LOPUĐANIN VICULIN

LOPUĐANIN VICULIN, lik u komediji Arkulin.

Kušelj kao Lopuđanin Viculin

Nikša Kušelj kao Lopuđanin Viculin, Maro Martinović kao Vlah Kučivrat i Srđana Šimunović kao Milica,
Arkulin, Dubrovačke ljetne igre, 2007 (redatelj Krešimir Dolenčić)

Na popisu dramatis personae određuje se kao »brat Ančičin«. Tu funkciju u cijelom komadu dosljedno ispunjava jer mu je osnovni zadatak prevariti starog Arkulina i udomiti sestru, i to ne samo bez miraza nego uz pozamašno uzmirazje. Prvi se put pojavljuje u drugom prizoru drugoga čina, kao i Ančica, gdje ga je Držić okarakterizirao kao razmetljivca i hvalisavca: »Giuraddio, na moje oči! Po svetoga Antuna od Padue, viescio vigliacco, kako te ću naučit kao se u čâs dobrijem ljudem tiče. Bih u Napuli, u Dzembi, u Maoprdoniji e Aligurli, – ovaka mi se sramota ne učini, kao mi se ovdi za mírom učini od zamiraca! Nu me dočeka’, ter ćeš vidjet je li se ovo po ulicah tjerat, zamirci! Giuraddio, najmanja te će peča bit nos, ako te stignem. – Nije ga, utekao je traditur de forche, mangiaguadagno. Vele vȍlât sam ja ovizijem mandžagvadanjom ručak u drijevu dao, da se će spomenovat od Viculina. Ah, koliko ih je u moje dni prida me u more skočilo!« (II, 2). Ta replika govori o prinosu Lopuđana dubr. mornarici, odn. o naglom procvatu dubr. trgovačko-pomorske sile, ali, s druge strane, instalira ga i na poziciju jednog od ključnih zapletatelja dramske radnje. Pojavljuje se i u četvrtom i petom prizoru drugoga čina, drugom, petom i šestom prizoru trećega čina, prvom i petom prizoru četvrtoga čina te prvom i drugom prizoru petoga čina. Njegov je cilj, kako to na nekoliko mjesta ističe, ne samo prevariti staroga dubr. škrca Arkulina nego, na taj način, vjeriti sestru za bogatoga zamirca (»Udat ju za mírom, da se ovi pasalijeri oko nje vrte ovako kako psi oko kučke!«, III, 2), što je zacijelo bilo i stvar prestiža. Upravo Viculin s Marićem angažira Negromanta, koji će za njih činiti čarolije (cose de altro mondo), kako bi Ančicu uveli u Arkulinovu kuću. Bez Negromanta, odn. bez Marića, čiji je Negromant prijatelj, Viculinov plan komične vjeridbe na silu ne bi se bio ostvario. Jedna od tipičnih fraza koju Viculin stalno ponavlja – Giurradio! (pobogu) – u Držića funkcionira kao sredstvo (auto)lokalizacije jer se na taj način zaklinje i Dživulin Lopuđanin u komediji Dundo Maroje.

Autor: Leo Rafolt