NOVELA OD STANCA

NOVELA OD STANCA, najkraće djelo Marina Držića, pisano dvostruko rimovanim dvanaestercem u sedam prizora (316 stihova).

Objavljeno je 1551. u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. Vrstovno se različito imenovalo: komedija, pokladna igra, seoska farsa (farsa rusticale). U posveti Marin Držić svojim prijateljem sam ju je pjesnik nazvao komediola, napominjući da ju je »u dva sjedenja skupio«, što vjerojatno – kako misli Frano Čale – treba razumjeti kao »frazu govorenog jezika« (Marin Držić: Djela, 1979). Novela je prikazana u kući vlastelina Frana Marinova Kabužića na Pustijerni, na piru Martolice (Bartula) Vidova Džamanjića (Martolica Hajdinov) i Anice Kabužić, koji se održao potkraj travnja ili poč. svibnja 1550 (P. Kolendić, Kad je postala Držićeva »Novela od Stanca«?, 1926). Milan Rešetar pak izvedbu Novele smješta u vrijeme poklada 1551, za što uporište nalazi u Pacta Matrimonialia i samom djelu: Martolica se bračnim ugovorom – sklopljenim 13. V. 1549 – obvezao Anicu povesti kući za dvije godine, u Noveli se kaže da »maskari na pir idu« (4, s. 217), radnja se događa u pokladnoj noći (Djela Marina Držića, 1930).
Prva novovjeka izvedba, pod naslovom Stanac, bila je u starom kazalištu na Markovu trgu u Zagrebu 2. I. 1895. u režiji Stjepana Miletića. Riječ nòvela iz naslova označava šalu, lakrdiju, burlu, čemu je valjda bila sklona dubrovačka vlasteoska mladež Držićeva doba. Starija je komparatistika tematsko uporište Novele tražila u tal. predlošcima: Pavle Popović (Novela od Stanca, 1925) spominje lakrdiju Aluta iz 1535. i firentinsku farsu Biaggio contadino iz XVI. st., a Arturo Cronia (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953) nòvelu dovodi u vezu s pojmom beffa iz devete novele osmoga dana Decamerona Giovannija Boccaccia, no njegovo je tumačenje odbačeno te se vjerojatnijim čini da je Držić lik Stanca i riječ nòvela preuzeo iz onodobne dubr. stvarnosti, a ne iz tal. farse u kojoj se također pojavljivao lik priglupa seljaka. Petar Kolendić (Držićev Stanac u poslovicama, 1950), na temelju pet poslovica s kraja XVII. i poč. XVIII. st. (»Dava razumjet ko Stancu«, »Dava sebi što i Stancu razumjet«, »Drži ga za Stanca«, »Luđi si od Stanca«, »Učinio ga je Stancom«), zaključuje da je njihov nastanak vezan upravo za Držićevu Novelu te da je Stanac iz literature prešao u usmeni folklor, čemu se protivio Leo Košuta (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961), držeći da je proces bio obratan.

Prvi prizor. Vraćajući se iz Duičine ulice – u kojoj su stanovale prostitutke – mladi plemić Vlaho nailazi na prijatelja Miha, a budući da se nisu prepoznali, Miho je gotovo nasrnuo na Vlaha, što potonji iskorištava da bi se narugao Mihu, njegovoj mladosti i neiskustvu, napominjući da mu je mač zahrđao. Vlaho Mihu pokušava ispripovijedati kako je upravo rastjerao neke mladiće »s Duičinijeh skalina«, a njegove replike prekida Miho, kojega više zanima dama koju je Vlaho posjetio, da bi on konačno otkrio da je bio »u one stareži s Garišta« (s. 20). Na Vlahovo pitanje gdje se on skitao i kako je uopće napustio roditeljsku kuću, Miho odgovara kako ima smiješnoga oca koji misli da on spava, dok se zapravo noću iskrada kroz prozor i odlazi u grad u potrazi za zabavom. Miho napominje da je u grad stigao neki vlah s kojim se »dosada sprdao« (s. 45).

Drugi prizor. Njihov razgovor prekida dolazak noćnika, kojega u prvi mah ne prepoznaju pa hoće navaliti mačevima na njega. Ispostavlja se da je riječ o Dživu Pešici, preodjevenom u seljačku odjeću; poziva ih da mu se pridruže, jer »Vlahu ću njekomu novelu učinit« (s. 63).

Treći prizor. Dživo pita Stanca zašto je sam, a on mu otkriva da je sinoć stigao u grad trgovati, no nije ništa uspio prodati, a kako mu nitko nije dao prenoćište, došao je do fontane kako bi tu dočekao jutro. Dživo mu se predstavlja kao trgovac govedima iz Gacka, ističući svoje trgovačke vrline, a zatim mu kaže da je – kad je prvi put došao u grad – bio star, a sada je mlad. Na Stančevo čuđenje Dživo mu ispripovijeda kako je u Dubrovnik stigao na Ivanjdan, nije našao prenoćište pa je – isto kao i Stanac – legao uz fontanu. Uto je spazio vile kako plešu pokraj vode. Priključio im se u kolu, jedna mu je dala »pazlatnu jabuku«, a druga ga je pozvala da se napije vode koja će mu dati »razum«. Vile su se zvale Perlica, Kitica, Pavica, Propumanica, a glavna je bila Pavica, »koja penga lica« (s. 126). Odvele su ga u svoje dvore, nakon čega se pomladio: »Svukoh se od tada iz kože jak zmija, / opade mi brada, idoše dlake tja; / a mlada kožica lašti se na meni / kakono plitica na kojoj pisma nî« (s. 129–132). Stanac se čudi Dživovoj priči, nikad takvo što nije čuo, premda je i on nekoć plesao s vilama. Tek sada Dživu kaže da se zove Stanac i da je s rijeke Pive, našto mu Dživo priopćava svoje lažno ime: Sedmi muž, prezime Dugi nos. Stanca zanima trava koju su Dživu dale vile, a on kaže da je riječ o bravi, koja rađa i ljeti i zimi te da će mu je donijeti vile, zato neka pazi da ne zaspi. Stanac uzdiše, želi se pomladiti, njegovoj supruzi Mioni to bi sigurno bilo drago. Nakon što ga Dživo još jednom upozori da se ne prepadne kad vile iziđu iz vode te ga upita ima li što za popiti – a Stanac mu ponudi vodu – odluči otići. Stanac ga zadržava, a Dživo se pravda ženom koja ga čeka. No Stanac mu savjetuje da ju drži u strahu (»Kobila obijesna bez uzde pruca se«, s. 195), zatim se rastanu.

Četvrti prizor. Dživo se vraća Vlahu i Mihu, a Miho zaključuje da je Dživo gotovo kao on u zbijanju šala. Vlaho hoće poći kući, no Dživo ne pristaje, kaže da se zainteresirao za Stančevo kozle. Uto nailaze maskari koji idu na pir, a Dživo u trenutku odluči iskoristiti ih za šalu sa Stancem. Kad Miho predloži neka on s maskarima dogovori nòvelu, Dživo odbija i poziva ih da to zajedno učine.

Peti prizor. Stanac zaziva vodene vile da se pojave i pomlade ga.

Šesti prizor. Dolaze maskari preodjeveni kao vile, a jedna od njih Stancu nudi vodu koja će ga pomladiti. Zatim se vile dogovaraju da Stanca pretvore u magarca, pticu, paklenu napast i buhu, a on moli da to ne učine. Povjeri im da ima dvadesetogodišnju ženu kojoj bi bilo »u har« da joj se vrati mlad.

Sedmi prizor. Pokraj njih prolazi druga skupina maskara, odjevenih kao vlasi, a vile ih pozivaju u kolo. Stanac ih gleda dok plešu. Vila maskare pita imaju li kakvu želju, a oni odgovaraju da bi voljeli nikad ne ostarjeti. U razgovor se upleće Stanac, moli vile neka ga već jednom pomlade, a ubrzo izbije prepirka između Stanca i na vlašku preodjevenih maskara komu će prvomu vile ispuniti želju. Glavna vila svima zapovjedi da šute; progovorit će tek kad ona to odobri. Zatim vile zazivaju zvijezde, biljni svijet, zemaljske i nebeske moći kako bi se Stanac pomladio. Nakon toga Stanca zavežu, oskube mu bradu, ocrne mu lice, ukradu kozle i torbu, ali mu za robu ostave novac i pobjegnu. Stanac shvaća prijevaru i zaziva upomoć.

Novela od Stanca, »stilski najčistije i možda najsavršenije djelo dubrovačkog komediografa« (F. Čale), nema izrazitijega dramskoga zapleta, u njoj sudjeluje nevelik broj likova, radnja je smještena u zapadni dio Dubrovnika, pokraj Onofrijeve fontane, a ne na Placu, blizu Male fontane, kako je mislio P. Popović (1925), a osporio ga P. Kolendić (Držićev Stanac u poslovicama, 1950), poslije i Cvito Fisković, objašnjavajući Držićevu napomenu da se Stanac »prislonio prid fontanu uz mir« (s. 43): »Treba k tome napomenuti da je između česme i tog gradskog zida postojao posebni zid vodovoda koji je dovodio vodu u gornji dio česme. (…) Držićeve riječi ’uz mir’ se mogu odnositi na taj zid ili još vjerojatnije na gradski, tvrđavni zid, jer on nazivlje gradske zidine uvijek samo ’miri’ (…) pa je stoga vjerojatno da je svog Stanca zamislio naslonjenog na gradski zid ispred velike česme, dok su se dva Dživova druga mogla sakriti od Stanca, kad mu je Dživo prišao, upravo za stupove vodovoda i pojaviti se zatim kroz njegove polukružne otvore« (Pozornice Držićevih igara, 1967). Na razini doslovno pročitane dramske fabule riječ je o lakrdiji koju trojica mladih dubrovačkih plemića izvedu s priprostim vlahom nastanjenim u okolici rijeke Pive. Nalazeći uporište u navadama vlasteoskih sinova da bez znanja roditelja obilaze grad, odlaze u posjet prostitutkama, nerijetko spremni i potući se mačevima, Držić je oblikovao priču koja oslikava noćni život Dubrovnika. Realistička faktura Novele naglašena je spominjanjem različitih lokaliteta koji su onodobnim Dubrovčanima bili dobro poznati. To što mladići noću izbjegavaju Placu – koju ophode zduri – a radije se zadržavaju u blizini Duičinih skalina, Garišta ili pak Podmirja, aluzija je na njihove seksualne nepodopštine sa ženama krhkijega morala, o čemu je riječ i u Dundu Maroju (Petrunjela objašnjava Babi Pȅrinoj razliku između rimskih i dubrovačkih prostitutki: »Sjetna, što to govoriš? A jeda kako i one vaše od Pelila i od Podmirja ke se vazda od buha puđaju?«, III, 17). Vile će ponijeti imena stvarnih nepoštenih dubr. žena, na što je šezdesetih godina XX. st. upozorio Jorjo Tadić, a zatim istražila Slavica Stojan (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007). U tim se imenima dade odčitati po podrijetlu staro, srednjovjekovno, kršćansko-moralističko stajalište o ukrašavanju tijela kao simbolu nemoralne, dapače bludne ženske prirode; uljepšavanje kozmetičkim sredstvima (Pavica penga lice), kićenom odjećom (Perlica i Kitica) te korištenje parfema (Propumanica, od tal. profumato: namirisan) znak je ženske pohotnosti, odn. sugerira prodavanje tijela, a ne njegovo darivanje samo jednome muškarcu. I inače su aluzije na posteljne običaje važne u tematskom svijetu Novele: Stanac pristaje na Dživovu igru vođen željom za mladošću, ali ne zato da bi štogod bitno promijenio u svojem životu, nego zato što će se tomu osobito obradovati njegova supruga Miona, kojoj bi Stančeva mladost bila u har, jer više ne bi morala grijati peču leda. Zato Novela i počinje povratkom Vlaha iz ulice koju su nastanjivale prostitutke, a završava Vilinim spomenom Mione: »Da bi se pomladio i da bi mnogo lit / drag i mlad Mioni bio; i pođ da si čestit!« (7, s. 309–310). Novela od Stanca priča je o mladima i starima – što je provodna tema Držićeva opusa – koji su u trajnom sukobu, što će Vlaho podcrtati metaforom »noćnoga lova«, sugerirajući spolno sazrijevanje mladića, koje su prošli i njihovi očevi, zaboravivši u međuvremenu vlastitu mladost: »Smiješni su oci ovi! Neće im se njekad / da su i oni bili svi lovci kako i mi sad, / ki noćno lovimo kako i jeji« (1, s. 33–35). Gotovo istu repliku ponovit će i Pijero u Dundu Maroju: »Smiješni su ovi oci: ne spomenuju se er su oni u mlados mahnitiji od nas bili« (II, 2), a o istoj temi govori i Miljenko u Tireni: »Vikaju, er mlados mladosti provodi, / sad kad ih zla staros u tamni grob vodi; / kako da nijesu nigda mladi bili / i mlados u biesu huđe od nas vodili« (III, 1, s. 915–918). U tom kontekstu treba shvatiti i Stančevo sjećanje: »I ja sam njekada š njimi tance izvodio« (3, s. 145), što nema nikakve veze s mitološkim vilinskim bićima, nego s metaforičkim sažimanjem prolaznosti života i gubitkom tjelesne energije. Držićeva je aluzivnost jasna – žudnja za mladošću, žudnja je za seksualnom moći. Bila je to prikladna priča za pir Martolice Džamanjića, kojom je Držić htio poručiti da u mladosti treba uživati jer je starost neizbježiva. Spominjanje imena grad. prostitutki nedvojbeno je izazivalo smijeh, a uzvanici su nešto od odlika Dživa, Vlaha i Miha zacijelo mogli prepoznati i u dvadesetogodišnjem mladoženji. L. Košuta Novelu povezuje sa solarnim mitovima: Stančeva žudnja za pomlađivanjem simbol je preobrazbe umirućega Sunca koje se u sr. vijeku simbolično prikazivalo u obličju staroga seljaka, zimske zemlje koja se hoće obnoviti. Zato on ime Stanac razumije u značenju »živi kamen«, »stanac kamen«. Luko Paljetak pak u radu Stanac u svjetlu Sunca ivanjske noći (1994) dokazuje da Stanac nije samo simbol zimske zemlje, nego naprotiv – simbol Sunca. Folklorni se elementi u Noveli dadu odčitati iz ritualnoga podmlađivanja koje u sedmom prizoru nad Stancem obave maskari prerušeni u vile, utjelovljenom u magičnim zazivima, a ponajprije u skubljenju Stančeve brade. Da se Držić nadahnuo teatraliziranim oblicima pučkih obrednih aktivnosti potvrđuje Ivan Lozica, koji upozorava da Novela od Stanca jest prikazana u vrijeme poklada, ali da njezino scensko vrijeme nije vezano uz poklade te da njezin »magijski inventar« prije pripada Ivanju (pomlađivanje travom, darivanje »pazlatne« jabuke, pjevanje i plesanje blizu vode) nego vremenu karnevala. Konačno, brijanje starca »sadrži u sebi tragove mita o žrtvovanju kralja, o smrti i uskrsnuću božanstva plodnosti, a ponekad i inicijacije (obred prijelaza dječaka u muškarca). U toj se naizgled bezazlenoj igri naziru drevni mediteranski kultovi i obredi obnavljanja vlasti, prirode i života« (Folklorno kazalište, 1996). Držić je Novelu od Stanca koncipirao kao isječak iz brojnih simultanih zbivanja jedne dubr. noći: radnja započinje ex abrupto, furioznim ulaskom Vlaha i Miha na scenu. No razgovor dvaju noćnika – koji se upravo vraćaju iz svojih pustolovina – služi kao uvod u središnji događaj i priprema nastup gl. aktera Novele – Dživa Pešice. Je li riječ o prezimenu ili pak nadimku, ne znamo, no Pešica je očito bio poznat gledateljima iz predstave Tirene, jer ga prijatelji oslovljavaju s »naš stari Radate« (s. 58). Kad iziđe pred Stanca, predstavit će mu se kao trgovac govedima iz Gacka, gradića u Hercegovini, a L. Paljetak (Stanac ili Dubrovnik kao idealni trg, 1989) u njegovoj samoprezentaciji vidi utjelovljenje savršenoga trgovca iz knjige Benedikta Kotrulja Knjiga o umijeću trgovanja (Libro del arte dela mercatura, napisana 1458, objavljena 1573). Stihove u kojima Dživo sebe naziva Sedmim mužem Dugim nosom (3, s. 151–156) nalazimo u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, gdje ih – kao zagonetku – izgovara vlah Vukodlak (1, s. 64–69). Sve ono što se potom zbiva burleskno je poigravanje sa Stancem, a nije nevažno uočiti da je on iz kraja kojim teče rijeka Piva. U tom se određenju skriva prijezir prema seljacima koji su dolazili u Dubrovnik štogod prodati (Stančeva je roba vrlo skromna). Oholost stanovnika Dubrovačke Republike prema pridošlicama utjelovljena je u grubom poigravanju sa Stancem, koji može povjerovati u nešto tako nevjerojatno kao što je povratak u mladost. Svijet Držićeve drame ne mjeri se logikom zbilje, nego logikom grad. umišljenosti koja je sve ono izvan zidina Republike držala lakovjernim i prostim, osobito kad se susretnu plemićki sinovi i siromašni seljak. I dok on silom nužde mora spavati oslonjen o grad. zid, Vlaho, Miho i Dživo Pešica postelju zamjenjuju ulicom zbog obijesti, ne doživljavajući – barem Pešica – sprdnju sa Stancem nečim nehumanim. Upravozbog činjenice da Pešicu zanima Stančevo kozle, Franjo Švelec je u nòveli vidio mnogo više od bezazlene šale. U radu Neke misli o Držićevoj »Noveli od Stanca« (1954) krađu Stančeve robe tumačioje kao »tešku podvalu«. Ostavljanje novca Stancu Švelec je protumačio kao Držićev ustupak vlasteli: prikazavši plemićke sinove u lošem svjetlu, nije ih ocrnio do kraja, njihova gruba lakrdija kompromisno je ublažena financijskom nadoknadom. Je li Držić prigodu prikazivanja Novele od Stanca u vlastelinskom domu iskoristio za ruganje vlasti, teško je pouzdano tvrditi, no Slobodan P. Novak (Planeta Držić, 1984) drži da Držića treba vidjeti u liku Dživa Pešice, a vlast utjelovljenu u liku Stanca, pa se i najkraće Držićevo djelo možda može pročitati u kontekstu piščeva otpora aristokratskoj vlasti. Ako je što naglašavano kad je o Noveli od Stanca riječ, onda je to njezina realističnost i životnost. Nisu tom dojmu pridonosili samo prepoznatljivi toponimi nego i njezina struktura. Pritom treba istaknuti da je Držić u Noveli primijenio postupak teatra u teatru, inače najizrazitije vidljiv u Pripovijesti, gdje se šena otkriva i zakriva. Premda je Dživo Pešica smislio šalu sa Stancem, on ju nije i izveo, nego to čine maskari prerušeni u vile i vlahe. Dvaput će se u Noveli zbiti predstava u predstavi: prvi put kad Vlaho i Miho skriveni – na što je upozoreno didaskalijom – promatraju razgovor Pešice i Stanca, a drugi put kad sva trojica gledaju kako se maskari rugaju sa Stancem. Raslojavanje jedinstvenog očišta u Noveli od Stanca izvedeno je na sljedeći način: pirnici gledaju predstavu o naivnom seljaku, unutar koje likovi također gledaju dvije različite predstave: jednu u kojoj je na djelu verbalna obmana i drugu u kojoj se obmana utjelovljuje u oskvrnuću Stančeva lica i krađi njegove robe. Riječ je o »kazališnoj autotematizaciji« u kojoj je iluzija višestrukoga teatra u teatru Držiću poslužila ne bi li penetrirao u zbilju, uhvatio »vlastelu u identifikacijsku stupicu Stančeva položaja (…) pod čijom se krinkom nalaze uzurpatori Grada i njegovih sloboda« (L. Čale Feldman, Teatar u teatru u hrvatskom teatru, 1997). Sažimajući dramsku fabulu, ispuštajući pojedine dijelove događaja (pregovaranje Dživa Pešice s maskarima), koristeći se eliptičnim rečenicama i semantički relevantnim trotočjem, funkcionalno rabeći didaskalije, posebno pazeći da se iz njih u svakom trenutku razumije kostimski aspekt dramske radnje, uspijevajući postići prirodnost dijaloga koji nije sapet pravilima dvostruko rimovanoga dvanaesterca, Držić je scensku igru Novele od Stanca oplahnuo autentičnošću dubr. stvarnosti.