PUTOVANJA
PUTOVANJA. Renesansna kultura putovanja izrasla je na temeljima dugotrajne europske tradicije, a osnovu joj je činila razgranata srednjovjekovna mreža prometnica, unutar koje su stare rimske ceste, posebice vie magne, koje su povezivale velike gradove ili provincije carstva, bile dopunjene mrežama provincijskih i lokalnih putova.
Nerijetko izvori srednjega i ranoga novog vijeka spominju nazive antičkih rim. cesta kao što su via Appia ili via Emilia na Apeninskom poluotoku ili via Egnatia na Balkanskom poluotoku. Kao i u ostalim dijelovima Europe, i u hrvatskim su zemljama zarana, još u IX. st., zabilježena pisana svjedočanstva o prvim putnicima i putovanjima; među najranijima zapisani su podaci o hodočašćima kneza Trpimira i Branimira sa ženom Marušom i drugim članovima obitelji i dvoranima u Cividale te podatak o zavjetnom hodočašću u Jeruzalem dubr. svećenika Ivana 843, koje spominje kroničar Nikša Ranjina u djelu Anali di Ragusa. Ti primjeri, kao i mnogi drugi srednjovj. zapisi, upućuju na to da su putovanja bila ograničena na putnike iz najviših crkvenih i svjetovnih slojeva, koji su bili dovoljno imućni da organiziraju vojnu pratnju potrebnu za zaštitu od mnogih opasnosti koje su susretali na putu. Osim njih na daleka putovanja otiskivali su se najčešće hodočasnici, koji su ostavili pisana svjedočanstva o putovanjima prema hodočasničkim odredištima diljem Europe kao i u Svetu zemlju i Jeruzalem. Mnogo su putovali i trgovci, koji su obično bili dobro upućeni ne samo u političke i gosp. prilike u mjestima koja su posjećivali nego i u točno vrijeme održavanja sajmova u velikim urbanim središtima. Stoga ne iznenađuje da prvi podaci o putovanjima koja nisu imala religioznu motivaciju potječu iz Italije iz XIII. st., a zapisali su ih upravo trgovci u svojim računskim knjigama u kojima su navodili cijene, odn. troškove putovanja, konačišta, hrane i carina na robu. Osim takvih zapisa, iz sr. vijeka potječe velik broj dnevnika, kronika, rječnika i diplomatičkih spisa, koji svjedoče o iskustvu putovanja u udaljene krajeve i susretu s dotad nepoznatim narodima i običajima. Od kraja XI. do kraja XIII. st. pojavljuje se novi oblik putovanja – organizirane križarske vojne za oslobođenje Svete zemlje, u kojima su sudjelovali mnogobrojni svjetovni i duhovni dostojanstvenici koji su nerijetko bilježili ne samo podatke o ratnim akcijama nego i o područjima i narodima koje su susretali. Budući da je velik broj križarskih vojski prolazio kroz hrv. krajeve, obalom ili kopnom, u takvim se kronikama prvi put nailazi na podatke o hrv. gradovima i njihovim stanovnicima, primjerice o Zadru 1202. Od XIV. st. putnici, osobito hodočasnici, sve su se češće koristili bržim pomorskim putovima koji su vodili od Venecije preko luka na istočnoj jadranskoj obali do Svete zemlje. Iz XIV. i XV. st. sačuvano je nekoliko vrijednih dnevničkih zapisa i putopisa u kojima su zabilježeni podaci o istarskim i dalm. gradovima (Poreč, Cres, Rab, Zadar, Trogir, Split, Hvar, Korčula, Dubrovnik). Zabilježili su ih učeni irski, njemački i tal. hodočasnici, primjerice irski franjevac Franjo, Pietro de Casola i Conrad von Grünenberg, a svima je zajednička snažna intelektualna znatiželja izražena u čuđenju, zgražanju ili divljenju nad običajima naroda, odjećom, antropološkim osobinama, jezikom ili izgledom gradova i najvažnijih gradskih civilnih i sakralnih objekata.
Prve bilješke hrv. pisaca o putovanjima u druge zemlje pojavit će se tek u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. Prema kraju sr. vijeka mobilnost eur. stanovništva postajala je sve veća. Za crkvene i svjetovne diplomate i izaslanike putovanja su bila preduvjet obavljanja profesionalnih djelatnosti. Tako su primjerice Zadar, kao središte provincije Dalmacije, u XIV. st. posjećivala mnoga diplomatska izaslanstva kraljeva Karla I. i Ludovika I. Anžuvinca, hrvatskih, slavonskih i dalm. banova, papinski legati, a grad je nerijetko bio mjesto susreta i pregovora vladara i magnata kao što su Ludovik I., akvilejski patrijarh Bertrand, Karlo Drački, Ladislav Napuljski, kraljice Elizabeta i Marija te niz drugih dostojanstvenika iz zaleđa i Europe. Potreba za intelektualnim usavršavanjem nagnala je mnoge studente i profesore na putovanja u udaljena sveučilišta poput Sorbonne, na kojoj je primjerice studirao Trogiranin i zagrebački biskup Augustin Kažotić, ali i mnogi drugi hrv. studenti. Kao što svjedoče bilježnički spisi istočnojadranskih komuna kasnoga sr. vijeka, gradove poput Dubrovnika, Zadra, Splita i Kotora nerijetko su posjećivali, a povremeno se u njima i trajno nastanili, Istrani, Bosanci, Mlečani, stanovnici Ancone i drugih tal. gradova, ali i pojedinci iz udaljenih zemalja poput Ugarske ili Njemačke. Upravo struktura podrijetla stanovništva većih hrv. gradova, ne samo na obali nego i u unutrašnjosti, poput Zagreba, svjedoči o sve intenzivnijoj mobilnosti skupina i pojedinaca iz svih krajeva Europe ponukanih potragom za novim poslovnim mogućnostima, intelektualnom znatiželjom, avanturizmom, pobožnošću i drugim motivima. Nedvojbeno da su gradovi poput Zadra i Dubrovnika, baš kao i Venecija ili Milano, u kasnom sr. vijeku bili kozmopolitske sredine na čijim su se ulicama mogli čuti različiti, katkad i egzotični jezici. Tako se u Dubrovniku na razmeđu srednjeg i ranoga novog vijeka privremeno ili stalno nastanila brojna skupina stranaca – diplomati, trgovci, hodočasnici, avanturisti. U Držićevo doba ondje su kraće ili dulje boravili dubr. nadbiskup i humanist Lodovico Beccadelli, provansalski znanstvenik Antonio Giganti, port. liječnik Amatus Lusitanus, pjesnik Paolo Bosio, knjižari Sebastian de Boito i Antonio de Odolis. Osobito je važno da su neke od spomenutih osoba u svojim djelima, pismima ili rukopisima izložile zanimljive zabilješke o osobnim dojmovima o gradu i njegovu stanovništvu. U drugoj pol. XV. st. spomenutim će motivima koji su poticali na putovanja biti pridodan još jedan – velike migracije stanovništva izazvane provalom Osmanlija, a koje su izazvale prisilne selidbe hrv. stanovništva iz unutrašnjosti, posebice Bosne, u dalm. gradove i Istru. Tako se na Rabu u drugoj pol. XV. st. nastanio velik broj osoba koje bilježnici u spisima šturo nazivaju »de parti-bus Sclauonie«. U osvit renesanse na hrv. prostorima putovanja više nisu značila samo dobrovoljnu mobilnost nego su putnici postali izbjeglice prisiljeni potražiti bolji život iza sigurnih zidina dalmatinskih i udaljenih istarskih gradova. Unatoč činjenici da se u renesansi putovanje smatralo nužnim načinom stjecanja obrazovanja upoznavanjem novih zemalja i naroda, najveći broj renesansnih djela vezanih uz opisivanje putovanja bili su, baš kao i u sr. vijeku, hodočasnički putopisi, memoari, knjige čudesa, rječnici stranih riječi i druga tipično hodočasnička djela. O tome svjedoči činjenica da su od petstotinjak knjiga putopisnog žanra tiskanih u Francuskoj u XVI. st. njih čak četrdeset dvije bile povezane s hodočašćima. Zahvaljujući tako snažnoj produkciji renesansne hodočasničke literature, koja se velikim dijelom osvrtala i na područje istočne jadranske obale, u njima se nerijetko nalaze živopisni opisi hrv. stanovništva i gradova u doba renesanse. Tako se u hodočasničkim putopisima Richarda Guylforda (1506) i Philippea de Fresne-Canayea (1572) opisuje položaj Dubrovnika, njegove arhitektonske karakteristike, crkve, relikvije, procesije, ali se posebno ističe da je grad obvezan Osmanlijama plaćati godišnji porez. Osobitu važnost renesansa je pridavala intelektualnom i obrazovnom razvoju sposobnih pojedinaca. Učeni krugovi diljem Europe smatrali su da se potpuno obrazovanje može postići samo osobnim iskustvom upoznavanja nepoznatih kultura i zemalja te stjecanjem obrazovanja na stranim sveučilištima. Iako je za srednjoeur. studente središte bilo na sveučilištu u Sorbonni, krajnjim se ciljem svih studenata željnih novih intelektualnih spoznaja, od Skandinavije i Engleske do Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, smatrala Italija, sveučilišta u Bologni, Padovi, Sieni, Firenci i drugim gradovima. Njima valja pridodati i nova učena društva poznata pod nazivom akademije, nastala u doba renesanse, u kojima su se okupljale učene osobe iz Italije i svih eur. zemalja. Mnogobrojni dalm. studenti iz patricijskih ili bogatih pučanskih obitelji studirali su pravo i druge znanosti na tim sveučilištima. Tipični su primjeri Jana Panonca, koji je studirao u Ferrari i Padovi ili Ivana Lučića (Luciusa), koji je obrazovanje stekao diljem Italije. Razdoblje renesanse u gotovo cijeloj Europi ugl. se poklapa s velikim zemljopisnim otkrićima u drugoj pol. XV. i XVI. st. Ta su otkrića najvećim dijelom rezultat profesionalnog interesa portugalskih i španj. pomoraca i trgovaca koji su organiziranjem pomor. putovanja nastojali otkriti nova područja u tzv. Novom svijetu radi eksploatacije dobara, ponajprije zlata. Posljedice tih otkrića su, doduše, bile znatno raznovrsnije, jer su eur. pomorci otkrili i nove rase ljudi, nepoznat životinjski i biljni svijet, ali portugalski i španj. pomorci, koji su već 1494. podijelili sfere eksploatacije ugovorom potpisanim u Tordesillasu, za tu problematiku nisu pokazivali veće zanimanje. I Kristof Kolumbo isticao je da ga je na pomor. putovanja poticala želja za bogaćenjem, odn., kako je zabilježio u putopisnom dnevniku, potreba za »traženjem zlata i dragoga kamenja«. Pomorce su na putovanjima nerijetko pratili avanturisti putopisci, primjerice Antonio Pigafetta, koji je putovao s Magellanom i detaljno opisao događaje s pomor. putovanja. Otkriće Novog svijeta omogućilo je intenziviranje putovanja čija je svrha bilo misionarstvo, odn. propovijedanje kršćanstva i preobraćenje domorodaca. Time je, iako znatno intenzivnije, nastavljen proces religijski motiviranih putovanja koji je započeo još u sr. vijeku, nakon povratka Marka Pola iz Azije i pojave prvih az. misionara, primjerice Giovannija dal Piano dei Carpini i Odorika iz Pordenonea. U razdoblju renesanse velik dio putovanja bio je posljedica pojave nekih novih profesionalnih, duhovnih i svjetovnih djelatnosti. Njima valja pridodati i jednu profesionalnu djelatnost koja korijene ima u antici, a to je izaslanička služba, koja je u doba renesanse, kako zbog rascjepkanosti Europe na tek nekoliko velikih i niz malih polit. jedinica tako i zbog pojave novoga dominantnog čimbenika na eur. prostoru, Osmanskog Carstva, postigla silan zamah. Nizu izaslanstava svjetovnih vladara i dostojanstvenika, u kojima su sudjelovali i mnogi Hrvati, primjerice Dubrovčanin Ivan Stojković i Šibenčanin Antun Vrančić, valja pridodati i crkv. delegacije i izaslanstva papa, nadbiskupa, biskupa, kaptola i drugih pripadnika crkv. hijerarhije, ali i društv. položajem, utjecajem ili bogatstvom istaknutih svjetovnih osoba. Članovi diplomatskih i crkv. izaslanstava najčešće su bili obrazovani, upućeni u političke i crkv. prilike države ili grada u koje su bili poslani te vješti jezicima kojima se ondje govorilo. Njihova izaslanička uloga, nerijetko povezana s prikupljanjem informacija ili čak špijunažom, ali i intelektualnom znatiželjom, nerijetko je rezultirala putopisima ili dnevničkim zapisima, kao što je onaj Johna Whethamstedea, opata engl. samostana sv. Albana, koji je detaljno opisao put na koncil u Paviju 1423. U pisanju izvješća posebno su vješti bili mlet. izaslanici, koji su sastavljali tzv. relationes, izvješća o političkom i društv. stanju na nekom području, a koja su slali mlet. Senatu. Na hrvatskom se prostoru kraljevska ili banska diplomatska poslanstva i putovanja bilježe već od ranog sr. vijeka, no vrhunac su doživjela u dalm. komunama na razmeđu XIV. i XV. st. Osobito su vješti bili zadarski izaslanici (ambassatores), učeni pripadnici zadarskog patricijata, koji su redovito slali izaslanstva u Budim, Veneciju, Akvileju pa i Rim, nastojeći zaštititi interese zadarske komune. U drugoj pol. XV. i u XVI. st. ističe se dubr. diplomacija, koja je, ponajprije zbog zaštite trg. interesa i povlastica, osnivala mnogobrojne konzulate i mrežu predstavništva diljem Sredozemlja, na Balkanu i u Osmanskom Carstvu. O iznimnoj važnosti poklisara za Dubrovačku Republiku svjedoče mnogobrojne i jasno uređene odredbe koje se tiču izaslaničke službe. Dubrovačke su vlasti poklisarima točno prostorno odredile područja u koja zadiru diplomatski interesi dubr. komune, a prije slanja novih izaslanika na službu točno su utvrđivane dužine puta prema pojedinim državama u skladu s kojima je poklisarima plaćan trošak puta. Dubrovačka su izaslanstva nerijetko vodila vlastite pisare-pratioce ili su sami čelnici izaslanstva marljivo bilježili putovanje, koje je zbog velikih udaljenosti i usputnih obveza i zaostajanja na putu moglo potrajati mjesecima pa i godinama. Itinerari koje su zapisala izaslanstva važan su izvor posebice za proučavanje mreže putova. Uz prihvaćanje srednjovjekovnoga metaforičkog poimanja putovanja, koje je već sv. Augustin objasnio u djelu O državi Božjoj (De civitate Dei), kao hodočašća (peregrinatio), odn. kratkog trenutka koji vjernik provodi na Zemlji na putu prema vječnom životu, razdoblje renesanse dalo je putovanju novu duhovnu dimenziju, nezabilježenu u sr. vijeku, a to je doživljaj putovanja kao zadovoljstva te kao izraz dokolice. Prve se naznake takva poimanja putovanja, bez određenog cilja i motiviranog tek željom za užitkom, nalaze u djelima Francesca Petrarce, a od XVI. st. i u djelima drugih pisaca iz redova europske građanske ili plemićke aristokracije. U tom je duhu Francesco Vettori, firentinski poslanik u Njemačkoj u XVI. st., definirao putovanje »najboljim užitkom što si ga čovjek može priuštiti«, a njegovo je mišljenje poč. XVII. st. u cijelosti dijelio Englez Thomas Coryate, opisujući doživljaj putovanja kao »najslađi i najsjajniji užitak na cijelome svijetu«. Iako činjenica da su od renesanse pojedinci doživljavali putovanje kao užitak neopterećen obvezama upućuje na zaključak da je u tom razdoblju došlo do napretka u uvjetima i kvaliteti putovanja, ipak su ona bila tek neznatno udobnija od srednjovj. putovanja. Na prekomorskim putovanjima koristili su se usavršeniji brodovi i navigacijski sustavi, pomorci su bolje poznavali udaljene obale i kretanja morskih struja, a imali su i više spoznaja o prekomorskim zemljama i narodima. Eur. kontinent bio je ispresijecan putovima, koji su tekli prema glavnim ekonomskim, kulturnim i vjerskim središtima te hodočasničkim odredištima. Države i lokalne zajednice, ponukane gosp. interesima, sve su više osjećale potrebu vođenja brige o održavanju cesta i putova od lokalne važnosti koji su se nazivali i viae publicae ili viae communis. Najčešći način popravaka, održavanja i gradnje novih cesta bio je naplaćivanje poreza, odn. cestarina ili mostarina, a povremeno i izvanrednih poreza. No same ceste, i to samo one najvažnije (viae magnae), na eur. kontinentu bile su u tek neznatno boljem stanju nego prije, a putovalo se, baš kao i u sr. vijeku, pješice ili tradicionalno poznatim prijevoznim sredstvima – konjima, kolima s konjskom zapregom. Na međunar. cestama bila je razgranata mreža gostinjaca i hospitala, i izvan urbanih središta i u njima, u kojima su putnici svih staleža nalazili konačište i hranu. Putnici iz najviših društv. staleža konačili su u samostanima crkv. redova, posebice benediktinaca, franjevaca i dominikanaca, u prostorijama lokalnih kaptola ili biskupskim dvorovima. I putnici koji su putovali brodovima Sredozemljem lako su mogli pronaći smještaj u komunalnim gostinjcima ili samostanima. Tako je dugotrajno putovanje na putničkim brodovima iz Venecije za Svetu zemlju bio olakšano gotovo svakodnevnim pristajanjem u nekoj od jadranskih komuna (Poreč, Pula, Cres, Rab, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Hvar, Korčula, Dubrovnik i Kotor), gdje su brodske posade obnavljale zalihe hrane i vode, a putnici imali vremena za kratkotrajno razgledavanje gradova, crkava ili relikvija. Može se zaključiti da je pojam »putovanje« u renesansi zadržao niz zajedničkih osobina naslijeđenih iz razdoblja antike i srednjeg vijeka. Promijenile su se samo političke, društvene i crkv. prilike. Putovanja renesansnih putnika nadahnuta pobožnošću ili intelektualnom znatiželjom, povezana s poslovnim obvezama bilo koje vrste, prisilna putovanja izazvana ratnim prilikama, pa čak i ona potaknuta pustolovnim duhom, postala su češća i brojnija nego ikada prije. To je bilo uvjetovano stabilizacijom društvenog i polit. stanja na zapadu eur. kontinenta, relativnim poboljšanjem uvjeta putovanja, nastajanjem sve šireg sloja društv. elite željne putovanja, a u koju je sada ulazilo, osim plemstva, i ojačano građanstvo eur. gradova i patricijat sredozemnih komuna, te velikih zemljopisnih otkrića i izlaska iz razdoblja ptolemejevskog i ulaska u doba galilejanskog poimanja svijeta. Za razliku od srednjovj. putnika, čiji je ideal bio izražen riječima peregrinatio ad Dominum, renesansni putnik težio je dostići ideal izražen u pojmu homo universalis, čija je važna pretpostavka bilo kretanje u prostoru potaknuto ponajprije intelektualnom znatiželjom i uz što jači osjećaj užitka. Kao preduvjet postizanja tog ideala svakom se eur. putniku nametao obvezatan posjet i boravak u Italiji, zemlji gdje je renesansa rođena, gdje je još živio duh ant. starine i u kojoj je središte kršćanstva.
Koliko su putovanja M. Držiću bila važna svjedoči Vučetina replika u prvom prologu Tirene: »Tko doma ne sidi i ne haje truda, / po svietu taj vidi i nauči svih čuda« (105–106). Riječ je zacijelo o autobiogr. detalju jer je Držić putovao dosta i iz različitih motiva. Intelektualni su ga odveli na školovanje u Italiju, no pouzdano se tek zna da se obrazovao u Sieni, premda ni neki drugi tal. gradovi nisu isključeni, budući da Jeronim Vlahov Držić kaže: »posvetio se književnim studijima i, među ostalim mjestima, studirao je više godina u Sieni« (Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika – Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia). U Italiju je otišao 1539, gdje je u Sieni 12. VI. 1541. izabran za rektora Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) i prorektora Sveučilišta. Kamo se kretao nakon što je razriješen rektorstva 26. VI. 1542, nepoznato je. Ugovor sastavljen 4. I. 1543. kod notara Girolama Giustinianija, kojim se potvrđuje da je od Firentinca Girolama Gerinija uzajmio sto zlatnih dukata, potvrđuje Držićevu prisutnost u Anconi. Iz nje se vratio u Sienu, koju je napustio prije srpnja 1543. Nagađalo se da je tada otišao bratu Vlahu u Veneciju te se s njim poč. 1545. vratio u Dubrovnik. Nepoznato je koliko je puta posjetio Veneciju, gdje su mu 1551. objavljene Tirena i Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. Pouzdano je u Veneciju ponovno stigao sred. prosinca 1562, gdje je boravio u kući Pera Primovića, s kojim je odlazio na Murano i otok San Giorgio. U Veneciji je bio i dobar dio 1563. kao kapelan (»un M. padre Marino Darsa, capellano del reverendissimo patriarca di questa città de Venezia« – »g. don Marin Držić, kapelan preuzvišenoga patrijarha grada Venecije«), kako je oslovljen u zahtjevu poslanom dubr. Kancelariji u kojem se traži da Držić dade iskaz u parnici koju su Jeronim i Nikola Primović pokrenuli protiv Perova sluge Herkula, što je Držić u Dubrovniku učinio 17. IX. 1563. Razloge putovanja s Christophom Rogendorfom Držić je tumačio željom »da vidi stvari svijeta« (»per vedere delle cosse del mundo«): sred. prosinca 1545. preko Senja, Venecije i Gradisce otputovao je u Beč. Razriješivši se službe, preko Ljubljane zaputio se u Veneciju, a odatle se u svibnju 1546. vratio u Dubrovnik. U službi Rogendorfova tumača stigao je u Carigrad 27. IX. 1546, a već početkom siječnja 1547. bio je ponovno u Dubrovniku, gdje su ga 9. I. ispitali Frano Marinov Kabužić i Bernard Gabrijelov Crijević, predstavnici Maloga vijeća. Iz pisama medičejskome dvoru zna se da je boravio u Firenci od svibnja do kraja kolovoza 1566. Je li posjetio Rim, ne može se utvrditi, premda se nagađalo da je to možda učinio 1550 (sveta godina), o čemu se sudi na temelju nekoliko detalja: u posveti Tirene Marinu Ivanovu Puciću (Maro Makulja) spominje Pasquinovu skulpturu, u Dundu Maroju kardinala Giuliana Cesarinija, a Petar Kolendić misli da je Držić pedeset dukata uzajmio 22. V. 1550. od Cvijeta Mihova Zizzerija baš zbog puta u Rim (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951). Konačno, ostavio je Držić i svjedočanstvo o tome kako je – bar jedan dio Dubrovčana – sudio o njegovim putovanjima: »’Istina nije toj, Vlašiću!’ veljahu, / ’Držića svi znamo pobolje nego ti, / priko mora tamo ki ȕčî sviriti, / komu se raspuknu sviraoca učeći, / a grlo zamuknu, u Gradu hoteći / s spievaoci boljima glasom se natjecat, / visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spievat!’« (drugi prolog Tirene, s. 122–128). (→ IZVJEŠĆA STRANACA O DUBROVNIKU)