OBRAD

OBRAD, lik u drami Tirena.

Vlah, koji se pojavljuje u prvom prologu napisanom za izvedbu 1548, kao sporedniji lik, da bi u prologu napisanom za izvedbu 1551. imao mnogo veću ulogu. Iz didaskalije s kraja šestoga prizora drugoga čina (»Ovdi Stojna ide po čeljad«) jasno je da je dio Stojnine i Miljenkove svojte, na što je upozoreno i didaskalijom u sedmom prizoru trećega čina. Vučeta će ga u prologu nazvati kozokrađicom i lopovom, a na pitanje što radi u Dubrovniku, odgovorit će da je došao trgovati maslom. Ističe ljepotu grada, hvali njegovu mladost, građanke, a za starce kaže da ih je zbog brada do pasa »strah u obraz zagledat« (s. 30). Neiskusniji je od Vučete, pa se pita gdje se to našao: »Ka je ovoj dubrava? Ali su i ovdi gore? / Kô li se gizdava uvrže meu dvore?« (s. 53–54), a te su replike služile kao potvrda da je premijera Tirene bila na otvorenom prostoru, tj. Placi, te da je scenografija morala biti nešto raskošnija, što podupire i Obradova replika s kraja prologa kojom Vučeti predlaže da se sklonu »makar tuj pri vodi« (s. 172). Još se samo jednom pojavljuje u drami, u sedmom prizoru trećega čina kad zajedno s Vučetom i Dragićem ide u potragu za Miljenkom, ali susreće Radata i ne može se načuditi da se zaljubio netko »ki njekad svakoga učaše živiti« (s. 1156). U tom je prizoru Obradu dodijeljeno nekoliko replika u kojima govori o nepromjenljivosti ljudske prirode, što donekle podsjeća na Tripčetina stajališta iz Dunda Maroja (III, 10): »Moj brate, svi ljudi koji su pod nebom / rađaju se s ćudi tko s dobrom a tko s zlom. / Tko se bude rodit s zlom ćudi, ja ću t’ rit, / s zlom ćudi će i živit, s zlom ćudi će i umrit« (s. 1107–1110). Sa scene će nestati lamentom o ludosti koja zahvaća starce. U drugom prologu sugovornik mu je Pribat, a tada se i saznaje da je Obradu prezime Vlatković. Osim općih misli o dobrim i zlim ljudima (s. 11–18), Obrad će Pribatu predstaviti pirno mjesto: nalaze se u kući bogatoga Džula Pjorovića (Julijan Marinov Turčinović) u kojoj se ženi Vlaho Nikolin Držić »djevojkom« (Marijom) iz obitelji Sinčićević Allegretti, oko njih su lijepe vladike, a među svima najljepša je nevjesta. Pirnike Obrad višekratno naziva plemićima, premda su i ženikova i nevjestina obitelj bile građanske. Obradov se položaj u međuvremenu popravio: dok je u prvom prologu predstavljen kao novajlija u Dubrovniku, u drugom o sebi govori kao o prijatelju autora predstave, a budući da je iz Rijeke dubrovačke – koju je posjetio nakon što mu je o njoj pripovijedao Vučeta – u Dubrovnik donio glas o pjesniku kojemu su vile darovale diple kao simbol pjesničkog umijeća, odmah su i njega zavoljeli: krčmar Bojković mu je povjerio ključeve svoje krčme,a sprijateljio se i s Martinom Ivanovim Šumičićem, ženikovim šurom. Kao što je svojedobno u liku Vučete progovorio o sebi, Držić je to u drugom prologu učinio u Obradovim replikama. Ponajprije, ostavio je svjedočanstvo da je jedna izvedba Tirene bila onomlani o pokladama (1549), a podsjetio je i na poruge koje su kružile o njemu: »’Istina nije toj, Vlašiću!’ veljahu, / ’Držića svi znamo pobolje nego ti, / priko mora tamo ki ȕčî sviriti, / komu se raspuknu sviraoca učeći, / a grlo zamuknu, u Gradu hoteći / s spievaoci boljima glasom se natjecat, / visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spievat!’» (s. 122–128). Iz tih stihova, doduše, nije jasno odnosi li se glagol sviriti na kakav Držićev studij glazbe u inozemstvu ili je ipak riječ o metafori za knjiž. stvaranje. Obrad spominje da Držić »onomlani u pjesni pripièva Ljubmira« (s. 141), no otkriva da je predstava izvedena u nepovoljnim vremenskim uvjetima: »Ma vjetri ne daše ništa čut, brate moj! / Sjever odtud dmaše usiono tolikoj, / da srca pucahu od studeni i mraza, / ter ljudi bježahu smrtnoga poraza« (s. 143–146), iz kojih stihova nije moguće jasno razabrati je li predstava prekinuta ili je završena, no mnogi su je napustili zbog hladnoće.

Autor: Milovan Tatarin