KAZALIŠNI PROSTORI

KAZALIŠNI PROSTORI. U doba Marina Držića kao kazališni prostori korišteni su javni otvoreni grad. prostori, dvorane na humanističkim akademijama, u plemićkim palačama ili u građanskim kućama, gdje su se prostor izvedbe i onaj gledateljski oblikovali na različite načine.

Palazzo Uffizi, Firenca, 1586

Grad. trgovi, najčešće glavni ispred crkava, služili su prikazivanju farsa na sklopivim izdignutim pozornicama-podijima ili procesijskoj izvedbi crkv. prikazanja vezanih uz religijski važne datume ili razdoblja (poput karnevalskoga/pokladnoga ili uskrsnoga). Crkv. prikazanja izvodila su se na ravnoj, polukružnoj ili kružnoj statičnoj sceni s mansijama (prebivalištima određenoga karaktera), kojom se gl. lik kretao animirajući pojedinu mansiju, odn. njezina stanovnika. Iako katkad i okomita, dramaturška organizacija najčešće je pretpostavljala vodoravno kretanje od pakla (glumcu nalijevo) do raja (glumcu nadesno). Publika je zauzimala prostor ispred scene ili je bila smještena na povišenim platformama u krugu. Potisnuta nadolazećim renesansnim povratkom klasici, crkv. prikazanja su na svojem zalazu bila obogaćena burlesknim elementima i elaboriranom scenskom mašinerijom za proizvodnju spektakla, npr. poplave i potresa (propadalište, dizalica za spuštanje boga i anđela, vrata pakla s dimom i vatrom koja gutaju grešnike). Engleski tip scene ponudio je pokretnu pozornicu na nizu kola na kojima se, prolazeći gradom ili trgom pred statičnim gledateljstvom, ponavljao uvijek isti prizor. Humanistička scena na kojoj su se izvodila klas. djela, poput Plautovih i Terencijevih, ili pak njihove imitacije, povezala je elemente srednjovjekovne mansionske pozornice i potkovasta oblika auditorija, nagovijestivši kaz. građevine XVI. i XVII. st. Smješteno u otvorenoj lođi, gledalište je bilo izdignuto na stubište nasuprot pozornici, s odjeljkom za povlaštene gledatelje, dok su u prostoru izvedbe mnogobrojne mansije svedene na četiri odjeljka zatvorena zavjesom (»kupališne kabine«). Odjeljci su bili grupirani u nizu ili u trostranoj formaciji, čiji je središnji dio bio izbočen prema središtu scene, a natpis ili inicijali imena nad svakim od njih markirali su lik kojemu je pripadao. Održavanjem kaz. čina na pozornicama u dvoranama plemićkih palača pratile su se prigode poput vjenčanja ili stjecanja titule. Pozornica s proscenijem, obično na užoj strani dvorane, i njoj sučeljen gledališni prostor bili su obilježeni razvojem perspektivno oslikane scenografije, koja se u sljedećim stoljećima, uz potkovasto gledalište, proširila eur. kazalištem kao théâtre á l’italienne. Najutjecajnija, a ujedno i prva objavljena (1545), scenografska rješenja Sebastiana Serlija bila su pogodna za zbivanja eruditne komedije smještene u urbanoj sredini (u slici grada) te za dramsko jedinstvo mjesta, vremena i radnje. Oslanjajući se na Vitruvijeva načela, Serlio je ponudio oslikane prijedloge komične, tragične i pastoralne scene u perspektivi sa središnjim žarištem, a namijenjene teatarskom činu u zatvorenom prostoru velikaških dvorana. Hrvatski kaz. prostor prve pol. XVI. st. razvio se na srednjovjekovnom modelu simultane pozornice, u koji je prodrla ideja jedinstvenoga prizorišta, a zemljopisna su mu žarišta Dubrovnik i Hvar. Grad. trgovi i dvorane plemićkih palača bili su jednako uobičajena mjesta uprizorenja, iako su se predstave sve više izvodile u privatnim palačama. Scenografski siromašna pozornica-podij na otvorenom (na kojoj su primjerice zagrebački klerici 1558. na Gradecu-Griču izveli komediju za građanstvo) mogla je imati portal katedrale ili neko drugo monumentalno zdanje u pozadini kao nepromjenjivi dio dekora (poput scene za crkv. prikazanja u Hvaru XVI. st.). Simultano scensko rješenje ili njegovi zaostali elementi prizivani su dramaturški, na zatvorenoj ili otvorenoj sceni, primjerice u dramama Mavra Vetranovića (Posvetilište Abramovo, izvedena 1546), Nikole Nalješkovića (Komedija V., izvedena 1541. ili 1542), Hanibala Lucića (Robinja, izvedena između 1520. i 1530) pa i M. Držića (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, izvedena 1551).

Ljetnikovac Junija Mihova Bunića na Batahovini

Proces produbljivanja pozornice-pulpituma, kojom se izvođači kreću uzdužno, započeo je s N. Nalješkovićem, ali jedinstveno prizorište u potpunosti je realizirao tek M. Držić. Tijekom školovanja u Sieni upoznao je principe uprizorenja eruditne komedije: adaptacije kućnih dvorana i pozornica-podija za kaz. potrebe, Serlijeve traktate o arhitekturi, a vjerojatno i Vitruvijeve skice te scenografske prijedloge Baldassarea Peruzzija, jednoga od utemeljitelja renesansne perspektivne pozornice. Držićeve su se predstave prikazivale kao pirne drame, kojima su nazočili samo uzvanici, i javne, svima dostupne pokladne izvedbe (na otvorenom, od poslijepodneva do mraka, ili u zatvorenom). Izvedbeni su prostori uključivali: otvorenu scenu ispred Kneževa dvora (Tirena, 1548), Vijećnicu, koja se za kaz. predstave više nije koristila od 10. IV. 1554 (Dundo Maroje, 1551) i improvizirane pozornice u zatvorenim prostorima, ugl. u saločama plemićkih palača (Novela od Stanca 1551. na piru Martolice Vidova Džamanjića i Anice Kabužić, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Tirena 1551. na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti, Pjerin 1552. na piru Junija Mihova Bunića i Đive Gradić, Džuho Krpeta 1554. na piru Rada (Rafa) Marinova Gučetića i Anice Đurđević, Skup 1555. na piru Saba Stjepanova Palmotića i Nike Crijević i Grižula 1556. na piru Vlaha Valentinova Sorkočevića i Kate Sorkočević), dok lokalitet izvedbe Hekube (29. I. 1559) nije poznat, premda bi se moglo pomišljati na prostor Prid Dvorom. Za komedije Tripče de Utolče i Arkulin nema podataka o mjestu i vremenu izvedbe, a samo se pretpostavlja da su prikazane između 1551. i 1554. Pozornica Prid Dvorom bila je postavljena nasuprot zgradi, a publika je Dvoru bila okrenuta leđima; pozornica u saločama smještana je uz uži zid pravokutne prostorije s četirima ulazima, od kojih su dva mogla služiti izvođačima za ulaz na scenu, odn. za izlaz sa scene. U dramama Džuho Krpeta i Tripče de Utolče spomenuta je kaz. družina Gardzarija; na kraju komedije Tripče de Utolče gl. lik gledatelje čak poziva na večeru u gardzariju. Riječ potječe iz tal. jezika (garzare, garzeria, garzatore), a označava kuću u kojoj se grebenala vuna. Je li družina – koju je vodio R. Gučetić – u nekoj takvoj kući pripremala ili izvodila predstave, danas se ne može pouzdano reći.

Saloča u ljetnikovcu Vice Stjepovića Skočibuhe u Suđurđu

Držić je odbacio medievalne mansije te prihvatio jedinstveno renesansno prizorište ili moguće elemente terencijevske humanističke scene. Serlijevsku tipičnu komičnu scenu zamislio je kao scenografsku podlogu plautovskih komedija (Dundo Maroje, Tripče de Utolče), a okružje grada vjerojatno je realizirao prenosivim oslikanim prospektom u pozadini. Pastoralnu scenu, primjerice, pridružio je dramama Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Grižula. Kako je sugerirao implicitnom skicom scenskoga prostora u dramskom djelu ili didaskalijama, zastorom – reliktom humanističke scene – mogao se koristiti prilikom izvedbe komedije Džuho Krpeta te za scenografski kompleksniji prostor zbivanja Pripovijesti, gdje je u središte temeljnoga svjetovnoga lokaliteta umetnut onaj mitološki. Didaskalijskim uputama u Hekubi Držić se primaknuo nekim baroknim načelima inscenacije širenjem jedinstvenoga renesansnoga prizorišta i oslanjanjem na raskošni iluzionizam kao temelj opremanja pozornice. U drugom prologu Dunda Maroja žali se na okolnosti koje su odvele arkitete (»I ako ne uzbude šena lijepa kako i prva, túžimo se na brijeme koje nam je arkitete odvelo«), i zbog kojih scena nije tako umješno opremljena kao ona prilikom izvedbe Pometa. Prvi prostor namijenjen izvođenju predstava otvoren je u Dubrovniku tek 1682. u zgradi arsenala (Orsan).

Autor: Višnja Rogošić
Literatura:
N. Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, Zagreb, 1978;
J. Russell Brown (ur.), The Oxford Illustrated History of the Theatre, New York, 2001;
P. Hartnoll, The Theatre: A Concise History, London, 2003;
D. Wiles, A Short History of Western Performance Space, Cambridge, 2003.