LUDOST

LUDOST. Kao suprotnost mudrosti, ludost je u Marina Držića svojstvena ljudima nahvao, onima koji su naizgled »triš mudri«, a »kažu se šeskrat ludi« (Marin Držić svojim prijateljem), tj. kako ih naziva Erazmo Roterdamski u Pohvali ludosti (1509).

S takvima »srjeća« ne stoji: »cum sapiente fortuna semper conversabuntur, s razumnijem srjeća stoji; s ludjaci, s potištenjaci, s injoranti ona ne opći« (Dundo Maroje, III, 14). Nije stoga slučajno što dio Dubrovčana u Rimu odsjeda u oštariji »Alla sciocchezza, al segno della sciocchezza«, jer je u njoj »bon vin, bone starne« (I, 1), tj. u onoj na kojoj je znak »Ludos«, jer »na Ludosti najbolje je vino«; budući da izaziva pijanstvo, vino je uvijek povezano s ludošću. Većina Dubrovčana međutim u Rimu alođava u oštariji »alla miseria«, a rijetko – kao Maro Marojev – »alla grassezza« (I, 1). Dundo Maroje kaže: »Ta je alodžao alla grassezza, a ja alodžah na Ludos, er lud i mahnit bih dat dinare iz ruka« (I, 1), pribrojivši se tako i škrtošću i nepromišljenošću/neopreznošću u ljude nahvao. Takav je i Dživo, koji je, kao oni koji »vele znaju i razumiju« (III, 2) – što je osobina ljudi nazbilj – učinio ludost savjetovavši Pȅri da pođe u Rim »iskat Mara i da iz tečina haholjka izme trista dukata« (III, 2). Ona je tako i učinila »a sve to ne stavljavši pamet na što ima doć, neg slijedivši volju ku ktjeh ovizijem ludijem medzom ispunit« (III, 2), i zato se Dživo pita: »Kad se vratim u Dubrovnik, koja mi će čâs bit od ludosti koju sam učinio« (III, 2). Ludost je i opće stanje svijeta, »a to dolazi otuda što je velika većina ljudi luda, pa čak nema čovjeka koji na ovaj ili onaj način nije udaren mokrom čarapom« (Erazmo Roterdamski). Staniša u Grižuli kaže: »Na ludosti svak otvara uši« (III, 7). Priznaje da »ima gdje su zakoni dobri, razumni, gdi je njih bič koji lude frustavaše, koji lude činjaše da nijesu ludi« (III, 7), međutim Dubrovnik nije takav: »Ludos vlada, moja sestrice, današnji dan, mudros je pogrđena. Djeca udriše, kako konji bez uzde, u polje od svijeh zlijeh djela, a nije tko da ih uzdom od razuma ustegne. A kad iz mlada zalude, u ludosti se i staraju; a gdi nije staraca razumnijeh, teško domu, teško selu, teško gradu! Mudros uzdrži svijet u dobru, a ludos u zlu; ludos rasiplje i rasčinja, mudros umnaža i uzdrži« (III, 7). Pridružuje mu se Vukosava lamentom/ /optužbom: »I ja viđu er zaludje svijet: starice se pomamiše mlade se čineći i vjetrom se pasući; mlade se bez srama uzdvigoše po funjestrah u smijesijeh, u jezičenju, u gizdah, u magli i u vjetru, u neslušanju starijeh. Djevojke bez kraliješa, su ušima ovolicijem za čut kugodi ludos a s očima vazda otvorenim za uzrit svudije, gluhe na dobar nauk, pune misli ludijeh; gospođe od kuća bezbrižne, malo umjeteone. A gdje su glave bez razuma, tu čeljad ne more neg luda bit« (III, 7). Misli iste ili slične Stanišinima ponovit će Držić u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566: »Tamošnji puk od Boga moli samo jednu milost, da se naime dvadesetorici nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza oduzme štetna vlast«, i u nastavku ponavlja: »Imademo međutim petnaest nakaza, luđaka«. Isto govori i u pismu od 3. VII. 1566: »Zar da se dubrovački puk, pod jarmom petnaestorice nemoćnih i bezvrijednih luđaka (…) sada boji i koleba podići glavu«. Ludost je osobina mladosti, »er je mlados po svojoj naravi nesvijesna i puna vjetra i prignutija je na zlo neg na dobro; i pamet nje ne raširuje se dalje neg koliko joj se oči prostiru, i nju veće volje vladaju neg razlog« (Dundo Maroje, drugi prolog). Zato Baba uzdiše: »Ah, mladosti, mladosti, luda mladosti! Dočekali moje starosti, da poznate kako vaš vjetar nije ino nego ludos, nego malo vidjenje, nego zločestvo, nespoznanje!« (III, 17); »Brižna, luda mladosti, vele ti ludijeh stvari činiš!« (III, 18). Jedna je od tih »ludijeh stvari« rasipnost: Maro se, rasipajući novac na kortižanu Lauru – a »to je kuga od nesvijesne mladosti« (III, 17) – natječe s Ugom Tudeškom koji ima 50 000 dukata, dok Maro ima samo 5000, očevih, i ne zna da »raj od ludijeh spenadza brzo se obrće u pakao« (II, 2). Na sličan način kao i Baba, na mladost i mlade gleda i Dživo pa zato, saznavši »s kijem Marac opći i kako je sve splavio u njeku zlicu«, uzvikuje: »A, tradituru, a nesvijesni ludjače« (III, 18). Ipak priznaje da za svu ludos mladih nisu krivi samo oni nego i očevi, koji nisu mudri kada ih u nevolji ostavljaju na cjedilu. »Ni ja ne hvalim ludos od djece, ma, kad je stvar učinjena, ne valja ga abandonat, ni dovesti ga na desperacijon, da ga izgubimo«, kaže Dživo u Skupu (IV, 8), priznajući, kao što to čini i Dundo Maroje: »Oci im su sve krivi, – mi smo sve krivi, er tako hoćemo. Luda djeca sad u gaće zlate pendžaju, tezoro pendžaju, a mi se oglušamo« (IV, 1). Ludost je međutim i urođena: »Chi nasce matto, anniegati, – tuo danno«, kaže Tripčeta (Dundo Maroje, III, 10) i odmah preporuča i lijek: »S dobrijem opći, ako ć dobro imat« (III, 10). Ima ipak i mladih koji su mudri. Takav je, primjerice, Sabo Nikolinov Menčetić, »svitla čâs izbrane mladosti« dubrovačke, pa mu Držić kliče: »plemiću, mudrosti ki sliediš drum pravi, / a put od ludosti svim ludim ȍstavî« (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 3–4), želeći i sam takav biti, tj. čovjek nazbilj, virtuoz, kralj od ljudi, što mu i uspijeva, barem kada je riječ o njegovim likovima, a i ne samo o njima. Naravno: »Sve stvari ljuvene imaju početak od ludosti« (Džuho Krpeta). Tu nisu imuni ni mladi ni stari: »Mahnitos, mahnitos s namuranijem ljudmi druži! Mahnitos njimi vlada!« (Dundo Maroje, II, 1). Zaljubljen je tako i Pedant Krisa, »on, sjetan, za njeku Mandu mre, koja se njim ruga« (Tripče de Utolče, IV, 2). Starica Anisula zato najavljuje: »Ozdravi’ ćemo ga, ludjaka jednoga!« (IV, 2). Lud je, na isti način, i stari kilavi Tripče, kojeg je nasamarila žena Mande. Krisa zato kaže: »Iste homo non est in suo sensu! Ovi siromah nije sve pameti!« (II, 4). Budući da nije u stanju vladati svojim osjećajima, i Tripče je svojevrsni čovjek nahvao, zato ga Nadihna pita: »E, ali si čovjek ali si ljud? Da nije ka neman?«, nazivajući ga zatim: »Čovo, čovuljicu i čovječino!« (II, 4). Svi su ti uspaljeni starci ludi. »Zavide ludjaci djetinskomu biesu / čineći se jaci i krjepki što niesu« (Tirena, II, 6, s. 843–844), kaže Radat, koji, došavši u šumu »mahnice liečiti« – a »s mahnici obćiti muke su paklene« (III, 3, s. 987) – i sam je zamahnitao za vilom, jer »Ljubav se taj zove, ku vele svi ludi / toliko da slove na nebu i svudi« (III, 3, s. 1005–1006). Ludoga je lako prevariti, zato Petrunjela pjevucka: »Ne muči se, sve zaludu, / a razumjet davam ludu« (Dundo Maroje, III, 10). Prividno su lude i mlade djevojke koje ne žele poći za stara muža, »er kadgodi ove ludjačice u ludosti zađu govoreći: ’Star je, neću stara!’« (Skup, III, 1). Među lude u Držićevu svijetu pripadaju i oni koji ne odaju počast zaslužnim ljudima: »Gospostvo tuj gine, a ludos tih sudi / gdi časti ne čine vridnosti od ljudi; / a s vridnim nevridni upored gdi stoje, / pokonji toj su dni države svakoje« (Hekuba, II, 1, s. 903– 906), kaže Ulise ponavljajući ključnu misao iz pisama Cosimu. »Mudri ludjega ima podnijet« (Pjerin, II), poručuje M. Držić i jednima i drugima. (→ MUDROST)

Autor: Luko Paljetak