsnutje Isukrstovo), čija prikazanja, za razliku od srednjovjekovnih žanrovskih matrica, zadobivaju modernija obilježja (psihol. karakterizacija likova, razvedena fabula, kompleksni zapleti, čvršća kompozicija, elementi humora i motivi iz svakodnevice). Nekim prikazanjskim dramama autor nije utvrđen (Muka svete Margarite, koja se katkad pripisuje M. Maruliću). Biblijska tematika, obrađivana u epici, oblikuje se i u dramskom obliku u biblijskoj drami (Vetranovićeva Suzana čista). Osim biblijske tematike, i mitol. sadržaji postaju aktualni u doba renesanse u mitološkoj drami (Vetranovićev Orfeo i Istorija od Dijane; Pirna drama iz Ranjinina zbornika; Nalješkovićeva Komedija II.). Popis dramskih žanrova pokazuje da je Dubrovnik uvelike prednjačio pred ostalim hrv. regijama: s iznimkom hvarske sredine, drame nigdje izvan Dubrovnika u renesansnom razdoblju nije bilo (ništa se detaljnije ne zna o dvjema predstavama izvedenima sred. XVI. st. u Zagrebu). U Dubrovniku su bili zastupljeni gotovo svi onodobni dramski modeli: eruditna komedija, tragedija, doduše, mahom prijevodna, ali uzme li se u obzir onodobno estetičko uvjerenje o adekvatnosti originalnog i prijevodno-adaptiranoga djela, vrlo važna potvrda visokorazvijene estetičke svijesti koja se nedvojbeno oblikovala na ant. temeljima. U Dubrovniku su nastali i pastoralni dramski oblici, struktura kojih se izgrađivala kako na antičkim teokritovsko-vergilijanskim uzorima tako i na poticajima suvremene talijanske pastoralne produkcije. Od srednjovjekovnih, naglašeno svjetovnih dramskih modela u Dubrovniku postoji farsa, koja se temama uklapa u svjetonazorske okvire renesanse. Kako se renesansna književnost ponajprije razvijala u dubr. regiji, od toga je doba započeo proces oblikovanja dubr. sredine kao knjiž. središta koje će bar dva sljedeća stoljeća biti poticajem ostalim hrv. regijama. Iako hrvatska renesansna književnost ponešto kasni za renesansnom knjiž. kulturom u Italiji, dubrovačko, a u nešto manjoj mjeri i dalm. područje među prvima su u Europi reagirali na poticaje susjedne obale te ostvarili književnost koja se u mnogočemu može mjeriti kanonskim mjerilima renesansne knjiž. kulture u eur. razmjerima. (→ HUMANIZAM)

Autor: Dunja Fališevac, Slobodan P. Novak i Leo Rafolt