NOVAC

NOVAC. U stvaranju državnog identiteta novac kao sredstvo plaćanja imao je važnu ulogu.

minca i dinar

Dubrovački novac – minca i dinar

U jadranskim krajevima jak je utjecaj imao mletački novčani sustav. Mlet. groš (matapan), kovan prema biz. uzorku, proširio se u XIII. i u prvoj pol. XIV. st. i u Bosnu. Dukat (od XVI. st. cekin) se pak proširio po hrv. krajevima i ostao do najnovijega doba najvažniji novac. Uz njega je u XIV. st. u uporabi bio i ug. florin, kovan najprije po uzoru na firentinski. Jedina zemlja koja je u sr. vijeku kovala vlastiti zlatni novac bila je Bosna (četverostruki dukat kralja Stjepana Tomaševića). Sitni mlet. novac bagatin, u početku dvanaestina mlet. groša, kovao se i u nekim gradovima Dalmacije, a najdulje ih je kovao Kotor (1423–1640). U XVII. i XVIII. st. kovala je Venecija i bakrenu gazzettu za Dalmaciju i mlet. Albaniju. Za jadransku Hrvatsku i za Bosnu kovali su, po uzoru na groševe, poseban novac i banovi Pavao i Mladen Šubić. Bos. vladari kovali su novac od Stjepana Kotromanića, i to u vlastitim kovnicama. Dinar Tvrtka I., nakon njegove krunidbe za kralja (1377), kovan je u Kotoru. Nakon gotovo pola stoljeća, kada je u Bosni kolao gotovo isključivo dubr. novac, ponovno su počeli kovati bos. groš, dinar i poludinar Tvrtko II. (od 1436) i njegovi nasljednici. Takve novce kovao je u poč. XV. st. i splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Nakon osman. zauzeća Bosne radila je 1470-ih kovnica titularnoga bos. kralja Nikole Iločkoga, iz koje su izišli denari, izrađivani po uzoru na ug. novce. U gornjoj Hrvatskoj kovao je u prvoj pol. XVI. st. Nikola Zrinski u svojoj kovnici u Gvozdanskom srebrne dinare, groše i talire za kraljeve Ludovika II. i Ferdinanda I.

Od kovnica na području Hrvatske najdulje je djelovala kovnica Dubrovačke Republike (1337–1803). U njoj je iskovan niz srebrnih i bakrenih novaca. Radeći gotovo bez prekida od 1337. do 1803, puštala je u optjecaj velike količine srebrnoga i bakrenoga, sitnijega i krupnijega novca.

dinar, perpera, škuda, dukat, talir, libertina

Dubrovački novac – dinar, perpera, škuda, dukat, talir, libertina

Bakreni dubrovački novac. Minca ili folar kovan je 1294–1612. Na aversu ima mušku ili žensku glavu, bez natpisa ili s natpisom, a na reversu slovo R ili sliku grada i natpis CIVITAS RAGVSII. Promjer mu je 14–20 milimetara, a težina 0,63–2,8 grama. Solad, kovan 1678–1797, na aversu ima sliku grada i nad njom lik sv. Vlaha, natpis CIVITAS RACVSII te godinu kovanja, a na reversu Kristov lik između dva dubr. grba. Promjer mu je 20–23 milimetra, težina 1,44–2,73 grama, a vrijednost 5 minca. Poludinarić (mezalinus, medzalin) kovan je 1785. i 1796, na aversu ima lik sv. Vlaha i natpis PROT(ector) REIP(ublicae) RHACVSINE, na reversu Kristov lik i natpis DEVS REFVG(ium), ET VIRTVS, s promjerom 24–25 milimetara, težinom 3,95 grama i vrijednošću 3 solda ili 15 minca.

Srebrni dubrovački novac. Dinar (lat. grossus), kovan 1337–1621, na aversu ima lik sv. Vlaha u grč. ruhu, odn. s mitrom, i natpis S BLASIVS RACVSII, na reversu Krista među grč. monogramima IC–XC. Promjer mu je 17–22 milimetra, težina 0,64–1,85 grama, a vrijednost 6 solda ili 30 minca. Dinarić (lat. grossettus), kovan 1626–1761, na aversu ima lik sv. Vlaha u lat. ruhu, s mitrom te godinom kovanja, a na reversu Krista među zvijezdama i natpis TVTA SALVS. Promjer mu je 18–20 milimetara, težina 0,43–0,66 grama, a vrijednost kao i u dinara. Poludinar (medzalin), kovan 1370–1626, na aversu ima glavu sv. Vlaha i natpis S BLASIVS RACVSII, na reversu Kristovu glavu i natpis IESVS CRISTVS. Promjer mu je 17–18 milimetara, težina 0,31–0,66 grama, a vrijednost 3 solda ili 15 minca. Artiluk je kovan 1627–1701, na aversu ima sliku grada između dva grba, a nad gradom stoji godina kovanja i oznaka vrijednosti III. Ispod grada stoji natpis GROS(sus) ARGE(nteus) TRIP(lex) CIVI(tatis) RAGV(-sii), a na reversu glava sv. Vlaha i natpis S BLASIVS RAGVSII. Promjer mu je 19 milimetara, težina 1,15–1,90 grama, a vrijednost 3 dinarića, 18 solda ili 90 minca. Perpera je kovana 1683–1750. i 1801–03, na aversu se ističe slika sv. Vlaha, koji lijevom rukom drži grad i biskupski štap, zatim monogram S–B (Sanctus Blasius), godina kovanja i natpis PROT(ector) RAEIP (ublicae) RHAGVSINE, a na reversu Kristov lik i natpis TVTA SALVS. Promjer joj je 26–29 milimetara i 24 milimetra (1801–03), težina 3,98–6,42 grama, a vrijednost 12 dinara ili 72 solda. Poluperpera je kovana samo 1801. s natpisom GROSSETTI VI. Na reversu joj stoji lik sv. Vlaha i natpis PROT(ector) REIPU(blicae) RHAGUSI(nae) 1801. Promjer joj je 20 milimetara, težina 2,0 grama, vrijednost 6 dinarića. Škuda, kovana 1708–50, na aversu ima lik sv. Vlaha, monogram S–B i godinu kovanja, kao i na aversu perpere, a na reversu Kristov lik među zvijezdama i natpis TVTA SALVS SPES ET PRESIDIVM. Promjer joj je 37 milimetara, težina 16,68–17,68 grama, a vrijednost 3 perpere. Poluškuda, kovana 1708–09. i 1748–50, ima slike i natpise kao i škuda, samo je promjerom (31–32 milimetra) i težinom (8,29–9,14 grama) manja od nje. Dukat, kovan 1723. i 1797, na aversu ima veću sliku sv. Vlaha, monogram S–B, godinu kovanja i natpis TVIS A DEO AVSPICIIS, dok se na reversu ističe okrunjen grb Dubrovačke Republike i oznaka vrijednosti DVCAT(us) REIP(ublicae) RHACVSINAE. Promjer mu iznosi 40 milimetara i 37 milimetara, težina 19,16 grama i 13,37 grama, a vrijednost mu je 40 dinarića. Talir je kovan 1725–79. u tri varijante: prva varijanta ima na aversu poprsje sv. Vlaha s dugom bradom, monogram S–B i natpis DIVINA PER TE OPE, na reversu grb Republike, oznaku vrijednosti DVCAT ET SEM(is) REIP RHAC te godinu kovanja (zbog velike svečeve brade ta je varijanta nazvana bradan); druga varijanta ima nešto grublje rađeno idealno poprsje dubr. kneza i natpis RECTOR REIP RHACVSIN, a nazivala se stari vižlin ili rektoral; treća varijanta ima na aversu finije rađeno poprsje rektora, slike i natpise ima kao i druga varijanta, a opće joj je ime vižlin. Revers je na svima trima varijantama jednak, promjer 41–45 milimetara, težina 28,138–28,973 grama, a vrijednost dukat i pol ili 60 dinarića. Polutalir ima dvije varijante: polubradan, izgledom jednak bradanu, kovan 1731. i 1735. te poluvižlin, izgledom jednak vižlinu, kovan 1747. i 1748. Na reversu im je natpis MED(ius) DV(catus) ET SE(mis) REIP RHAC te godina kovanja, promjer im je 35–37 milimetara, težina 13,87 grama, vrijednost pola talira ili 30 dinarića. Libertina, tehnički bolje rađen talir, kovana je 1791–95, na aversu joj je idealan ženski lik (imitacija talira Marije Terezije), natpis RHESPUBL RHACVS i sigle kalupara Giovannija Angelija, a na reversu dubr. grb (samo 1791), ili pak štit s upisom u tri retka LI–BER– TAS. Unaokolo stoji natpis DVCE DEO FIDE ET IVST(itia) te odozdo G 1792 A, sigle kalupara i godina kovanja. Libertina je najbolje kovani dubr. novac, bila je od boljega srebra, pa joj je i vrijednost bila veća od starijih talira. Promjer joj je pak iznosio 41–43 milimetra, težina 28,88 grama, a vrijednost joj je bila 2 dukata ili 80 dinarića. Dubrovački se novac, osobito onaj krupni, upotrebljavao i nakon pada Dubrovnika, sve do 31. VIII. 1817, kada mu je naredbama austr. vlade oduzeta važnost zakonskoga platnoga sredstva.

Od rada Konstantina Josefa Jirečeka Prilozi dubrovačkoj književnoj povijesti (Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, Archiv für slavische Philologie, 1899, XXI), u kojem su, nakon višestoljetne oskudice arhivskim podacima o životu M. Držića, doneseni konkretni prilozi (dokumenti o financijskim teškoćama Držićeva oca Marina i braće, tužba redovnice Marte iz samostana sv. Andrije kojemu Držić nije platio dvogodišnji najam za kuću u kojoj je stanovao, oporuka majke Anule), preko radova Milana Rešetara, Jorja Tadića i Miroslava Pantića, oblikovao se stereotip o Držiću kao rastrošnom čovjeku. Budući da se glavnina dokumenata pohranjenih u Državnom arhivu u Dubrovniku odnosi na Držićeve novčane transakcije – neovisno je li riječ o, nešto rjeđem, naplaćivanju vlastitih dugova (za što je, nakon Držićeva odlaska u Italiju 1539, bio zadužen Nikola Ivanov Mažibradić), a mnogo češće o uzajmljivanju novca (1543. od Girolama Gerinija uzajmio je sto zlatnih dukata; 1547. zadužio se na iznos od dvadeset jednoga dukata kod Vladislava Županova Bunića, koje nije vratio ni 1561, a iste je godine i Bernard Pavlov Jelić pokušao vratiti sto dukata koje je Držić uzajmio od njegova brata Benedikta, tada već pokojnoga, zbog čega se Bernard upisao kao uživatelj četvrtine miraza Držićeve pokojne majke Anule; 1548. od Junija Marinova Gundulića uzajmio je devedeset jedan i pol dukat), ustupanju prihoda koji su mu kao rektoru crkve Svih Svetih (Domino) i Sv. Petra na Koločepu pripadali (1545. bratu Vlahu ustupio je beneficije na pet godina; 1553. Marinu Božovu Nalješkoviću ustupio je pedeset vjedara vina iz koločepskih vinograda za uzdržavanje koje je imao u njegovoj kući, a ostatak Mariju Vlahovu Držiću; 1559. Ivanu Bartulovu Nalješkoviću prepustio je dvogodišnje prinose s imanja na Koločepu i Šipanu kao naknadu za devedeset dva dukata i dvadeset groša; 1561. Ivanu Bartulovu Nalješkoviću prodao jevino iz vinograda u Ponikvama i na Šipanu, a 1564. ustupio mu prihode od koločepskih vinograda na razdoblje od četiri godine), parničenju s bratom Vlahom oko dijela majčina miraza koji je iznosio pedeset četiri dukata (1556), a koji je, nakon smrti brata Nikole, trebao pripasti njima, pokušaju da 1562. od braće Vlaha i Vicka sudski ishodi sto pet dukata, zalaganju osobnih stvari na ime duga Ivanu Bartulovu Nalješkoviću (koje su na Nalješkovićev zahtjev 2. X. 1567. ponuđene na otkup bratu Vicku) – o Držiću se najčešće pisalo kao prezaduženiku opsjednutom novcem, što je do paradoksa doveo J. Tadić: »Tako je mogao da misli samo čovek Držićeva karaktera i Držićeva načina života, koji je celoga veka, živeći u neradu, pravio dugove i vodio borbu s neimaštinom i koji je u novcu gledao najveću sreću i preimućstvo nad drugima« (Marin Držić /1508–1567/, u knj. Dubrovački portreti, 1948). U tu je predodžbu starija historiografija uklopila i činjenicu da je financijska potpora od trideset zlatnih dukata, koju je 24. VIII. 1538. Vijeće umoljenih odobrilo Držiću za odlazak na studij, morala biti osigurana (posljednjega dana rujna 1538. Bartul Zizzeri i Nikola Ivanov Mažibradić postali su Držićevi jamci) te podatak da je jedini Držićev autograf sačuvan u dubr. Arhivu mjenica sastavljena 16. VIII. 1551. na ime Martina Ivanova Šumičića, a za dug od devedeset dukata koji će vratiti u sljedeće dvije godine, sve »pod zalogom sve svoje trenutačne i buduće pokretne i nepokretne imovine te svih prihoda koje bih mogao dobiti iz bilo kojih izvora, kao i ovih koje sada posjedujem«. Držićeva se obitelj bavila trgovinom, u nekim razdobljima uspješno, a nedvojbeno se u te poslove s vremena na vrijeme uključivao i Marin; Nikola je trgovao u Livornu, Vlaho u Veneciji, Ivan u Skoplju, dok je Vicko boravio u Dubrovniku i u nekim se dokumentima iz 1527. naziva bancherio. Otac Marin imao je obiteljsku kuću u blizini Kneževa dvora, no morao ju je 1539. prodati za tisuću dukata da bi riješio obiteljske dugove, koji su iznosili oko pet tisuća dukata. Ipak, u merkantilističkoj atmosferi Dubrovnika sudbina obitelji Držić nije osamljena pa o Držićevu moralnom liku ne treba suditi na temelju kancelarijskih zapisa. Uostalom, ne treba zanemariti tvrdnju iz prvoga prologa Dunda Maroja: »Od lude djece čuvajte dinarâ, er se je ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu, koje su svršile u tradžediju, er nije svak srjeće Dunda Maroja«. U Držićevim je djelima novac – u različitim inačicama (dukati, tezoro, prćija, kontradota) – pokretač fabularnih zbivanja, a odnos likova prema novcu važno je karakterizacijsko sredstvo. O lakomosti Držić govori u dvjema svojim najambicioznijim komedijama, Dundu Maroju i Skupu. Ponešto refleksija o lakomosti ostalo je i u ispisima iz drame Džuho Krpeta, gdje se kao jedan od likova pojavljuje i Pluton, »sioni bog od bogastva«: »Pokli je tako, draže mi je da sam k tebi došao, er bogastvo gospoduje današnji dan sve ostale krjeposti«; »O, lakomosti od zlata, kudi se prostireš?! Po mirijeh se bogataca penješ«; »Ovi bogaci, što veće imaju, tosu lakomiji«; »Što bogatac veće ima zlata, to je veće lakomiji nanjemu«. Želja za posjedovanjem novca u procesu robno-novčane razmjene kapitala nije sama po sebi loša: ono što pervertira čovjekov odnos prema novcu jest činjenica da žudnja za njegovim gomilanjem dokida humanost prema bližnjem. Tako će zabrinutost Dunda Maroja što mu sin Maro nije pet tisuća dukata u Firenci pretvorio u tkanine – koje je potom trebao prodati u Sofiji i tako povećati početni novčani ulog – biti razumljiva sve dok se ne pokaže da Dundova opsesija ide do te mjere da je spreman odreći se sina: »Njega li? Za njega ja hajem! Žao mi je dukata, a on mi ne bude veće na oči: živi i umri, hodi zlo kao je i počeo« (I, 1). Skupov strah od krađe munčjele s blagom – koje, za razliku od Dunda Maroja, nije stekao radom, nego ga je našao – posljeduje nizom neracionalnih postupaka koji kulminiraju odlukom da šesnaestogodišnju kćer – predstavljajući ju kao zrjelu ženu – uda za ostarjeloga Zlatoga Kuma samo zato što ne traži miraz (sestra Dobre inače mu je pronašla nevjestu »s prćijom od vele tisuć dukata«, I, 9). Za oba je lika karakteristično da očinsku ljubav nadjačava želja za posjedovanjem novca. Svote koje Držić spominje u komedijama različite su i zacijelo nisu slučajne. O kojoj je međutim vrijednosti riječ, danas je teško točno procijeniti, no čini se da je iznos uvijek usklađen sa situacijom, što se dade zaključiti i kad je riječ o visini iznosa i novcu u kojem je izražen. Osim naziva za pojedinu vrstu novca, Držić često rabi i oznake dinari i tezoro (osobito u Skupu), metaforički označavajući imutak uopće, a u jednoj replici iz Pjerina također se simbolički barata većim novčanim iznosom: »Pjerin: Ah, Obloždere, valjaš tisuću dukata!« (I). Treba međutim primijetiti da jedino u Dundu Maroju učestalo navodi novčane iznose kako bi izrazio nečije bogatstvo, opseg materijalnoga gubitka, skupocjenost predmeta ili pak vrijednost usluge koju netko nekomu čini. U izgubljenoj komediji Pomet, Maro je – na nagovor sluge Pometa – ocu ukrao dvije tisuće cekina (I, 5). Dade se primijetiti da je Držić iznos izrazio u cekinima, najvrednijoj vrsti zlatnika, što pak znači da je Maro oca osiromašio za vrijednost od gotovo devet kilograma zlata. Riječ je ipak o svoti manjoj nego što je ona koju je Dundo Maroje dao sinu za trgovinu u Firenci i koju na više mjesta prvoga čina (a zatim i poslije, primjerice, II, 5) spominje. Da je pet tisuća dukata bio velik iznos, može se dočarati usporedbom s godišnjim iznosom od 12 500 dukata (što je 43–44 kilograma zlata) koji je Dubrovačka Republika isplaćivala Turcima: Maro je dakle potrošio gotovo trećinu godišnjega harača. Ako se taj iznos omjeri o podatak da je Držićev otac kuću u središtu Dubrovnika prodao za tisuću dukata, proizlazi da je Maro splavio novac dovoljan za pet kuća. Po drugoj računici, Maro je u Rimu potrošio iznos za koji se moglo kupiti pet tisuća krava (V. Miović, Dubrovačka diplomacija u Istambulu, 2003). Tri tisuće dukata dat će Laura kao jamstvo za robu koju je Maro unajmio od Sadija; da bi Židov na to uopće pristao, Maro ga je udobrovoljio sa sto dukata (III, 13), k tomu je Džanpavulo, zaposlen u banci Olidžati, morao dati jamstvo za Laurin novac. Popiva komentira da je Laura to učinila vjerujući da će zaraditi te »učinit se gospođa od peset tisuć dukata« (III, 20). Na kraju će kurtizana ostati bez kapitala, jer će Dundo Maroje robu odnijeti, dok će Sadi gubitak naplatiti u banci Olidžati. Tako je Dundo ipak spasio »iz morske pučine tri tisuće dukata« (IV, 5). Najbogatiji je lik komedije Ugo Tudešak, prema Pometovoj tvrdnji, »vlastelin bogatac od peset tisuć dukata« (IV, 4). Zanimljivo je spomenuti da antuninska genealogija bilježi da je Vlaho Nikolin Držić ženidbom s Marijom Sinčićević Allegretti stekao upravo toliko bogatstvo (»Il sud.o Biagio ebbe la dote con d.a Maria, e con eredità di d.o Stefano suo Socero ascendeva sopra D/ucati/ 50 M/ ila/« – »Narečeni je Vlaho s tom Marijom dobio miraz, što je s nasljedstvom njegova punca, spomenutoga Stjepana, iznosilo više od 50 tisuća dukata«). Manji iznosi spominju se u drugim situacijama: Pȅra je tetki ukrala tristo dukata (I, 9), a dvjesto je dukata Pijero htio uzajmiti od Vlaha »dokle se vjerim«, tj. dok ne sklopi bračni ugovor i ne dobije miraz koji će mu omogućiti lagodan život, kao što je to učinio i Maro (koji se vjerio Pȅrom u Dubrovniku, I, 1), primivši prćiju, no i nju je potrošio u Rimu: »Pera: Pošla sam ovamo scijeneći sve načinit, a našla sam da je on tamo vas s zlicami i da je poplavio svu prćiju koju mu su dali« (I, 9). Da je to bio priličan iznos, svjedoči Vlahov uzvik, nakon kojega slijedi prigodna pjesmica: »Dvijesti dukata! Jes’ čuo onu počašnicu: Dukat mi, dukat kralj i car, / dukat djevojci častan dar, / a za dukat se da na har / vele liepa, vriedna stvar« (II, 2). Ondardo nudi sto škuda (»sto dukataca«) onome tku mu pronađe izgubljenu kćer Mandalijenu (IV, III), dok Pomet, razgovarajući s Mazijom, saznaje da je »ovoga godišta« malvazija bila »po peset« (IV, 7; jedno vjedro, koje je sadržavalo nešto manje od dvadeset litara, stajalo je pedeset srebrnih dubrovačkih dinara). Novac se osobito mnogo spominje u opisu odnosa Mara i Laure: nakit koji Maro daruje (kolajina, kolarin, pendin) košta tristo (I, 4; I, 5), a dijamant i rubin dvjesto dukata; Ugo Tudešak nudio je sto osamdeset dukata, no Sadiju je to bilo premalo (I, 6). Dvjesto škuda koštaju rubin i dijamant koje Maro želi kupiti od zlatara Džanpjetra. Koliko je potrošio na Lauru saznajemo iz njezinih i Popivinih replika: u razgovoru sa Sadijem – kupujući od njega trideset bisera za sto pedeset škuda – Laura će se pohvaliti kako je Maro na nju potrošio tri tisuće dukata: »Sadi mio, se voi sapeste, queste cose me ha comprato d’un anno in quà, voi ve ne meravegliareste, forse per tre milia ducati di gioie, collane, vestimenti et altre cose« (»Moj Sadi, da znate što mi je sve kupio ima godina dana, začudili biste se: možda za tri tisuće dukata nakita, ogrlica, haljina i drugih stvari«, II, 7). Isto će potvrditi i Popiva: »Oto joj si ti za tri tisuće dukat dosle dzojâ iskupovao, a zaboravio si« (III, 8). Naslovni lik u komediji Arkulin spreman je novac pretpostaviti vlastitoj sreći: iako je zaljubljen u Ančicu, kćer Skočikimka Lopuđanina, ne želi isplatiti uzmirazje od tisuću perpera: »Sto dukata, sto dukata pita! /…/ Sto dukat, smrdećice, gnjilo meso! Tko sto dukat ima u ovo brijeme?« (III, 3). Arkulin angažira i Negromanta ne bi li se Ančica zaljubila u njega, no on za taj posao traži dvadeset dukata (IV, 3), dok Tripe Kotoranin Negromantu nudi svoju kuću u Kotoru »che mi costa ben cinquanta šcudi« (»koja me stoji čak pedeset škuda«, IV, 5). Visina kontradote koju je Arkulin trebao dati Viculinu nije velika, ako se uzme u obzir da je bogat (»Vlah: Jes, bogme, ova svinja ima dukata dosta«, I) te da bi novac trebao uložiti u zalog osobne dobrobiti, no upravo je tako Držić istaknuo škrtost starca koji želi mladu djevojku. Rasipanje vlastitim trudom nezarađena novca (Dundo Maroje), trgovina ženskim sudbinama (Andrijana u Skupu i Ančica u Arkulinu), nastojanja da se nečasnim sredstvima dođe do prćije (Kata u komediji Tripče de Utolče), teme su koje dominiraju proznim Držićevim komedijama, s tim što je motiv novca i s njim povezane lakomosti dominantan. Držićevi i muški i ženski likovi na različite su načine opsjednuti njime (čak i Dobre u Skupu na izjavu Zlatoga Kuma da želi uzeti Andrijanu kaže: »Skupova kći? Ubog je odveće!«, I, 10), nastoje ga se domoći i sačuvati ga čak i po cijenu tuđe sreće: Dundo je spreman odreći se sina, Skup kćeri, Viculin sestre. Zlati Kum to sažima u sentencu »Lakomosti, uzrok si od svijeh zala!« (III, 10). No, dok u većini komedija o novcu govori općenito, kao o tezoru, mirazu i uzmirazju, dukatima i dinarima, u Dundu Maroju Držić specificira novčane iznose, što zacijelo pridonosi realističnosti dramske fabule, a nije nemoguće da je u nju upleteno i štogod autobiografskih detalja. (→ IMETAK)

Autor: Milovan Tatarin