KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, IVAN

KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, IVAN, hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar (Varaždin, 29. V. 1816 – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1. VIII. 1889).

Ivan Kukuljević Sakcinski, Cvĕtje Pĕsnikah Ilirskih, l b 86,  Zagreb, Arhiv HAZU

Ivan Kukuljević Sakcinski, Cvĕtje Pĕsnikah Ilirskih, l b 86,
Zagreb, Arhiv HAZU

Filozofiju studirao u Zagrebu, 1833. prekinuo studij i prešao u kadetsku školu u Kremsu (danas Kromeříž). Od 1835. služio je u dvorskoj gardi u Beču, 1836. postao je časnik, a 1840. premješten je u Milano. God. 1837. postao je suradnik Ljudevita Gaja, pisao u Danici te je bio jedna od vodećih osoba hrvatskoga narodnog preporoda. Napustio je vojsku 1842. i radio kao sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. U Hrvatskom saboru održao je 2. V. 1843. prvi govor na hrv. jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Nakon njegova govora 23. X. 1847, u kojem je ponovio isti zahtjev, Sabor je uveo hrv. jezik kao »diplomatički«. Nakon sloma revolucije 1848/49. povukao se iz politike. Do 1860. bio je zemaljski arhivar. Osnovao je Društvo za povjestnicu jugoslavensku (1850), u kojem je bio tajnik i predsjednik, pokrenuo časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (dvanaest svezaka, 1851–75), obnašao je dužnost prvoga zemaljskoga konzervatora za kulturne spomenike (od 1855). U politiku se vratio 1860. postavši članom Banske konferencije. God. 1861–67. bio je veliki župan Zagrebačke županije, a 1865–67. i banski namjesnik. Jedan je od osnivača Samostalne narodne stranke (1863), u kojoj je pristao uz politiku Ivana Mažuranića te počeo objavljivati list Domobran (1874). Od 1886. bio je počasni član JAZU. Bio je predsj. Matice hrvatske (od 1874. do smrti), načelnik i osnivač Hrvatskog arkeologičkog družtva. Bavio se i knjiž. radom: drame s pov. sadržajem (Juran i Sofija, 1839), tragedija Marula (1879) te pjesme (Slavjanke, 1848; Povijesne pjesme, 1874). Objavio je prvi umjetnički biogr. leksikon južnih Slavena u pet svezaka (nedovršeno, slova A–S) Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859–60). Autor je prve hrvatske znanstv. bibliografije Bibliografia hrvatska I. Tiskane knjige (1860–63), u koju je uključio oko 3000 bibliografskih jedinica objavljenih od 1483. do 1860. i razvrstanih u tri niza: knjige na glagoljici, na ćirilici i na latinici. Objavio je više zbirki izvora za hrv. povijest: Prava kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1861–62), Hrvatski spomenici (Acta Croatica, 1863), Diplomatički zbornik kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae, 1874–75). Kao prvu knjigu u Akademijinoj ediciji Stari pisci hrvatski priredio je za tisak Pjesme Marka Marulića (1869) i napisao studiju o njemu.

U Arhivu HAZU čuva se rukopis iz 1840. Cvětje Pěsnikah Ilirskih (I b 86), u kojem se nalazi Kukuljevićev prijepis Tirene, Pripovijesti kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena te dvadeset pet pjesama. Izostala je u njemu posveta Marin Držić svojim prijateljem, koja u venecijanskom izdanju iz 1551. dolazi pred kanconijerom, Novela od Stanca i pjesma Tužba Ljubmira od komedije Tirene. Kad je priređivao kritičko izdanje Držićevih djela, Milan Rešetar istaknuo je važnost Kukuljevićeva prijepisa zbog činjenice da se jedino u njemu ispred posvete Tirene Marinu Ivanovu Puciću (Maro Makulja) nalazi posveta kardinalu Silvestru Aldobrandiniju koju je napisao Marin Vodopija i datirao ju »u Dubrovniku 20 aprila 1607.«. Rešetar ju je tiskao u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski. Zanimljivo je međutim da te posvete izdanje iz 1607 – izišlo u tiskari Francesca Bariletta – nema. Stoga je Rešetar nagađao da je Kukuljević očito poznavao neki prijepis koji je spomenutu Vodopijinu posvetu sadržavao, a za koji se danas ne zna, čak da je bio u Barilettovu posjedu, iz kojega je potom priredio knjigu, odn. da je tiskar »možda htio da kardinalu prikaže samo jedan rukopisni, po svoj prilici kaligrafski napisani egzemplar toga Držićeva izdańa« (Djela Marina Držića, 1930). U Bibliografiji hrvatskoj Kukuljević je naveo dva zasebna izdanja Pjesni i Tirene, oba kod Bariletta 1607, a da je bio u pravu, potvrdilo se 2008. kad je u sienskoj Biblioteci Comunale degli Intronati otkriven primjerak Tirene iz spomenute godine. Ako je vjerovati Kukuljeviću, Marco Ginammi je dvaput izdao Držićeva djela: uz danas poznato izdanje iz 1630 (Tirena, komedija Marina Držića), on navodi i jedno iz 1632. Da je Kukuljević poznavao editio princeps Tirene iz 1551. svjedoči natpis u njegovu prijepisu iz 1840: Tirena komedija, spjevana po Marinu Držiću u Dubrovniku, prikazana prid Dvorom godišta 1548., u kojoj ulazi bojni način od moreške i tanac na način pastijerski. Na izdanju iz 1551 – koje je 2007. u milanskoj Biblioteci Nazionale Braidense (Racc. Dramm. 2049) pronašao Ennio Stipčević (Otkrivena prva izdanja Držićevih djela u Milanu, 2007) – sljedeći je naslov: Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLVIII, u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski.

Autor: Milovan Tatarin