RAVLIĆ, JAKŠA

RAVLIĆ, JAKŠA, hrvatski književni i kult. povjesničar (Makarska, 1. X. 1896 – Zagreb, 21. XII. 1975).

Višu pedagošku školu završio 1928. u Zagrebu. Bio je prof. Više pedagoške škole u Splitu, gdje je 1930–41. s Nikom Bartulovićem uređivao Jadransku stražu. Od 1947. djelovao je u Zagrebu, gdje je radio u Institutu za književnost JAZU, od 1955. bio prof. na Akademiji za kazališnu umjetnost. Bio je predsjednik Matice hrvatske 1954–68. Ravlićev znanstv. interes bio je posvećen tekstologiji i književnopov. analizama djela hrv. književnika, osobito starijih (Rasprave iz starije hrvatske književnosti, 1970). Priredio je više zbornika (Hrvatski narodni preporod: ilirska knjiga, I–II, 1965; Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, 1972) te djela hrv. književnika (Ivan Gundulić, Andrija Kačić Miošić, Dimitrija Demeter). Bavio se i kult. poviješću (Makarska i njeno primorje, 1934; Povijest Matice hrvatske: 1842–1962, 1963).

M. Držićem bavio se u osvrtu Marin Držić: Skup, Plakir (1948), ističući kritiku dubr. društva toga doba: u Skupu se Držić okomio na škrtost kojoj su bili skloni vlastela i bogato građanstvo, a kao predstavnika škrtosti nije uzeo vlastelina (jer to nije smio), nego građanina; u Plakiru (Grižula) se dotaknuo teškoga položaja godišnica te općenito lošega statusa žena u društvu. U prikazu Jorjo Tadić, Dubrovački portreti, Beograd 1948 (Historijski zbornik, 1951, 1–4) polemizirao je s Tadićevim tvrdnjama da se Držić cijeloga života nije bavio ozbiljnim radom jer je bio vezan uz crkv. dužnosti, da u pismima Cosimu I. Mediciju nije navodio istinu te da pisma otkrivaju Držića kao čovjeka »ne sasvim zdrava, sa izvesnim duševnim nedostacima«. U studiji Marin Držić i njegovi napadači (1548) (1960) govori o napadima do kojih je došlo nakon izvedbe Tirene te o potpori koju mu je uputio Mavro Vetranović Pjesancom Marinu Držiću u pomoć. Smatra da su napadi bili u pisanoj formi, da su Držića optužila vlastela te da je Vetranović znao tko su napadači. Pretpostavlja da je na Držićevoj strani bio i Sabo Menčetić (kojega pogrešno zove Gundulić), kojemu je uputio poslanicu Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić. Uredio je Zbornik radova o Marinu Držiću (1969), u kojem je tiskan i njegov rad Genealogije obitelji Držića, u kojem je – osvrnuvši se na istraživanja Vikentija Makuševa, Konstantina Josefa Jirečeka, Nestora Petrovskog, Milana Rešetara i Stjepana Kastropila – upozorio na važnost dubr. genealogija, usporedivši osobito podatke o Držićima u genealogiji Jeronima Vlahova Držića i Čingrijinoj genealogiji antunina (danas Vlajkijeva genealogija antunina).

Autor: Jasmina Lukec