KRASIĆ, STJEPAN

KRASIĆ, STJEPAN, hrvatski povjesničar i teolog (Čitluk kraj Mostara, 6. X. 1938).

God. 1957. stupio u dominikanski red. Studij filozofije pohađao na Visokoj filozofsko-teološkoj školi dominikanskog reda u Dubrovniku (1960–62), teologiju studirao na Teološkom fakultetu u Zagrebu (1963–66), gdje je položio magistarski ispit. God 1965. zaređen je za svećenika. Studij teologije nastavio je 1966–70. na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu, gdje je 1970. doktorirao tezom Congregatio Ragusina Ord. Praed. 1487–1550. Na Paleografsko-diplomatičkoj školi u Vatikanu pohađao paleografiju, arhivistiku i diplomatiku (1966–68). Nakon toga je na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu doktorirao iz crkv. povijesti (Stefano Gradić /1614–1683/ diplomatico e prefetto della Biblioteca Apostolica Vaticana, 1985). Redoviti je profesor crkv. povijesti i metodologije znanstv. rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu, gl. urednik časopisa Angelicum, znanstv. suradnik (consultor) Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu (S. Congregatio pro Causis Sanctorum), član Povijesnog instituta dominikanskog reda u Rimu, predsjednik Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu. Osobito su važna njegova djela: Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni (1966), Bibliotheca Ragusina Serafina Marije Crijevića (I–III, 1975–80), Stjepan Gradić (1613–1683) (1987), Ivan Dominik Stratiko (1732–1799) (1991), Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili »Universitas Jadertina« 1396–1807 (1996), Dominikanci: povijest Reda u hrvatskim krajevima (1997), Pet stoljeća dominikanske nazočnosti u Korčuli: 1498–1998 (1998), Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću (2004; u njoj je iznio otkriće papinskih dekreta 1622–23. kojima je bilo propisano da se, uz latinski, grčki, hebrejski, kaldejski i arapski, u program najvažnijih eur. sveučilišta uvede i učenje hrv. jezika kao obvezatnog predmeta najmanje dvije godine).

M. Držiću posvetio je osmo poglavlje (Slučaj nezadovoljnog klerika Marina Držića) studije Dubrovačka nadbiskupija od ustanovljenja do XVI. stoljeća uvrštene u knjigu Povijest dubrovačke metropolije i dubrovačkih nadbiskupa (X.–XVI. stoljeća) (1999), čiji je sastavni dio Povijest dubrovačkih nadbiskupa (Narrazioni o vero storia degli Arcivescovi di Raugia) Serafina Razzija. Uz poznate podatke iz Držićeva života, oslanjajući se ponajprije na predgovor Milana Rešetara sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića, 1930) i studiju Jorja Tadića o Držiću (Marin Držić /1508–1567/, u knj. Dubrovački portreti, 1948), iznio je nekoliko podataka koji se drugdje ne spominju: Držić se rodio oko 1503, s osamnaest godina stupio u klerički stalež (1521), prije toga je morao završiti gramatičku školu pri dubr. katedrali; primopredaja dužnosti rektora obavljena je za vrijeme nadbiskupa Filippa Trivulzija (a ne Rainalda Grazianija, kako stoji u dokumentu od 12. IV. 1526), a nakon zaređenja za svećenika Držić je imao i konkretne obveze: »U njoj je kao rektor trebao svaki dan govoriti misu te četiri puta godišnje – uoči blagdana Svih Svetih, Božića, Uskrsa i Dana mrtvih – pjevati Večernju, a na same te blagdane pjevati svečanu misu i Večernju. Nagradu za to dobivao je od bratovštine zidara, koja je imala sjedište u toj crkvi, i to u iznosu od 24 groša i ¼ milostinje koja bi se tih dana skupila«. O Držiću govori kao o nerealiziranom čovjeku (propali student prava, neuspješni trgovac, nezadovoljni klerik), indisponiranom ponajprije zbog društv. položaja (»po krvi i društvenom položaju bio pučanin, a po inteligenciji aristokrat«), zatim dužniku (odlazak s Rogendorfom objašnjava potrebom zarađivanja) koji se knjiž. djelima »osvećivao (…) svojoj sredini za sve vlastite neuspjehe«, a zbog svojih oporbenih stajališta morao je pobjeći u Veneciju.

Autor: Milovan Tatarin