OHOLOST

OHOLOST, osjećaj da pojedinac može o svemu odlučivati samostalno, čak i ako njegove odluke štete drugima.

Takvi su i Dubrovčani Držićeva doba: »Neobično su oholi, toliko te se smatraju da im u znanju i plemstvu nema premca na svijetu« (E. Ramberti). Vlada Dubrovačke Republike nije drukčija, »njihova se oholost više ne može podnositi«, piše M. Držić u pismu Cosimu I. Mediciju (2. VII. 1566) i zato smišlja urotu protiv njih koji »kad bi protiv sebe vidjeli jače sile odmah bi smanjili svoju oholost«, »u onoj rupi, koju s velikom ohološću drže«. Držić bilježi oholost onih koji misle da Ljubav nije bog i da joj se mogu oduprijeti: »Kolika oholas i š njome mala moć / u ljudeh jes danas, izriet ju nije moć. / Oto su ki vele da nije bog Ljubav« (Tirena, III, 4, s. 1029–1031); snazi/kreposti Ljubavi »vas raj ne može odolit, / a njeki na svit saj hoće se oholit!« (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 4, s. 209–210). Zbog takve oholosti Amor kažnjava i stare i mlade (Miljenka, Dragića i Radata, koji postaje komični antipetrarkistički ljubavnik): »Neka zna svaka moć, ter da se ne oholi, / ljubavi er nî moć da itkor odoli« (Tirena, IV, 2, 1245–1246); »Svi ki su proć meni oholas tvorili / kroz moj plam ljuveni gorko su cvilili« (Pripovijes, 4, s. 225–226). Držić zapaža oholost nerazboritih, kakav je Popiva, i oholost hvalisavih, kakvi su npr. Dživulin Lopuđanin i Viculin (Arkulin, II, 2). »Plači i umri vas svijet, meni je dobro« (Dundo Maroje, I, 5), uzvikuje Popiva, otkrivajući tako narav čovjeka nahvao; Dživulin je pak svojevrsna inačica »hvalisavog vojnika«: »Sunuše se, ja se fermih; pokrih se rudelom. Kurvin mužu, tu li si? Potegnuh na sljepačku, kud pade da pade. Mahnu njekomu tamo ruka – druzijem mahom s levadom otidoh, – mah u vjetar otide. Pogledah iza rudele – oto t’ nikoga prida mnom! Tamo nadaleko vidjeh gdje njetko bježi; rekoh: hod’te tamo, što dobiste, giuraddio, ne dijel’te sa mnom« (I, 9). Oholi su i Grci u Hekubi »er velja njih sila / toj Troji odoli ka je strah svim bila« (I, 1, s. 147–148). Držić ruglu izvrgava komičnu oholost staraca koji kao Grižula, Zlati Kum, a i Radat, koji tu porugu i izriče, misle da su potentni: »Kolika oholas i s njome mala moć / u starih jes danas, izriet ju nije moć, / ka je sva u hvali da od sto godišta / još bi djecu imali, – što istina nie ništa! (…) / Ma toj ka od žena njim bude virovat, / ona će studena vazda už njih tugovat!« (Tirena, II, 6, s. 839–842, 847–848). Komična je Držiću i lakomislena oholost mladih koji nošeni uzvikom »quant’ è bella giovinezza«, pod imperativom carpe diem, žele/misle, poput Mara, »dokle sam mlad, da uživam, pak kad ostarimo, tako ćemo i kašljat«, jer »mre se, a nakon nas makar ni sparožina ne ostani« (Dundo Maroje, II, 4). Ne štedi Držić ni mlade žene ohole zbog svoje ljepote, jer »većkrat s liposti združi se oholas« (Tirena, I, 1, s. 195). Ne štedi ni starice koje misle da su još uvijek mlade: »A kad se staricom koja vas zvat čuje, / ukriviv rilicom pogano uspsuje: / ’Jošte sam pristala, ako i peset godiš / jes er sam se udala, – govore, – a što mniš?’ / A vraguta zuba u glavi ne uzima, / i uzvidi se guba i hodom i svima. / Dano je mladicam o gizdah da rade, / ali nî staricam da se čine mlade« (Tirena, II, 4, s. 859–866), mudruje Radat zaključujući: »A sve je prokleta toj vaša oholas, / nemilo ka smeta kućni mir na svak čas« (Tirena, II, 4, s. 879–880). Tomu pripada i oholost bogatih udàvača, jer one »od velike prćije hoće i velike spendze« i zbog toga svojem škrtom mužu negoduju: »’Ne daš mi što mi je od potrjebe; a nijesam li donijela da mogu imat moju potrjebu? (…) Donijela sam već neg ti valjaš’, i tacizijeh riječi« (Skup, III, 10). Držić zapaža i oholost ljudi zbog darova Fortune. Takav je Pomet kada kaže: »Je li itko pod nebom gospodar od ljudi kako sam ja? Bez mene se nitko ne može pasat, bez mene se ljudi ne umiju obrnut. Gdje nije Pometa, tu nije ništa učinjeno; gdi nije Pometova konselja, tu sve stvari naopako idu. (…) Pomete, da, Pomete, pače plemeniti kralju i gospodine« (Dundo Maroje, II, 10); »Dobra srjeća sa mnom je, a š čovjekom je: umijem ju karecat, tako sa mnom dobrovoljno i stoji« (III, 14). Oholu Po-met vidi i Lauru: »Uzoholila se je, er joj je vjetar u krmu« (II, 1). On je međutim jedan od rijetkih u Držićevu dramskom svijetu koji je svjestan da se »može brijeme ištetit i dobra srjeća promijenit se u zlu« (II, 1), da »svega je svoje brijeme, i za lijepom godinom dođe daž« (I, 5), i zato kao čovjek virtuoz upozorava: »Neće vazda jednako brijeme bit: za slatkijem ljetom dođe i gorka zima; i ti cvijet od ljeposti, kojom se oholiš, mogao bi i kozomor još potlačit. Vidjeli smo i druzijeh sinjora u Rimu, velicijeh kako i ti, koje, koliko su na višemu bile, toliko su na bašije pali« (I, 2). Najgora vrsta ipak je oholost ljudi nahvao. Oni »gospoctvo u glavi njeko nose s oholasti, čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što žude hoće, i scijene njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. (…) ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa« (Skup, IV, 8).

Autor: Luko Paljetak
Literatura:
E. Ramberti, Libri tre delle cose de’ Turchi, Venezia, 1539;
B. de Montemagna, De nobilitate, u knj. Prose e rime, Firenze, 1718;
J. Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji, Zagreb, 1953;
G. Paparelli, Feritas, humanitas, divinitas: L’essenza umanistica del Rinascimento, Napoli,1973;
N. Machiavelli, Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, u knj. Izabrano djelo, I, Zagreb, 1985.