RABADAN, VOJMIL

RABADAN, VOJMIL, hrvatski dramatičar, redatelj, dramaturg, književni i glazbeni kritičar, prevoditelj (Split, 31. VII. 1909 – Zagreb, 5. I. 1988).

Diplomirao je franc. jezik i književnost 1932. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1957. doktorirao radom Advokat Pathelin i mi. Isprva je bio profesor u splitskoj gimnaziji, 1940. postao redatelj i dramaturg HNK u Splitu, a potom u zagrebačkom HNK-u (1941–45); voditelj drame na Hrvatskom krugovalu i Zemaljskoga kazališta lutaka (1949–55). Bio je jedan od najagilnijih suradnika Društva sv. Jerolima, gdje je pokrenuo i uređivao edicije Mala scena i Zlatno pero. Reskriptirao je i dramatizirao mnogobrojne tekstove iz starije (Nikola Nalješković,M. Držić) i novije hrv. književnosti (August Šenoa, Ante Kovačić). Njegova operna djela uglazbili su mnogi skladatelji (Krsto Odak, Jakov Gotovac, Ivo Tijardović, Boris Papandopulo i dr.). Napisao je oko dvadesetak dramskih djela (farse i komedije), od kojih su najvažnija Mala vila (1958), Kad je žena nijema…Rableovska farsa u tri čina (1961). Režirao je više od dvjesto opera i libreta. Režirao je i dramatizirao klasike hrvatske i svj. književnosti, pri čemu je ostavio trajan pečat u Zemaljskom kazalištu lutaka. Prevodio je s francuskoga, talijanskoga, latinskoga i slov. jezika, a opus Françoisa Villona preveo je u cijelosti.

Osim što je dramatizirao Držićeva djela (libreto za operu Stanac J. Gotovca, HNK Zagreb, 20. VI. 1960, režija Tito Strozzi), po »davnoj preporuci P. Budmanija« obnovio je komediju Pjerin, koja je prvi put prikazana 24. I. 1959. u kazalištu Komedija pod naslovom Dubrovačka vragolija: u spomen dum Marina Držića-Vidre ter na način njega i druzijeh našijeh starijeh pisalaca složio V. R. Dubrovačka vragolija često se izvodila u bivšoj Jugoslaviji, prevedena je na slovenski i mak. jezik, a o njoj je opsežan prikaz napisao Ivo Hergešić (Jedan novi Držić: od Pjerina do Dubrovačke vragolije, 1959). Studija Istina je dovoljna veličini Marina Držića (1969) sinteza je sudbine Držićeva opusa u knjiž. historiografiji i teatru, a polazi od teze da je kaz. oživljavanje Držićevih drama pridonijelo porastu znanstv. interesa. Polazeći od triju ključnih godina kao svojevrsnih međaša »Držićeve renesanse« (1867 – Josip Bunić tiskao Dunda Maroja; 1897 – studija Konstantina Josefa Jirečeka; 1938 – Dundo Maroje Marka Foteza), najprije je dao pregled prisutnosti djela dopreporodne hrv. književnosti i Držićevih djela na sceni (od predstave Stanac Stjepana Miletića 2. I. 1895. do Fotezove režije Dunda u zagrebačkom HNK-u 27. X. 1938), a zatim je uspjeh Fotezove adaptacije objašnjavao među ostalim i njegovim »menadžerskim sposobnostima« (gostovanja u kazalištima bivše Jugoslavije, predavanja, novinski napisi). Najveći dio rada posvećen je opisu poslova koje bi trebalo obaviti u studiju Držićeva opusa: novo kritičko izdanje (prigovara Milanu Rešetaru pogreške u čitanju i »čudne stavove pisca«, nedostatak komentara i rječnika); izrada sveobuhvatnog rječnika; izrada priručnika koji bi objedinjavao sve relevantne podatke o Držićevu životu, kao i interpretacije njegovih drama; izrada ekstenzivne bibliografije te osnivanje »centra« u kojem bi se prikupljali svi podaci o Držiću. Razjašnjava pitanje treba li Držićeve drame izvoditi u originalu ili u obradama te se opredjeljuje za drugo rješenje (nepristupačan jezik, duljina djela koja može zamoriti gledatelja), pri čemu inzistira na adaptacijama koje će ponuditi »autentičnog« Držića. Konačno, osvrnuo se na znanstvene i publicističke radove o Držiću, smatrajući da je najvažniji posao arhivsko istraživanje gradiva, budući da su takva istraživanja zanemarena, pa su najvažnije priloge dali strani proučavatelji (Jireček, Jean Dayre, Nestor Petrovski). Protivio se iskrivljenim tumačenjima činjenica (napad Vlaha Stjepanova Kanjice na Držića 16. IV. 1548. poslužio je za zaključak da je Držić »volio gužve… družio se s ološem, zalazio u sumnjive krčme«) te se zauzimao za izbjegavanje »neosnovanih sudova i literarnih sloboda« u njihovoj interpretaciji. Smatra da je potrebno »demitizirati i demistificirati« Držićev lik, odn. otkloniti predrasude o lakrdijašu-zabavljaču i imitatoru-plagijatoru. U Rabadanovu prilogu ima i nekoliko zanimljivih zapažanja: prijevod firentinskih pisama Ive Batistića s pripadajućom studijom i komentarima drži za »veliko obogaćenje naše držićologije«, premda Batistićevo tumačenje urote kao posljedice »akutne živčane razdraženosti« (Zavjerenička pisma Marina Držića, 1967) izravno kolidira s Rabadanovim zauzimanjem za izbjegavanje fantaziranja o Držiću; misli da Držić nije osobito cijenio svoje komedije, smatrajući ih »nižim, usputnim i prigodnim poslom«; komediji Tripče de Utolče nije priznavao nikakvu kvalitetu, tvrdeći da je ona najbolji primjer »kako je Držić stvarao komedije«.

Podijelite:
Autor: Viktoria Franić Tomić