LJUBAVNA LIRIKA

LJUBAVNA LIRIKA, korpus od dvadeset jedne pjesme koje su pod naslovom Pjesni ljuvene tiskane 1551. u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi.

Pjesni ljuvene

Pjesni ljuvene, u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim
stvarmi, Venecija, 1551.

Ponešto dvojbi izaziva pitanje koliko je ljubavnih sastavaka u Držićevu kanconijeru: Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930) smatrao je da su samo prvih devetnaest pjesama ljubavne (točnije rečeno dvadeset, budući da je pjesme br. 10 /Gizdava nika vil rajskoga uresa/ i br. 11 /Uzdaše tužni moj, pokli se spravi sad/ tiskao kao jednu, a da je riječ o pogreški, upozorio je Svetozar Petrović u radu Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967), što je prihvatio i Josip Torbarina (Marin Držić, pjesnik, 1967). Pjesme br. 23 (Ktje mi se njekada i bi mê žuđenje) i 24 (O svite ti, ti si pun tamne tamnosti) Rešetar je odredio kao »strogo elegičke«. Međutim, pjesmu br. 23 ipak treba uvrstiti među ljubavne: riječ je o sastavku u kojem se tematizira zaljubljenikovo otrežnjenje, što je u skladu s prirodom kanconijera kao intimnoga dnevnika sastavljenoga od pjesama koje govore o različitim fazama ljubavnog odnosa – od ushićenja, slavljenja gospojine ljepote, preko jadikovanja zbog neuzvraćene ljubavi do spoznaje o uzaludnosti patnje. Pjesma br. 23 konvencionalni je završetak intimne ispovijedi: apostrofirajući čitatelja, lirski subjekt u sastavku br. 1 (O koji ljuvene sej pjesni slišate) najavljuje da će pjesme koje slijede govoriti o postupnom spoznavanju ljubavne zablude i rasponu osjećaja od oduševljenja do rezignacije, zbog čega predočeno iskustvo može poslužiti kao primjer pravodobnog napuštanja svjetovnog i okretanja nebeskomu: »Zatoj noć ođimo svjetovne tamnosti, / a sunce slídimo od višnje svitlosti« (s. 33–34). Stoga je pjesma br. 23 poenta kanconijera, potvrda stajališta izloženog u pjesmi br. 1, odn. antiteza prvotnoj zaslijepljenosti, o kojoj je riječ u pjesmi br. 2 (Lipota od danice sve zvizde dobiva): »Ah, tako mene ini ljuven plam ne gorit, / mislim te sve mo’e dni i služit i dvorit« (s. 19–20). Držićev amorozni diskurs sadrži sve karakteristične tematske sastavnice te vrste lirike: muški lirski subjekt slavi žensku ljepotu (lice, kosa, oči, usta, prsa), žena je okrutna i ne uzvraća ljubav (u pjesmama br. 11, 12 /Jaoh, plamen ljuveni rasčini život moj/ i 13 /Čemu je priverno, jaoh, moje služenje/ uspoređena je sa zmijom), zbog čega zaljubljenik očajan cvili, on je »sužan i rob«, za ljubavnu dvorbu dobiva tugu te postaje bolestan (»Smrtni je nepokoj, a ljubav toj tvori, / ki plačem život moj skončava i mori!«, br. 15: Suze ovoj nisu vik ke ronim niz lica, s. 5–6). U slijedu novoplatonističkoga učenja žena je angelizirana: »Tko hoće liposti anđelske sve vidit« (br. 5: Tko hoće liposti anđelske sve vidit, s. 1), »a ličcem ko’e nosi jȁk anđel zgar s nebes (…) anđelsko kad pozre nje lice rumeno« (br. 6: Ljubavi, ljepša vil neg je zrak sunčani, s. 5), »Tko hoće zgar s nebes pozriti na svit saj / anđelski vas ures, ovuj vil pogledaj« (br. 7: Tko hoće zgar s nebes pozriti na svit saj, s. 1–2), »Gizdava nika vil rajskoga uresa, / ka nosi obraz bil jȁk anđel s nebesa« (br. 10, s. 1–2), »Najvern’ji oda sve gizdave mladosti / mre ranjen, jaoh, od tve anđelske liposti!« (br. 11, s. 13–14), »Lipos tva i dika i slavni taj ures / eto je sva slika anđela zgar s nebes« (br. 19: Pogled tvoj ljuveni, gospoje od svih vil, s. 7–8), »i plačna, jaoh, takoj kudi grem bez mira, / anđelski ures tvoj svud mi se prizira« (br. 20: Odkoli zgar s nebes odluka nemila, s. 5– 6).
Nerealiziran ljubavni odnos predočen je konvencionalnim frazama, kakve su do Držića već iskušali Džore Držić i Šiško Menčetić: ljepota je »rajski ures«, a dijelovi tijela najčešće se metaforički opisuju oznakama za prirodne fenomene (nebeska tijela, plemenite kovine, florealni svijet) – lice je sjajnije od Danice, u njemu je ujedinjena ljepota ljiljana i ruže, oči su poput zvijezda, prami su zlatni ili sunčani, usta su poput koralja, zubi biseri ili drago kamenje, prsa su ljiljani. Katkad Držić upotrijebi i koju oksimoronsku, končetoznu konstrukciju koja će se poslije sretati u pjesnika XVII. st.: »Tim, koji cvilite u ognju ljuvenom / i oganj budite u ledu studenom« (br. 1, s. 19–20), »a slatkim pozorom, kim mene čini mrit, / jaoh, čini mramorom studenim u plam it« (br. 7, s. 5–6), »stvaram se sad ledom, sad ognjem goruštim« (br. 11, s. 8), »Nî razlog, vajmeh, toj da je ona srcem mraz, / a tužno srce ovoj da gori kroz nje obraz« (br. 14: Pokli ktje taj tvoja, Ljubavi, zla strila, s. 11–12). Dvaput je za prolaznost upotrijebljena metafora mraza: »skončam se jakno mraz na suncu kopneći« (br. 16: Pokoli, jaoh, Ljubav, moj cvite, hoće toj, s. 34), »Tva lipos i gizde i ures izbrani / i svitle dvi zvizde, kim srce mê rani, / lipsaju na svak čas jakino ubran cvit, / na suncu jakno i mraz« (br. 18: Cvit liepe mladosti s godišti odhodi, s. 3–6). Jedino je u pjesmi Odkoli zgar s nebes odluka nemila lirski subjekt žena, no stilska faktura sastavka identična je onoj u pjesmama u kojima je govornik muškarac: adresat je angeliziran (»anđelski ures«), kazivačica žali što više ne može »grlit bili vrat i ličce tve ljubit« (s. 8), nije joj jasno kako »taj tvoj ures bil skriva sve gorkosti?« (s. 16), ne vjeruje kako se muškarac neće smiliti na njezin plač, a apostrofira ga metaforama cvita i džilja. Posljednja četiri stiha: »More li taj rika prislavne gdi vile / vašega jezika slatke pjesni dile / učinit tolikoj tim pjesni od raja, / drag džilju, da s’ ti moj kako sam ja tvoja?« (s. 21–24) ponukala su M. Rešetara na pretpostavku da je pjesma nastala nakon Držićeva boravka u Italiji, »jer ako su vile ’vašega jezika’, onda je ona što tuži inostranka, to jest Talijanka«, što može biti i posljedica mita koji su stvorili osamnaestostoljetni historiografi – ponajprije Ignjat Đurđević (Životopisi i pjesme nekih slavnih Dubrovčana – Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum) i Serafin Marija Crijević (Dubrovačka knjižnica – Bibliotheca Ragusina) – da se Držić navodno zaljubio u Toskanku Pavlu (Paula), koja ga je nadahnula da napiše Tirenu. Isti izvori tvrdili su da ga je pjesništvu učio stric Džore, što je netočno jer je on umro prije Držićeva rođenja.
Tri su se pitanja najčešće postavljala kad je riječ o Držićevim ljubavnim sastavcima: a) jesu li nastali prije ili poslije njegova odlaska u Italiju na studij; b) imaju li sastavci kakvu literarnu vrijednost; c) je li Držić nasljedovao Francesca Petrarcu ili je tematsko-motivski repertoar i frazeologiju preuzeo od hrv. petrarkista prve generacije, Dž. Držića i Š. Menčetića. Rešetar je smatrao da su lirski sastavci »najstariji plod D-ćeve poezije«, jer nakon što je u Sieni upoznao kaz. život »bez sumńe nije više mario ni za što drugo već za pozorište i pozorišne predstave i drame«, što je potom ugl. prihvaćeno (M. Pantić, Četiri stoleća u potrazi za pravim likom Marina Držića, 1958; J. Torbarina, 1967). Rafo Bogišić međutim nije pristao uz takvo mišljenje, navodeći kako u Držićevu stvaralaštvu ne postoji čvrsta granica između mladenačke lirike i potonjega komediografskog rada, odn. te se dvije vrste bavljenja književnošću nisu u njega isključivale (Marin Držić – petrarkist, 1958). S. Petrović priklonio se takvu tumačenju, napominjući da je Držić smatrao da mu pjesme imaju literarnu vrijednost jer ih je tiskao: »U stvari, prema onome što danas znademo, čini se vjerojatnijom pretpostavka da Pjesni ljuvene sadržavaju izbor iz Držićeve ljubavne lirike, s naglaskom baš na pjesmama poznijeg vremena«. Kad je riječ o vrijednosti sastavaka, sud je ugl. jednoznačan: Držić samo »nastavļa sentimentalno pjevańe Šiška Menčetića i Gore Držića« (M. Rešetar), njegove pjesme »ne znače mnogo u sklopu naše stare lirike, jer su najčešće samo ponavljanje onoga što su, ranije, već bili rekli Šiško Menčetić i Džore Držić i jer su stoga samo bledi i konvencionalni petrarkizam iz druge ruke« (M. Pantić), »u njima prave poezije nema (…) Držić je u njima platio danak modi svoga vremena« (J. Torbarina), »Držićev se petrarkizam, dobro je poznato, ničim posebno, pogotovo umjetničkim doprinosom, ne ističe u golemoj europskoj i našoj lirskoj proizvodnji« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979). Premda je Rešetar ustvrdio da je Držić pjevao pod Džorinim i Šiškovim utjecajem, opsežnu analizu toga pitanja obavio je tek J. Torbarina, pokazujući da je od prethodnika nasljedovao petrarkističke klišeje te da su oni – a ne toliko Petrarca – utjecali na njegovo pjesništvo, budući da je u Držićevo doba »domaća književna tradicija bila toliko jaka da je on, slijedeći tu tradiciju, nesvjesno usvajao neke motive iz Petrarcina kanconijera i iz kanconijerâ nekih njegovih sljedbenika koje su dubrovački pjesnici starije generacije, u prvom redu Šiško Menčetić, kao ropskiji nasljedovaoci talijanskih pjesnika, već prije učinili sastavnim dijelom stare hrvatske književnosti«. Kao tipične petrarkističke sintagme Torbarina spominje »ljuvene strile«, »blido lice«, »ljuven plam«, »usta medena« itd., zatim metafore (»lipota od danice«, »zvizde s istoči«), pri čemu je česta metafora »zlatnih prama« kao ljubavne uze. Držićev je odnos prema Petrarcinoj lirici dvostruk: citat i parafraza. Poput Petrarce, i on kanconijer započinje pjesmom u kojoj apostrofira čitatelja (»O koji ljuvene sej pjesni slišate« – »Voi ch’ascoltate in rime sparse il suono«), a Petrarcin stih »Che quanto piace al mondo è breve sogno« preoblikovao je u dvostih: »Život naš – kratak dan, žuđenja – nemoći, / svjetovna dobra – san, a naši dni – noći!« (s. 31–32). Motiv »blaženog dana« iz soneta br. LXI Benedetto sia ’l giorno, e ’l mese, et l’anno varirao je u pjesmama br. 4 (Je li se ikada, o luzi, gdi vidil’) i br. 5: »Blažena trava i cvit ki pleše nje stupaj, / blažen se može i rit zeleni dubak taj / ki sjencu njoj čini u ovoj planini. / Blažena i strila kom ljubav strilja svih / iz lica nje bila i iz oči ljuvenih, / er tužit slatko jes kroz rajski nje ures. / Ma blažen zadosti komu da dobra čes / nje rajske liposti i rajski nje ures / u slatkoj ljubavi uživat na travi!« (br. 4, s. 13–21); »Blažena i trava, blaženo i cvitje, / i, ki ga sazdava, blaženo prolitje, / kud lipos nje hodi i tance izvodi. / Ma blažen svasma taj može se zvat vrh svih, / kako ki vječni raj uživa u višnjih, / komu u dar dala jes nje ljubav svoj ures« (br. 5, s. 22–27). Torbarina misli da Držić motiv nije preuzeo od Petrarce, nego iz Menčetićeva prepjeva spomenutoga soneta (Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja, Stari pisci hrvatski, knj. II, 1937, br. 262). Pjesme br. 5 i br. 7 imaju gotovo identične početne distihe, koji su mogli nastati kao parafraza Petrarcinih stihova »Chi vuol veder quantunque po natura / e ’l ciel tra noi, venga a mirar costei« iz soneta br. CCXLVIII, no vjerojatnije je da ih je uzeo iz Menčetićeve pjesme Viditi tko žudi što mogu nebesa (br. 258), prijevoda Petrarcina sastavka, te pjesme Tko želi svital raj da gleda na sviti (br. 259). Pjesma br. 12 parafraza je Petrarcina soneta br. CCIII (Lasso, ch’i’ ardo, et altri non mel crede), no i taj je sonet već prepjevao Menčetić (Koli sam u tuzi ljuvenoj bolio, br. 193). U Petrarcinu sonetu br. XIX (Son animali al mondo de sí altera) obrađen je motiv leptira koji nalijeće na plamen dok se ne sprži, što je Menčetić parafrazirao u pjesmi Stvori Bog krjepostju zvir ke vid ne sveda (br. 85), zatim i u sastavku Jes narav letušta (ovo je nje zlamen) (br. 84), i upravo je iz nje Držić preuzeo taj motiv u pjesmi br. 8 (Dvi zvizde ljuvene na ličcu rajskomu), u kojoj se Petrarcino neodređeno animali preciznije određuje kao letušta narav (»Stvoren sam, viđu ja, letušte naravi, / ka na plamen gre er sja, gdi život ostavi«, s. 10–11), što je, po Torbarini, nedvojben dokaz da se Držić nadahnuo Menčetićem, a ne Petrarcom. U dijelovima Ljubmirove tužaljke iz trećega prizora prvoga čina Tirene (»od tužbe trjeskove, zle vitre od uzdâh, / od plača dažde ove, od želje vitar plah; / odagni magline od misli gorcieh tač«, s. 399–401) F. Čale vidio je odjek Petrarcina soneta Passa la nave mia colma d’oblio (»A ciascun remo un penser pronto e rio / che la tempesta e ’l fin par ch’abbi a scherno; / la vela rompe un vento humido eterno / di sospir’ di speranze et di desio. / Pioggia di lagrimar, nebbia di sdegni…«). J. Torbarina je primijetio da je neke stihove iz kanconijera Držić ponavljao u svojim dramskim djelima: primjerice, u Ljubmirovu monologu (I, 3, s. 271–274) citirana su četiri stiha iz pjesme br. 15: »Ljubav ka je u meni, srce mi goreći, / ovi vjetar čini oko ognja leteći. / Kim čudom toj činiš, Ljubavi, ktje’ mi rit, / da ga u ognju tač držiš, a neć ga izgorit?« (s. 11–14). Četrnaest početnih stihova Remetina monologa u trećem prizoru petoga čina doslovno su prenesena pjesma br. 24 (s. 13–21), a stihove iz pjesama br. 4 (s. 13–21) i br. 5 (s. 22–27) varirao je u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (»Blažen je vječni raj koji te uživa; / blažen je i cvitak taj ki tvoj pram odiva, / i zemlja blažena ku pleše stupaj tvoj / i trava zelena, kraljice svih gospoj; / blažen je i pogled taj ki pozri tvoj ures«, 2, s. 143– 147).
Tezu o Držićevim ljubavnim pjesmama kao mladenačkoj i od ostalog opusa strogo odijeljenoj dionici S. Petrović je poricao analizom petrarkističkih umetaka u njegovim proznim djelima, dokazujući da je Držić referirao na one stihove koje je držao staromodnima ili slabima. Suprotno R. Bogišiću i S. Petroviću, koji spominju komičku funkciju umetnutih stihova, Frano Čale je te interpolacije tumačio isključivo kao Držićevu antipetrarkističku ironiju, »eksplicitno ruganje pjesnikovo petrarkističkim formulama, ljuvenim boljeznima, uzdisanjima, onome što mu se u modi tog doba i u specifičnim dubrovačkim prilikama činilo najizvještačenijim« (Petrarca i petrarkizam, 1971), primjećujući da je rim. kurtizani Mandi namjerno nadjenuo ime Laura. Nekoliko je takvih umetaka u Držićevu proznom opusu zanimljivo. Leo Košuta je upozorio da je replika Tripčete Kotoranina u Dundu Maroju »Intendami, fraello, se poi, chè mi intendo molto ben mi« (»Shvati me, brate, ako možeš, jer ja sebe vrlo dobro shvaćam«, III, 10) nadahnuta višestruko aluzivnim sedamnaestim stihom Petrarcine kancone br. CV (Mai non vo’ piú cantar com’ io soleva), u kojoj pjesnik prikriveno kritizira Rimsku kuriju (»Intendami chi pò, ch’i’ m’intend’io« – »Tko može neka shvati, jer ja sebe razumijem«). Budući da njime završava Tripčetin monolog u kojem govori o nepromjenjivosti ljudske prirode, moglo bi ga se pročitati i kao poruku upućenu dubr. vlastodršcima (L. Košuta, Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). U Tripčetinoj replici »Misser mio caro, non si fanno le cose in furia« (»Gosparu moj dragi, ništa se ne radi u bijesu«, I, 8) vjerojatno je riječ o varijaciji stiha iz Petrarcina soneta br. CCXXXII (Vincitore Alexandro l’ira vinse). U komediji Tripče de Utolče javljaju se parodijski intonirane reminiscencije na Petrarcin sonet br. LXI: stari Lone de Zauligo uzdiše »A ovi benedeti i blaženi dan čekao sam kako Žudjel Mesiju, sia in bona ora!« (III, 5), također i Pedant Krisa: »Ovi dan mene će blažena učinit, – iste die beat me!« (IV, 1); »Desiderio desideravi hunc, questo benedetto, blaženi dan« (IV, 4), dok se u Džovinoj replici »blaženi dan« javlja kao kletva: »Da je proklet oni čas i oni hip koji za te dođoh!« (V, 3). Klas. Petrarcinu antitezu oganj – led iz soneta br. CXXXIV (Pace non trovo, et non ò da far guerra) Držić ironizira u razgovoru Krise i Nadihne: Krisa objašnjava slugi kako više ne može izdržati bez Mande te kaže »pođ’mo nać staricu, er me lju – quia amor, – topim se kao led« (II, 4), što će Nadihna ismijati riječima: »Hod’mo najbrže, er se bogme rastopi. Led i ljubav dvoje je. Hod’mo«. U pojedinim Grižulinim stihovanim replikama također se parodira petrarkistička frazeologija, no S. Petrović je utvrdio da je riječ o nasljedovanju Dž. Držića i pjesnika Ranjinina zbornika, a ne Petrarce: pjesma »Zove te ki te je zvao i ki te, vilo, / žudi i želi noć i dan, a moj dragi biseru, / jȁk jelin kad žedan želi prit k jedzeru« (I, 3; slične stihove Ančici pjeva Arkulin: »Želim te u željah, u želji umirem, / jȁk žedan jelin plah, za tobom željan grem«, II, 1) ima predložak u Džorinoj pjesmi Želim te povazdan, moj dragi biseru (br. 518); stihovi »Umiru, a poju ne kako kuf pribil, / a to je, er moju ne vidim bielu vil; / a živem, er sam rob i bit ću, vilo, tvoj, / dokli tamni grob pokrije tielo ovoj« (III, 5) zacijelo su nadahnuti pjesmom Umiru a poju, kako kuf pribili (br. 638) iz Ranjinina zbornika; stihovi »sužanstvo jur ovoj toli mi jes milo, / er dragi ja pokoj ne želim, mâ vilo« (III, 5) slični su onima u pjesmi Koliko jes godiš da ljuto i vrlo (br. 701) iz istoga zbornika. U Arkulinovu uzdahu »Quella dolce memoria di quello zorno / che fu prinzipio a sì lunghi martiri [To slatko sjećanje na onaj dan što je bio početak tako dugotrajnim patnjama], / početak koja bi od moje tužice; / a sad me pokriepi, gizdava rozice. / Tvoj sam rob, tvoj sluga i tvoj ću umriti, / diklice, nî drȕgâ moje oko nego ti!« (I) Čale je prepoznao varijaciju stihova iz prve tercine Petrarcina Trijumfa ljubavi (Triumphus Cupidinis): »… per la dolce memoria di quello giorno che fu principio a sì lunghi martiri«. Budući da je Petrarcina pjesnička elokvencija u Dubrovniku asimilirana prije Držićeva rođenja, teško je u njegovim pjesmama jasno razgraničiti kad je riječ o neposrednom Petrarcinu utjecaju, a kad o preuzimanju petrarkističkih stilema iz pjesama prve generacije petrarkista, o kojima inače pohvalno govori u prvom prologu Tirene i poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić. Analize J. Torbarine i S. Petrovića pokazale su da je utjecaj hrv. pjesnika bio važniji, što ne znači da Držić nije poznavao Kanconijer, sastavni dio onodobne humanističke kulture. Izuzme li se nekoliko sastavaka iz knjige Pjesni – nadgrobnice Fjori Šumičić, poslanica Sabu – kojima je moguće utvrditi vrijeme nastanka, za ostale se to ne može učiniti pa i pitanje kad je Držić pisao pjesme s ljubavnom tematikom ostaje bez odgovora. Premda je taj dio njegova opusa ugl. ocjenjivan kao slab, nastao »gotovo iz nepisane obveze prema trajnom i svuda nazočnom uzoru« (F. Čale), premda je Držić toposom skromnosti u posveti Marin Držić svojim prijateljem vlastitu poeziju okarakterizirao kao »ne dobro složene pjesni«, treba uzeti u obzir činjenicu da su pjesme takva sadržaja bile dio onodobne mode, pa ako i nisu bitan dio njegova knjiž. rada, već i spoznaja da ih je napisao »vješt stihotvorac« (J. Torbarina) potvrđuje Držićev talent da se spretno izrazi u tom žanru, pritom pišući i vrsne komedije u prozi za što nije imao neposrednoga uzora u domaćoj sredini. Iz činjenice da je komičnim likovima (Pedant Krisa, Grižula, Arkulin) dodjeljivao koji petrarkistički redak izvodili su se zaključci o Držiću kao antipetrarkistu koji je ironično komentirao poeziju kakvu je svojedobno i sam pisao, a tako je svaku petrarkističku aluziju u komedijama i mitološko-rustikalnim dramama tumačio F. Čale. Njegovu je stajalištu Snježana Husić oponirala tezom da u Držićevim djelima supostoje i petrarkizam i antipetrarkizam, a o čemu je riječ, treba prosuđivati na temelju »primjerenosti« petrarkističke frazeologije liku i konteksta u kojem se pojavljuje (Antipetrarkizam Marina Držića suprotiva ljudima nahvao, 1996). (→ KANCONIJER; PETRARKIZAM; PJESNI MARINA DRŽIĆA UJEDNO STAVLJENE S MNOZIM DRUZIM LIJEPIM STVARMI)

Autor: Milovan Tatarin