KOTORANI

KOTORANI. U Držićevim su komedijama Kotorani ugl. predmet poruge, premda je, primjerice, susret Tripčete i Dunda Maroja u prvom prizoru prvoga čina komedije Dundo Maroje prepun srdačnosti, zacijelo zato što je riječ o našjencima koji su se našli u tuđem gradu:

»Maroje: Susjed si naš! Susjede, prikloni obraz, da mi se je s tobom pozdravit«. Slično će se Tripčeti obratiti i Bokčilo: »Ah, Djevica te pomogla; cvijetkom ti i ružicom puti porasli, kotorska slatka krvi« (I, 8). Tripčeta je zapravo jedini Kotoranin kojega Držić ne ismijava i koji ne podliježe uobičajenim stereotipima te mu je povjerio neke od važnijih misli na kojima se temelji njegova koncepcija o ljudima nazbilj i ljudima nahvao. Tako će se Tripčeta starome Maroju predstaviti kao »zvišeran svijem Dubrovčanom kao bratji mojoj. I ne gledaj me ovako u spelanoj dolami; po svetoga Tripuna, ja ne kuram se da sam u tuđem mjestu signor i misser, gdje me ne znaju, ma da sam na mom domu gospodar počtovan i svijetao, gdje sam poznan«, na što će mu Maroje odgovoriti da je »znao da je ta doktrina u Kotoru, u Kotor bih sina na studijo poslao« (I, 1). Tripčetine su riječi kritika lažne plemenštine, o kojoj je 1440. svjedočio i Filip de Diversis u Opisu slavnoga grada Dubrovnika, napominjući »da se drži kako je plemenitost, dostojanstvo i čast u odjeći, a ne pak u vrlini, dobrim običajima ili zaslugama predaka«. Osim toga, Tripčetina je znamenita rečenica: »Uzmi mi dukate, uzmi mi čast i život« (I, 1), a u desetom prizoru trećega čina izgovorit će monolog za koji Frano Čale kaže da je »izvanredno značajan (…) i komplementaran je po smislu s prologom Dugog Nosa, s Dživovim monologom u Skupu i s urotničkim pismima« (Marin Držić: Djela, 1979): »Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet, a sve što se od mačke rodi, sve miše lovi, i sve što lisica leže, sve liha; a što hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije što rađaju, sve to prokleto sjeme jadom meće. (…) čovjek je u formu, zmija je u pratiku; grij zmiju, da te uije; pratika’ š njim, da te otruje. (…) jedni se ljudi nahode zli bjestije, druzi se nahode dobri anđeli et troni«. Likove Kotorana susrećemo i drugdje: Pasimaha u Skupu, Kotoranin Tripe u Arkulinu, a radnju okrnjene komedije Tripče de Utolče Držić je smjestio u Kotor. Središnji lik je kilavi i alkoholu sklon Tripče, kojega žena Mande vara s mladim Dubrovčaninom. Tko je pak Kotoranin iz jedne od sačuvanih replika Džuha Krpete (»Ma bogme oni Kotorčić mali smiješan biješe!«), nije jasno, a Čale zapaža »da je glavni junak komedije Tripče de Utolče, Kotoranin, morao biti manjeg rasta kad je njegova mlada žena Mande mogla odjenuti njegove haljine«. Osim Pasimahe, svi Držićevi Kotorani imaju isto ime – Tripčeta, Tripe. Zanimljivo je da im autor redovito pripisuje kilavost: »Tripče: Velje, velje, moja profetese, tuge me su obujmile, er ja blažen, blažen bih bio, da se moje sve tuge u kilu obrate, i da ino nije moje fastidijo neg krepadura, er bi ti od nje remedijo bila: ti bi me od kile ozdravila i od svijeh tuga« (Tripče de Utolče, III, 1); »Kotoranin: Kile nî – sve su riječi! Semo netti in questo come un taglier« (Tripče de Utolče, IV, 6); »Kotoranin (sam): Oni vražiji ajer, koliko nas rađa, toliko nas kilavijeh rađa« (Arkulin, II, 3); »Arkulin: Kurvina kilava trago, još te tu vidim?« (Arkulin, II, 4); »Tripe: Koji ti mene skandao nađe danaska! Per Cristo, kao se sam ja lijevom prikrstio jutroska, a nijesam se ni stavio. S mirom, s Bogom šetah, a ova bjestija dođe i prva mu riječ bi – kilavče!« (Arkulin, III, 6); »Arkulin: Kontradotu, becchi futui?! Bez prćije, kanalja? S vrata mi se, kilava trago!« (Arkulin, IV, 2). Psovku i uvredu becco futuo često izgovaraju upravo Kotorani: Tripčeta u Dundu Maroju (V, 5), Tripče u komediji Tripče de Utolče (II, 4; IV, 3; IV, 5; IV, 6), Tripe u Arkulinu (III, 6; IV, 5; V, 7). Također, likovi Kotorana ugl. zazivaju sv. Tripuna (Tripčeta u Dundu Maroju, I, 1; II, 8; III, 10; III, 11; Pasimaha u Skupu, II, 7; III, 7; Tripe u Arkulinu, II, 3; II, 4; II, 5; IV, 1; IV, 2; Kotoranin u komediji Tripče de Utolče, IV, 6) i sv. Ozanu Kotorsku (»Kotorska Advokata«, »Blaženica od Kotora«, »Majka od Kotora« – Tripčeta u Dundu Maroju, II, 8; V, 5; Tripe u Arkulinu, II, 4; IV, 5), rijetko sv. Julijana – Džulijana (Tripčeta u Dundu Maroju V, 5), sv. Jurja – Đurđa (Tripčeta u Dundu Maroju, I, 1), sv. Petra, Andriju i Jozefa (Tripe u Arkulinu, II, 4), jednom čak i Ivanu Orleansku (Tripe u Arkulinu kaže: »Ma per la verzine Zuana, kao mu ne zlo odgovorih; er one sekrete kotorske najbolje žene znaju«, III, 6). Zanimljivo je da se Pomet u Dundu Maroju Laure prisjeća kad se »Manda zvaše u Kotoru« (I, 2), a isto će mu poslije potvrditi i Petrunjela: »Prvo joj je ime bilo Mandalijena; tako ju u Kotoru i zvahu Mandom, a ovdi je u Rimu promijenila ime za veće uzroka« (IV, 4). Ta aluzija na sklonost Kotoranki »javnim poslovima« bit će zaoštrena u liku Mande u komediji Tripče de Utolče, a da je prostitucija postojala i u tom gradu potvrđuje i odgovor neimenovanoga Kotoranina Dubrovčaninu kad ga ovaj pita za neke ulice, a on mu, ne bez ironije, odgovori: »Da oprostite, one dobre persone koje svakomu daju, kako to i u vas na Pelilijeh« (IV, 6). O napetosti između Kotorana i Dubrovčana govori Tripe u Arkulinu, u kojem stanovnike podrugljivo naziva hipokoristikom Dubrovčići, no njegova priča o zapišanim kruškama rugalica je stanovnicima bokokotorskoga zaljeva: »Vraganajes po petnajes, komedije, komedijole! Bolje je meni nastojat kao ću lopiže prodat, neg da se mnom Dubrovčići rugaju. Po svetoga Tripuna, blaženoga našega konfaluna a moga krsnoga imena, kao ne bijehu za ino Tripu doveli u maškaratu, neg da se njim rugaju Dubrovčići, – Dubrovčići, er kao uljezosmo jedan drugoga u ruge stavljat, njetko će i drugi pomižan ostat. Po bradu Božiju, da vrag uzme dušu onijem našijem ki pomižaše kruške, da ih pomižanijeh Dubrovčićem prodaju, pak ih sami, bjestije od tri bolanče, jedoše. Fortuna ih zategnu; staviše se tej kruške jesti: ’Ova nije pomižana, ova nije uscana, ova nije’. Vrag da ih vazme! Daše fin svijem kruškami, da smo sad za rug Dubrovčićem i vituperijo od sve Dalmacije. Ludjak jedan učini eror, a svi ga mudri ne mogu remedijat. A, uz ove tuge, još nas i naš dom i naša kuća bije. Oni vražiji ajer, koliko nas rađa, toliko nas kilavijeh rađa. Te vražije krepature renjaju u nas, er sam većekrat rekao u meni, a meni: kilo, vrag da te vazme, ako si i moje meso; i vas tedijo moj zlo’ česti pridavam. Tizim nas vražiji Dubrovčići najveće kore. Da vrag uzme oni djavolji ajer ki nas pridrtijeh rađa, da smo za rug Dubrovčićem i vituperijo vragu i njegovu ocu. Njeka me malankunija uhiti razabirajući ove stvari« (II, 3). Budući da je riječ o Tripinu monologu, koji nema kakvo funkcionalnije dramaturško opravdanje, nije nemoguće pomisliti da ga je Držić unio u komediju kao ustupak publici koja je zacijelo voljela zajedljive invektive o Kotoranima. Spomenuta anegdota starija je od komedije, dio je usmenoga folklora (I. Slamnig, Pristup Marinu Držiću s ove obale, 1964), a danas, nakon gubitka konteksta, ne izaziva humoristične učinke kakve su svojedobno izazivali stereotipi o kilavosti uzrokovanoj lošim zrakom. Superioran stav Dubrovnika ocrtan je i u šestom prizoru četvrtoga čina komedije Tripče de Utolče. Kad u Kotor ulazi dubr. vlastela, jedan od Dubrovčana postavlja pitanja iz kojih se dade razabrati ne samo po čemu su Kotorani bili prepoznavani nego i neskriveno podcjenjivanje grada, njegovih stanovnika i poslova kojima se bave. Tako, primjerice, Dubrovčanin pita »Gdi je ovdi crkva od svetoga Tripuna?«, a Kotoranin odgovara: »Ȍno onamo gori što se jedva vidi« (IV, 6). Budući da je riječ o najimpozantnijoj kotorskoj građevini, sagrađenoj u XII. st., pitanje može sugerirati i podcjenjivački odnos. Nadalje, Kotoranin kaže da oni s »loncima i pinjatama« dolaze u Dubrovnik te da je mnogo »soldina iznio od pinjata iz onoga vašega Dubrovnika«. Kotorani su bili poznati po izradi zemljanoga posuđa, koje se očito dobro prodavalo, no u perspektivi međunarodno razgranate dubr. trgovine ta vrsta obrta također je mogla biti predmet ismijavanja. Konačno, Dubrovčanin će pitati jesu li Kotorani doista kilavi (»Je li istina da u ovomu vašemu gradu tolike krepadure renjaju?«), dakle, upotrijebit će istu sintagmu koju je upotrijebio i Tripe u komediji Arkulin (II, 3). Kotoranin će mu odgovoriti da kile nema, sve su to samo riječi, oni su »čisti kao tanjur«, a to što on to pita, to se Dubrovčani »ovako za solac salacate kako i mi vami« – riječ je samo o šali za nasladu. Iz spomenutoga dijaloga vidi se da su Dubrovčani njegovali predodžbu o Kotoranima kao ubogim i kilavim lončarima, a o gradu kao o mjestu prostitucije. Ipak, primjećuje se da ni Kotoranin ne ostaje dužan Dubrovčaninu – od grada se distancira sintagmom »onoga vašega Dubrovnika«, kad im trebaju njihovi lonci oni ih karecaju, dakle, dodvoravaju im se, javne kuće imaju isto kao i oni na Pelinama, priča o kili samo je šala, a slične šale i Kotorani čine s Dubrovčanima (»kako i mi vami«), dok su Dubrovčani za njih tek – Dubrovčići. Slavica Stojan je lik Tripčeta ili Tripa tražila u Andriji Cvjetkovu zvanom Tripun (umro 21. III. 1571), antuninu, bogatom trgovcu, kapetanu na brodu, koji iza sebe nije ostavio nasljednika. Žena mu se zvala Mada, a ostavio joj je kuću na Prijekom na doživotno uživanje. Imanje je razdijelio crkvi sv. Nikole u Gružu, posjede u Kotoru kćeri Bernarda Jelina, a nešto i Dinku Mihovu Ranjini i Marinu Petrovu Crijeviću (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007). (→ BECCO FUTUO; DRUGI; KOTOR)

Autor: Milovan Tatarin