MITOLOGIJA

MITOLOGIJA, sustav međusobno korespondentnih ili povezanih mitova, priča i vjerovanja, koji se u nekoj zajednici, civilizaciji ili kult. krugu prenose s jednog naraštaja na drugi.

Venera i Mars

Venera i Mars u zagrljaju, detalj kapitela Kneževa dvora u Dubrovniku

U početku se najčešće vezivala uz prvobitne zajednice ili tradicijska društva, no poslije se ustaljuje kao pojam vezan uz različite oblike narativnih fantazijskih konstrukcija, koje se pojavljuju i u umj. diskursu. Za knjiž. kulturu zapadnoeur. kruga najvažniji je svijet ant. mitova, koji u rano novovjekovlje najintenzivnije prodire u XV. i XVI. st. Grč. mitologija rezultat je usustavljivanja vjerovanja i običaja starih Grka, a podrazumijeva postojanje olimpskih bogova, koji izgledaju kao ljudi, iako su njima nadmoćni jer mogu upravljati njihovim sudbinama. Izvori za grčku mitol. sliku ugl. su književni, primjerice Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, Heziodova Teogonija i Poslovi i dani, odn. Eshilove, Sofoklove i Euripidove tragedije, u kojima se dramatiziraju priče vezane uz svijet olimpskih bogova. Tumačenje starogrč. mitologije proizlazi iz Heziodove Teogonije, djela u kojem se opisuje nastanak svijeta iz Kaosa, zatim stvaranje Zemlje i Erosa, Etera, Urana i Geje i ostalih primordijalnih bića. Potomci Urana i Geje nazvani su titanima, prvorođenim božanstvima, čijim su parenjem nastala božanstva s Olimpa. Grč. slika božanstava ubrzo je postala relativno usustavljen imaginarij, koji je nasljedovala većina ranonovovjekovnih književnika, ponajprije oni koji su stvarali u razdoblju renesanse, kad je antičko mitsko naslijeđe bilo najsnažnije prisutno. Rim. mitologija ugl. prenosi sustav grč. bogova i njihovih priča, s tim što mijenja imena i neka periferna obilježja božanskih bića. Ovidijeve Metamorfoze i Vergilijeva Eneida najbolji su knjiž. primjeri toga tipa translacije mitol. elemenata i njihove postupne prilagodbe novome kult. okružju. Ernst Robert Curtius u knjizi Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje (Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter, 1948) govori da je razdoblje lat. srednjovjekovlja i humanizma XV. st. bilo doba najsustavnijega prodiranja ant. kulture, a onda i antičkih mitol. predodžbi, u modernu eur. kulturu, koja se tada rađala. Postojalo je mnogo načina na koje su se ranonovovjekovni autori mogli upoznati s baštinom klas. antike, no najčešće u obrazovnom sustavu. Topika preuzeta iz ant. lektire nerijetko bi se implementirala u nove renesansne žanrovske obrasce, npr. u pastoralno-mitološke žanrove, a tome su u mnogočemu pridonijeli ant. klasici, Eshil, Sofoklo, Euripid, Seneka, Vergilije i Ovidije, koji su ubrzo postali kanonskim autorima. Koncepcija junaštva, koja je postala obilježjem renesansne i barokne epike, oslanja se na antičko, često mitol. razumijevanje plemenitih junaka, a opisi krajolika (locus amoenus, locus horridus) karakteristični za renesansnu književnost, prema Curtiusu, također su naslijeđeni iz grč. poezije. Kontinuitet mitol. utjecaju u ranom novovjekovlju pridaju i žanrovski obrasci koji, izravno ili neizravno, eksploatiraju mitol. tematiku, ugrađujući je u vlastiti žanrovski model i aplicirajući na nju određen stupanj alegoreze. U hrv. književnosti renesanse takav je primjer lat. ep Jakova Bunića Otmica Kerbera (De raptu Cerberi, oko 1490), u kojem je priča o Kerberu zapravo alegorijski prikaz Kristova čina, zatim neki narativni žanrovi, primjerice Planine (1569) Petra Zoranića, koje uvelike nasljeduju Ovidijeve Metamorfoze, kao i pastoralno-mitološka dramatika, posebice Mavra Vetranovića (Orfeo).

Vile u Grižuli

Vile u Grižuli, Dubrovačke ljetne igre, 2005 (redatelj Paolo Magelli)

U Držićeva djela mitol. elementi prodiru na nekoliko načina, zacijelo posredovani kao sastavni dio onodobnoga humanističkog obrazovanja i lektire, ali i talijanskih renesansnih priručnika o mitologiji, recimo, Collectiones Paola iz Perugie, kao i Decameronom Giovannija Boccaccia. Prvo, može biti riječ o mitol. posudbama, kao u onom segmentu njegove lirske produkcije u kojem prevladava pastoralni ugođaj, a gdje se spominju vile, Kupidon, Dijana i sl. (pjesme br. 3 – Tko je taj na saj svit anđeoski ki poje; br. 5 – Tko hoće liposti anđelske sve vidit; br. 14 – Pokli ktje taj tvoja, Ljubavi, zla strila; br. 16 – Pokoli, jaoh, Ljubav, moj cvite hoće toj). Mitol. intertekst u tom je slučaju prisutan samo kao popratni element, inače karakterističan za eur. modu petrarkiranja u lirici XVI. st., a u sličnoj je funkciji i spomen Orfeja u prvom i Apolona u drugom prologu Tirene. U Držićevim dramama mitol. elementi mogu biti sastavni dio neke njima nadređene dramaturgije, odn. njoj pripadne poetike, kao što je to u Tireni, gdje se pojavljuje Kupidon, u liku dječačića s lukom i strijelama, dakle s oružjem kojim aktivira ljubavne intrige, a to je i njegova osnovna funkcija u većini renesansnih pastoralnih drama. Radat na jednome mjestu govori sljedeće stihove: »Miljenko pameti, što Kupido krili, / po gori sad leti. Ah, božemoj mili! / Što čini bieli kruh i dobra ljetina, / do grla pun trbuh najboljega vina! / Oto ih sitijeh, – Kupido, strielja’ sad! / Vragut kus! U lačnieh ne tiče on nikad! / Las i san i grlo boga su učinili / golo diete vrlo, bez vida a s krili, / u ruci gdi drži luk i strile ognjene, / kim strielja i prži s glave pokradene« (III, 3, s. 991–1000). U sličnom se kontekstu Kupidon spominje u prologu komedije Skup, kao zacijelo distinktivni element pastoralne dramaturgije (»Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenijeh? Gdje su vijenci, ruže, hladenci i Kupido s lukom i strjelami?«). Sudeći po sačuvanim replikama, Pluton je u Džuhu Krpeti funkcionirao kao dramaturški aktivan lik, dok se Pan (»bog od Arkadije«) i Jupiter (»Tako te Jove svojijem gromom ne udrio!«) samo spominju. Mitol. elementi, naposljetku, u Držićevu opusu katkad impregniraju i cijelo djelo, primjerice u dramama Grižula i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. U Grižuli Dijana i njezine vile sudjeluju u radnji, zatim Kupido, a i Plakir je karakteriziran kao mitol. junak. I božice Mudros i Pravda, kao i Slava Nebeska, također preuzimaju dio mitol. semantike, ponajprije kada je riječ o ovlastima koje si pripisuju. Pripovijes je, s druge strane, u potpunosti impregnirana ant. mitologijom, ne samo zato što su njezini protagonisti klasičan mitski par, Venera i Adon, nego i zbog toga što drama u kompozicijskom smislu doista nalikuje na sažetu, gotovo anegdotalno strukturiranu mitol. pripovijest, u kojoj se tek usputno – ali kao sastavni dio toga svijeta – spominju Mars i Jupiter (3, s. 177, 187). Relativno zaseban mitol. obrazac čini Hekuba, senekijanska tragedija koja je – kao i predložak Lodovica Dolcea La Hecuba – naslijedila mitol. intertekst od Euripidova teksta, a u kojoj se, među inima, spominju junaci Ahilej i Uliks te nekoliko ant. božanstava. Držićev pristup mitologiji i mitol. temama ne razlikuje se od načina na koji taj kompleks obrađuju tal. suvremenici. Mitologija je za njega tematsko-motivsko vrelo, koje se obrađuje bez snažnije alegorije, simbolike ili svjetonazorskih implikacija, koje su inače karakteristične za humanističku kulturu i njezino pristupanje antičkome mitol. intertekstu.

Autor: Leo Rafolt