ORLANDO

ORLANDO. Srednjovjekovni vitez Roland (tal. Orlando) poginuo je 15. VIII. 778. u Roncevauxu (klanac u Pirenejima), a poslije je štovan kao svetac.

Orlando

Orlandov stup

Postao je slavan zahvaljujući adespotnom starofranc. epu Pjesan o Rolandu (Chanson d’Roland) – dio ciklusa pjesama o Karlu Velikome (La Geste du roi Charlemagne) – nastalom između druge pol. XI. st. i 1130. Epska tradicija učinila ga je Karlovim nećakom. Stupovi s njegovim likom postavljani su od XIV. st. na trgovima, osobito u njem. gradovima (najstariji se nalazi u Bremenu, 1404), a simbolizirali su neovisnost, stabilnost i pravednost grad. vlasti. Na glavni dubr. trg kameni stup s likom Orlanda koji drži uzdignut mač postavljen je 1418. Izradio ga je u gotičkom slogu tal. kipar Bonino iz Milana. Na stup je bio postavljen jarbol za bijelu zastavu s monogramom sv. Vlaha. Pre-ma legendi, Orlando je obranio Dubrovnik od Saracena, svladavši ih kraj Lokruma. No podizanje Orlandova stupa zapravo je vezano uz ulazak Dubrovačke Republike u sastav Ugarskoga Kraljevstva (1358–1526): ugarsko-hrvatski i češ. kralj te njem. car Sigismund Luksemburški bio je u Dubrovniku nakon bitke kod Nikopolja, pa se vjeruje da je u grad donio simboliku Orlanda, čija je instalacija postala znak poštovanja prema spomenutome kralju. Prvotno je Orlando bio okrenut prema istoku, no položaj mu je često mijenjan. God. 1825. srušio ga je vjetar pa ga pedesetak godina na trgu nije bilo. Kad je ponovno postavljen, okrenut je prema sjeveru. Osim što je u urbanističkoj strukturi grada imao političko-simboličnu funkciju, imao je i neke praktične. Ispred njega su se objavljivale odluke vlasti, a duljina lakta Orlandove desne ruke (51,3 cm) uzeta je kao mjera za dužinu (dubrovački lakat). Istodobno, stup je služio i kao mjesto izvršenja kazni koje su u penalizacijskom sustavu Republike katkad bile surove. Za stup su se, naime, vezali okrivljenici, ostajući u tom položaju po nekoliko sati, izloženi javnoj poruzi, ili su pak bili bičevani, rezane su im uši, nosevi, utiskivani biljezi u lice. O Orlandovu stupu govori 1440. i Filip de Diversis u Opisu slavnoga grada Dubrovnika:

»Budući da je ovaj grad, kao što je rečeno, posvećen trgovini, neki su, bilo zbog svoje nesreće, bilo, da tako kažem, zbog nevještoga trgovanja, pritisnuti dugovima prisiljeni napustiti grad, jer bi u protivnome bili zatvoreni u tamnicu. Da bi se, dakle, ti dužnici mogli pogoditi s vjerovnicima, te posjetiti grad, obitelj i prijatelje, tri dana prije blagdana, to jest izjutra posljednjega dana siječnja podiže se usred Place, na velikom kvadratnom stupu, jedno vrlo visoko deblo, dužine i obujma jarbola najveće lađe i čvrsto se uglavi. Taj se stup zove kar i Orlando, jer je na njemu uklesan lik Orlanda koji drži mač kao znak pravde koja se ondje vrši. Naime, katkada za njega vezuju zločince i bičuju ih, a povremeno im i osmude bradu. Na njemu je označena općinska mjera za lakat kojim se mjere tkanine, raša i druge stvari koje oko stupa prodaju pridošli Morlaci i neke žene. Nakon što mornari, uz zvuke truba, podignu stup, na vrh se postavlja barjak svetog Vlaha, svi dužnici sigurno mogu dolaziti i ulaziti u grad i ondje mogu slobodno ostati idućih sedam dana, tijekom kojih mnogi sklapaju ugovore s vjerovnicima«.

Orlanda M. Držić razmjerno često spominje. U drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena Vukodlak savjetuje Kojaku: »Kako upravite u Pločku ulicu, / u rep celunite Rusu Milašicu; / a ti, krajičniče, Orlandu se javi… da t’ ono opravi« (1, s. 57–60). Listonoša Mazija Pometu o novostima u Dubrovniku govori ovako: »Novo je: Milašica sirenje prodava, prid Orlandom vino liče, junaci ga piju; krua ne manjka prid Lužom, ni vode na fontani« (Dundo Maroje, IV, 7). Lone de Zauligo razmeće se pred Anisulom: »Anisula, kako ti sam rekao, force ću od Erkule činit, ponije’ ću se kako i Orlando, ki na tri udire« (Tripče de Utolče, III, 5). Arkulin o svojoj zaljubljenosti svjedoči: »Nije moje dunižanje Orlanda, veće moje je svitlo sunce Ančica dilikana, profilana« (Arkulin), a sa staricom Vukavom zapodjenut će razgovor u kojem će Orlanda spomenuti više puta: »Arkulin: Pripao, an? Vukava, dva jednomu dušu vade, a Orlando nigda ne ktje neg jednoga na sebe. // Vukava: Brižna, oni li Orlanda na Placi? // Arkulin: Vukava, ti ne razumiješ! Oni je Orlanda mrtav na Placi; ja se od živijeh vragova bojim« (III, 1). Držić je Orlandovu stupu pridavao različite konotacije: Vukodlak aludira na Grubišinu mušku nemoć kad mu preporučuje neka Orlando umjesto njega »ono opravi«; Arkulin spominjanjem Orlanda jedanput hoće ilustrirati vlastitu ljubavnu usplamtjelost (nasuprot hladnoći kipa), a u razgovoru s Vukavom – koja, inače, hini neznanje i koristi se iskrivljenim nazivom Orlanda – eufemistički brani svoje kukavištvo (tobožnje junaštvo), navodeći primjer slavnoga viteza koji se također uvijek borio s jednim protivnikom, što je suprotno od Lonina primjera – on Orlandovu hrabrost naglašava upravo činjenicom da je znao izići nakraj s mnogo njih. Mazija pak Orlanda ističe kao središnju točku u trg. strukturi grada, otprilike onako kako je o njemu govorio i de Diversis. Držić će jednom aludirati na Orlanda kao mjesto kažnjavanja (kar, berlina), dakle stup sramote. Pȅra u Dundu Maroju lamentira: »Jaohi, bâbe, u koji ve ti čas iz Grada pođoh i lijepo ti se samohoć stavismo na kȁru!« (III, 17). Postaviti nekoga »na kȁru« (ad carum) značilo je izložiti ga javnom preziru. U Italiji su se u istu svrhu koristila kola na koja se krivac vezao i izvrgavao sramoti, otkuda i potječe naziv kȁra (tal. carro). (→ KAŽNJAVANJE)

Autor: Milovan Tatarin