KOTOR

KOTOR, grad i luka u Boki kotorskoj, smješten na vrhu zaljeva, ispod strmih padina Lovćena i Pestigrada na sjeveroistoku, s poluotokom Vrmcem na jugozapadu.

Prikaz Kotora 1598

Prikaz Kotora, Giuseppe Rosaccio, Viaggio da Venetia a Constantinopoli per mare e per terra,
Venecija, 1598.

Predantičko, ilir. naselje (središte plemena Agravonita) u koje su se u III. st. pr. Kr. naselili grč. kolonisti; u doba rim. uprave bio je poznat pod imenom Acruvium (Plinije Mlađi). Ime potječe od srednjovjekovnoga lat. naziva Catarum, koji se javlja i u oblicima Decadaron, Dekatera, Cathera, Cathara i sl. U V. st. Kotor su razorili Goti, a kao obnovljeni grad dospio je pod vlast Bizanta; u VII. st. bio je dio biz. arhontije, a u IX. st. dio teme Dalmacije. God. 1186–1371. bio je pod vlašću Nemanjića, potom pod upravom hrvatsko-ugarskih vladara (1371–84) i bos. kraljeva (1384–91). Nakon kraćega razdoblja neovisnosti (1391–1420), tijekom kojega se branio od pretenzija velikaša Balšića, Crnojevića i Kosača, ušao je u sastav Mletačke Republike (1420–1797). U doba mlet. uprave bio je upravno i gosp. središte juž. dijela mletačkih prekojadranskih posjeda na ist. Jadranu (Albania Venata) te sjedište izvanrednoga providura za to područje. Na čelu grad. uprave nalazio se knez (comes, rector, proveditore), izravno imenovan među mlet. patricijima; uz njega je (s ograničenim ovlastima) djelovalo gradsko plemićko vijeće, a još od XIV. st. Kotor ima i svoj statut (Statuta Civitatis Cathari, tiskan u Veneciji 1616). Uz kneza, grad. vijeće i suce, gradom su upravljali i niži službenici (komornik, rizničar, nadziratelj grad. bedema, upravitelj grad. distrikta, poreznik i dr.), koji su se birali svake godine. Gradsku su službu obnašali i pisar (notar), liječnik (fizik), ljekarnik (aromatarius, speciarius), učitelj (magister grammaticalium) i brijač (barberius). Vodeću ulogu u društvenom i javnom životu Kotora imala su domaća vlastela (plemstvo), ali su važnu ulogu, posebice u gosp. životu, imali i kotorski pučani, organizirani u bratimske udruge strukovnog i vjerskog obilježja. Stanovništvo srednjovjekovnog i ranonovovj. Kotora činili su u nemalom broju i useljenici iz tal. gradova (posebice iz Venecije i Apulije), iz albanskih i grč. gradova, kao i iz Dubrovnika i Dalmacije. Procjenjuje se da je Kotor potkraj XV. st. imao oko 3000, a sred. XVI. st. oko 4500 stanovnika. Uz preostali rom. supstrat, u gradu je obitavalo slavensko (ponajprije hrvatsko) stanovništvo, a u vjerskom je životu dominantnu ulogu imala Katolička crkva. U sastav kotorske komune ulazila su i okolna mjesta u zaljevu (Perast, Prčanj, Dobrota, Muo i dr.), kao i prostranija područja Grblja, Luštice i Krtola, na kojima su kotorska vlastela i Crkva imale zemljišne posjede. Protiv mlet. vlasti i kotorske vlastele ondje su izbijale i otvorene pobune: tri veće u Grblju u prvoj pol. XV. st., jedna na poč. XVI. st.; najjaču pobunu (koja je zahvatila Grbalj, Lušticu, Krtole i Paštroviće), ugušio je 1452. mlet. saveznik Stefan Crnojević. U gosp. smislu, Kotor se snažno razvijao potkraj XIV. i poč. XV. st. Tada je bio gospodarski (pomorsko-trgovački) posrednik između balkanskoga zaleđa (Crna Gora, Raška) i Dalmacije, Hrvatskoga primorja, Istre, Venecije i drugih dijelova Italije, kao i između Albanije, Grčke, Osmanskoga Carstva, Malte i drugih zemalja Sredozemlja. Kotorski pomorski poduzetnici i trgovci dopirali su svojim brodovima do svih važnijih luka Jadrana i Sredozemlja te u njima uspostavljali svoje poslovne ispostave. Posebno je dobro dokumentirana prisutnost Kotorana u Veneciji, gdje su više stoljeća bili brojčano najsnažnija i gospodarski najdjelatnija hrvatska zavičajna iseljenička skupina, a osnivači su (1451) i stoljećima gl. nositelji djelovanja tamošnje hrv. bratovštine sv. Jurja i Tripuna. Potkraj sr. vijeka gradski je prostor Kotora u urbanističkom smislu bio u velikoj mjeri definiran. Gradom dominira katedrala sv. Tripuna, najmonumentalnije građevno zdanje u Kotoru, sagrađena u XII. st. u romaničkom slogu na mjestu istoimene okrugle crkve s poč. IX. st. U gradu se značenjem izdvajaju još i crkve sv. Luke (1195), sv. Marije (Collegiata, 1221), sv. Ane (nekoć sv. Martina, kraj XII. ili poč. XIII. st.), sv. Mihovila (zabilježena još 1166), Sv. križa (kraj XIII. st.), sv. Benedikta (XIV. st.), samostani sv. Frane i sv. Klare i drugi sakralni objekti. Uloga kotorske vlastele u materijalnoj kulturi grada zorno je iskazana podizanjem palača gotičko-renesansnog i, poslije, baroknog sloga (palače obitelji Beskuća, Bisanti, Buća, Drago, Gregorina, Pima, Vraćen i dr.). Važnu sastavnicu u kulturnom i vizualnom identitetu grada čine i kotorski grad. bedemi, građeni i usavršavani kroz više stoljeća mlet. vlasti nad gradom, a kojima dominira veličanstveno zdanje tvrđave sv. Ivana, podignuto uza strmu liticu na visini od oko 250 metara. Kotorski kult. život postigao je puni procvat u doba humanizma i renesanse. U gradu još od XIV. st. djeluje škola; isprva su učitelji dolazili iz tal. gradova, a od XV. st. sve se češće bilježe Kotorani i Dubrovčani. Mnogobrojni Kotorani, ponajprije odvjetci plemićkih obitelji, školovali su se na sveučilištima u Padovi ili Bologni (Ugarsko-ilirski kolegij), a neki od njih su ondje ostali kao profesori i znatno pridonijeli hrvatsko-talijanskim kulturnim i znanstv. prožimanjima. U XVI. st. u kotorskom humanističkom krugu izdvajaju se pjesnici Tripun Bisanti (1460–1540), Juraj Bisanti (oko 1490 – oko 1560), Ludovik Paskalić (oko 1500–1551), Ivan Bona-Boliris (oko 1520 – oko 1570), Kamilo Drago (poč. XVI. st. – nakon 1559), Frano Buća (poč. XVI. st. – nakon 1557), pjesnik i kotorski biskup Luka Bisanti (1503–75), pisac i kroničar Marijan Bolica (XVI–XVII. st.), teološki pisci Vicko Buća (1475–1550), Dominik Buća (oko 1480 – oko 1560), Pavao Bisanti (1529–87), izdavač Jeronim Zaguri (Zagurević, XVI. st.) i mnogi drugi. Umjetničkoj slavi i priznatosti Kotora kao jaka kult. središta u tom dijelu ist. Jadrana pridonosili su i mnogi domaći majstori lik. vještina i umj. obrta (kotorska zlatarska škola, tzv. grčki slikari, izrađivači oružja i predmeta umj. obrta); mnogi od njih djelovali su diljem Dalmacije – jedan je od najizrazitijih primjera slikarski opus Lovra Dobričevića (u. 1478) u Dubrovniku. U XVI. i XVII. st. Kotor je bio uključen u mletačke protuturske borbe; grad je više puta bio izravno ugrožen osman. provalama na uži grad. teritorij (1537, 1657), a teške su mu gubitke nanijeli potresi (1563, 1667) i kuga (1503, 1572). Odvjetci kotorskih plemićkih obitelji Buća, Bisanti, Bolica, Paskalić, Pima i Drago u mletačkoj voj. službi obnašali su časničke činove; soprakomiti su kotorske ratne galije (Jeronim Bisanti je kao zapovjednik kotorske lađe poginuo u Lepantskom boju 1571), nadziratelji pograničnog područja prema osman. stečevinama, pregovarači i posrednici u pridobivanju crnog. plemena za protuturski voj. angažman (osobito u Kandijskom ratu, 1645–69) i osiguravatelji prijenosa mletačke drž. pošte za Carigrad. Za stečene zasluge odlikovani su naslovima Conte veneto i Cavaliere di San Marco te nagrađivani podjelom velikih zemljišnih posjeda u bokeljskom zaljevu. Tijekom mletačko-turskih ratova u XVII. st. od kotorske se upravne podložnosti oslobađaju druga bokeljska mjesta (Perast, Dobrota, Prčanj) te od XVIII. st. preuzimaju dominaciju u trgovačko-pomorskoj razmjeni između dviju jadranskih obala. Međutim, iako gospodarski oslabljen i jurisdikcijski sužen, grad Kotor je sve do kraja opstojanja Mletačke Republike (1797) ostao vodeće bokeljsko naselje i najvažnije mlet. uporište u tom dijelu ist. Jadrana. Pad Mletačke Republike 1797. označio je korjenitu prekretnicu u povijesti Kotora. Nakon razdoblja prve austr. vladavine (od 1797) te kratkotrajnih etapa ruske (od 1806), francuske (1807–13) i crnog. vlasti (1814) Kotor je ponovno pripojen Austriji (do 1918) te postao njezinom važnom ratnom lukom. Između dvaju svj. ratova Kotor je bio dio Kraljevine SHS kao dio Zetske banovine; od toga razdoblja započinje drastično opadanje do tada većinskoga hrv. stanovništva. U II. svj. ratu bio je pod talijanskom (1941–43) i njemačkom (1943–44) okupacijom, a potom dio Jugoslavije u sastavu Republike Crne Gore. God. 1979. teško je stradao u potresu; iste godine upisan je u svjetsku kult. baštinu UNESCO-a. Od 2001. u Kotoru djeluje Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, središnja organizacija za okupljanje i očuvanje nac. identiteta Hrvata u Crnoj Gori.

sv. Tripun

Katedrala sv. Tripuna u Kotoru

Pretpostavlja se da su Držići u Dubrovnik stigli iz Kotora, sred. XII. st., i to kao plemići (nobili), o čemu svjedoči genealogija Jeronima Vlahova Držića (Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika – Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia). Plemstvo su – prema predaji – izgubili zato što je predak Marin u vrijeme kuge 1348. napustio Dubrovnik, unatoč strogoj zabrani, pa su Držići upisani među građane: »La nobil famiglia di Darsa è antiquissima in Raugia, la orrigine sua deriua dalla citta di Cataro, nel qual locho li antepassatti di q[ue]sta famiglia sono stati nobili, poi che sempre in qu[ell]a città, mentre che era in liberta et in republica, hanno goduto officij et beneficij d’ogni sorte di magisterato, et poi in Raugia continuamente hanno gouernato la republica con li officij et magistrati, li quali godevano si come si uede in libro delle reformacioni di Notaria del anno 1287 o per il specchio del gran Consiglio, et per altri libri di Notaria et Can-c[ellaria] per li quali apare che molti della detta famiglia di Darsa sono stati di Consiglio grande, cosi anco di Consiglio di pregati, et d’ogni altro supremo magistrato, et continuam[en]te de anno in anno sempre sono stati, et hanno goduto li detti magistrati, sino al tempo di Marino di Darsa, il qual mori del anno 1348 in quella grande et crudele mortalita, laqual fu generalm[en]te per tutta l’Europa, della qual mortalita morirno dentro delle mura di Raugia in sei mesi cento e dicci gentilhomeni di Consiglio et dieci milia anime de altre condicioni perche non poteuano absentarsi dalla citta ne fugir dal male essendo stato fatto publico bando per non abandonar la citta che ciascaduna persona non ardischa partire dalla citta inponendo pena alli nobili di perpetua priuacione di officij et beneficij, et alli ignobili di perpetuo exilio, della qual mortalitta, et del sopra detto numero di persone morte, si è fatta nota ab eterna memoria alla prima faciata di vno libro negro de testamenti di tesoraria del medesimo anno 1348, et cosi il detto Marino resto priuato dalli officij et beneficij della republica per hauer contrauenuto al sopra detto bando, et pero apresso si seguira la descendenza da lui, et non prima, poi che per mancam[en]to de libri antichi non se posuto per ordine ritrouare la particularita delli altri sua antecesori, ma da questo Marino in qua, da poi che sono priui de officij et beneficij si descrivera con ogni diligenza la loro descendenza laquale sara dimostrata et atestata con publici libri di Raugia, come apresso si dira« (»Plemenita obitelj Držić odavna je u Dubrovniku, a podrijetlo vuče iz Kotora, gdje su preci te obitelji plemeniti bili, budući da su u tomu gradu, dok je bio slobodna republika, uživali položaje i pogodnosti svakovrsnih upravnih službi, da bi potom u Dubrovniku neprekidno upravljali Republikom i bili dužnosnici i magistrati kao što se vidi iz Libri Reformationum iz godine 1287. ili u Specchiju Velikoga vijeća i u drugim knjigama notarijata i kancelarije, iz kojih je razvidno da su mnogi iz spomenute obitelji Držić bili u Velikome vijeću, kao i u Vijeću umoljenih i u svim drugim najvišim magistraturama, i neprekidno su iz godine u godinu bili i obnašali spomenute upravne službe, sve do vremena Marina Držića, koji je umro godine 1348. u onom velikom i okrutnom pomoru, sveopćem u cijeloj Europi, a od kojega je unutar dubrovačkih zidina u šest mjeseci pomrlo stotinu deset vijećnika te deset tisuća duša inoga položaja, jer nisu mogli otići iz grada ni umaknuti zlu, budući da je bio izdan javni proglas protiv napuštanja grada kako se nitko ne bi usudio otići iz njega, pod prijetnjom kazne trajnoga oduzimanja položaja i pogodnosti za vlastelu, a trajnoga izgona za pučane; taj pomor i navedeni broj umrlih zabilježeni su na vječni spomen na prvoj stranici jedne crne knjige Testamenta Tesorariae, iz iste godine 1348; tako su spomenutome Marinu bili oduzeti položaji i pogodnosti u Republici jer se bio oglušio na navedeni proglas. Dolje će se slijediti njegovo potomstvo, a ne otprije, jer zbog nedostatka starih knjiga nije bilo moguće redom utvrditi pojedinosti o inim njegovim precima; no od toga Marina naovamo, otkako su lišeni položaja i pogodnosti, s marom će biti opisano i dubrovačkim javnim knjigama potvrđeno njihovo potomstvo, kao što će dolje biti navedeno«). Riječ je o izmišljenoj priči, a pravi je razlog kršenje ženidbene klauzule: spomenuti Držić nijeimao muškog potomka, ali je imao nezakonitoga sina Živka, koji je naslijedio očeva pokretna i nepokretna dobra, no nije mogao naslijediti stalešku povlasticu.LIT.:

Autor: Lovorka Čoralić
Literatura:
A. Dabinović, Kotor pod Mletačkom Republikom (1420–1797), Zagreb, 1934;
L. Čoralić, Iseljenici iz grada Kotora u Mlecima (XV.–XVIII. st.), Povijesni prilozi, 1998, 17;
P. Butorac, Kotor za samovlade (1355.–1420.), Perast, 1999;
isti, Boka Kotorska u 17. i 18. stoljeću: politički pogled, Perast, 2000;
I. Stjepčević, Arhivska istraživanja Boke kotorske, Perast, 2003;
R. Kovijanić i I. Stjepčević, Kulturni život staroga Kotora (XIV–XVIII vijek), Perast, 2003;
C. Fisković, Spomenička baština Boke kotorske, Zagreb, 2004.