ONOFRIJEVA FONTANA

ONOFRIJEVA FONTANA. Smještena je u zapadnom dijelu Dubrovnika, uz Vrata od Pila, u blizini crkve Svetoga Spasa, samostana Male braće i samostana sv. Klare.

Onofrijeva fontana

Izgradio ju je 1438. Napuljanin Onofrio di Giordano della Cava. U nju je dolazila voda iz dvanaest kilometara udaljenoga izvora Šumet u Rijeci dubrovačkoj. Njezin prvotni izgled – kakav je imala u Držićevo doba – zabilježio je 1440. Filip de Diversis u Opisu slavnoga grada Dubrovnika:

»Izvana je obložena izglačanim i izmjerenim živim kamenom, a na nekim malim stupićima razaznaju se uklesani različiti likovi životinja. Voda šiklja iz šesnaest otvora, pa 16 osoba može u isto vrijeme crpsti izvor-vodu. Na lakat udaljenosti od česme, unaokolo je jedan zidić, složen od velikog, najpomnije izrađenog planinskog kamenja, a usred njega se obrušava voda koja neprestance istječe iz otvora. U vrhu treba biti nekakva kamena školjka obujma 21 pedalj, u koju će utjecati voda iz osam zmajskih glava isklesanih u kamenu koji će biti poviše školjke, a na vrhu tog kamena bit će drugi kamen iz kojeg će prštiti i rositi vodeni mlaz. Ondje će biti zakriveno mjesto da bi žene mogle potajice uzimati vodu, kao i spremnik vode za pojenje konja. Česmi se prilazi trima stubama svuda uokolo«.

Fontana je stradala u potresu 6. IV. 1667, kad je uništen njezin uglačani pokrov, no sačuvali su se maskeroni iz kojih teče voda.

Radnja Novele od Stanca zbiva se uz Onofrijevu fontanu, gdje se Stanac »prislonio prid fontanu uz mir« (1, s. 43), o čemu Miho pripovijeda Vlahu u prvom prizoru. Pavle Popović radnju smješta na Placu, gdje je Mala fontana, »pred lepi kladenac uza zid od vrata od Ploča« (Novela od Stanca, 1925), isto tako i Luko Paljetak u raspravi Stanac ili Dubrovnik kao idealni trg (1989). Petar Kolendić misli drukčije: »Pre će biti da je sve to zamišljeno uz onu drugu, onda daleko raskošniju, česmu istog majstora, na zapadnom, zabačenijem, manje osvetljenom i tišem kraju Place, među Spasom i manastirom sv. Klare, gde se, uostalom, Stanac jedino i mogao komotno prisloniti ’prid fontanu uz mir’« (Držićev Stanac u poslovicama, 1950). Naime, iz Vlahova i Mihova razgovora jasno je da se Vlaho vraća iz Duičine ulice, koja se spuštala prema trgu gdje je Onofrijeva fontana. Vlaho Mihu spominje da se trebaju bojati noćne straže (hasasa), a on mu grubo odgovara: »Useru hasase! Ter što će hasasi? / Od Place čuva’ se, indje svudi lazi« (1, s. 37–38), što znači da nisu na Placi (pokraj Male fontane), koju – zbog važnih zgrada u blizini (Sponza, Knežev dvor) – nadziru stražari, nego na drugom mjestu. Teško da su dubr. mladići mogli izvesti lakrdiju sa Stancem na Placi, jer su ondje dežurali zduri, koji bi ih sigurno omeli u njihovu naumu, za koji im je ipak trebalo neko manje eksponirano mjesto. Konačno, na Placi se trgovalo – što je činio i Stanac – i noću se ondje nije zadržavalo. Zato je on potražio drugo prenoćište pa kaže: »K vodi idoh ovdi uprav, da bih počinuti« (3, s. 72). Da je riječ o Maloj fontani, on nikamo ne bi trebao ići, nego bi ostao na Placi, gdje je i pokušao trgovati.

Autor: Milovan Tatarin