KARANTENA

KARANTENA (franc. quarantaine: četrdesetak dana), međunarodna protuzarazna mjera kojom se odvajaju i nadziru ljudi, roba i transportna sredstva (npr. brodovi) za koje se sumnja da dolaze iz zaraženih krajeva ili su već zaraženi nekom bolešću (kugom, kolerom, tifusom i dr.).

Odluka o karanteni

Odluka o karanteni u Dubrovniku, 1377
(Državni arhiv u Dubrovniku, Liber Viridis, Leges et instructiones, sv. 11)

Takva se mjera obično provodi u pomorskim lukama, katkad i na mjestima ulaska stranih ljudi i robe u grad ili državu. Danas se takve mjere provode rijetko, samo u iznimnim slučajevima. Nekoć je vrijeme izolacije trajalo četrdeset dana pa otud i naziv karantena. Prva pandemija smrtonosne bolesti koja je najvjerojatnije odgovarala današnjoj bubonskoj kugi uzrokovanoj bacilom Yersinia pestis proširila se u Europu s istoka, vjerojatno iz Kine, 1347, te je do jenjavanja 1351. pokosila četvrtinu eur. stanovništa. U Dubrovnik je bolest – koju izvori spominju kao peste, pestilenza, mortalitas, male contagiosa ili malatia – stigla u prvoj pol. 1348. Potonje kronike sadržavaju različite procjene broja umrlih, i to prema društv. slojevima: patricija od 110 do 273, uglednih građana (populani) oko 300, te od 1000 pa sve do 10 000 stanovnika grada; starije kronike su u pravilu konzervativnije od novijih. Pandemiju, poslije nazvanu crna smrt, slijedile su u kratkim razmacima ponovne, iako slabije epidemije, od kojih su se eur. gradovi pokušali obraniti na različite načine. U Veneciji je oboljelima bio zabranjen ulaz u grad, a prekršitelji su bili zatvarani. Milano je uveo drakonske mjere zazidavanja oboljelih u vlastitim kućama. U Dubrovniku je 1377. Veliko vijeće izdalo odredbu Onaj koji dolazi iz krajeva zahvaćenih kugom neka ne ulazi u Dubrovnik ili njegovu okolicu (Veniens de locis pestiferis non intret Ragusium vel districtum) prema kojoj su pridošlice iz kužnih područja imale provesti mjesec dana na određenim nadziranim lokacijama prije no što im se dopusti ući u grad. God. 1397. uslijedila je nova odredba (O uredbama donesenima godine 1397. protiv onih koji dolaze iz krajeva zahvaćenih kugom – De ordinibus contra eos qui veniunt de locis pestiferis anno 1397 factis) kojom se utvrdilo trajanje i mjesto karantene, odredile kazne za kršitelje te naredilo da Malo vijeće ima imenovati tri zdravstv. službenika iz redova vlastele za nadzor provođenja tih mjera. U spisima iz XV. st. ti su se službenici nazivali venecijanskim imenom officiales cazzamortuorum, koje je u XVI. st. sve više zamjenjivao naziv officiali sopra la sanità. No u popularnom se govoru zadržao naziv kacamorti ili kačamorti. I u drugim sredozemnim gradovima nakon kužnih epidemija zdravstveni su službenici, dotad zapošljavani ad hoc, prešli u stalnu službu: u Milanu oko 1410, u Veneciji 1486, u Firenci 1527. Kršenje karantene podlijegalo je u Dubrovniku visokoj novčanoj kazni od sto dukata, koja se mogla pretvoriti i u tamnicu ili tešku tjelesnu kaznu. Karantenu su morali proći i došljaci i dubr. građani za koje se sumnjalo da su oboljeli ili došli u kontakt s dokazanim izvorom bolesti. Tako je primjerice 1416. Obrad Deich, nosač u grad. luci, pustio u grad »mnoge pridošlice iz kužnih mjesta te mnoge siromahe iz dijelova Sclavonije«. Zbog toga je bio kažnjen vezivanjem na stup srama (ad carum) te paljenjem kose i brade. Vlastela su ipak bila pošteđena težih kazni. God. 1431. Malo vijeće oduzelo je kacamortima ovlasti udaljavanja iz grada vlastele za koje se sumnjalo da su oboljeli od kuge. To je pravo vlada povjerila svojim članovima, plašeći se zlouporabe propisa i istjerivanja iz grada polit. protivnika pod krinkom zdravstv. opasnosti. Odredba iz 1397. zabranila je i uvoz robe iz kužnih područja za cijeloga trajanja epidemije. Karantena je usporavala tok ljudi i robe te time negativno djelovala na trgovinu, od koje je grad živio, no kao mjera borbe protiv epidemije bila je i ekonomski i moralno podnošljivija od venecijanskih i milanskih mjera. Stoga su je ubrzo preuzeli i ostali vodeći mediteranski trg. gradovi: Venecija (1423) i Genova (1467).

Lazareti

U Dubrovniku se karantena u početku provodila na otvorenom ili u drvenim skloništima koja su se po potrebi mogla spaliti, na otočićima na Mrkanu i Bobari između Dubrovnika i Cavtata, potom na Lokrumu. Ta privremena skloništa ubrzo su zamijenjena trajnijim nastambama. Do pol. XV. st. karantena se pod upravom zdravstv. službe razvila u složenu ustanovu koja je upošljavala pisara, dva stražara, jednoga grobara te jednu do dvije čistačice-pralje. Za epidemije 1457. zdravstveni je ured zaposlio svećenika i brijača, a u mjestima izvan Dubrovnika po dva kacamorta iz redova pučana, koji su imali provoditi protuepidemijske mjere pod nadzorom dubr. službe. No u to doba udaljena lokacija lazareta postala je strateška opasnost jer su se Turci, sad u blizini grada, mogli njime poslužiti kao bazom za napad na grad pa su vlasti odlučile izgraditi nove lazarete tik uz grad. Prvi, koji je 1457. gradio poznati graditelj Mihoč Radi, a u uporabi je bio od 1466, bio je smješten zapadno od grada u predjelu Danača. Nakon preseljenja na Danče karantena je svojem osoblju dodala i vlastitoga kirurga, koji je zamijenio dotad privremeno zaposlenoga brijača, te dva pučana-pomoćnika za nadzor protuepidemijskih mjera. Umrli od epidemija pokapali su se u gradu sve do velike epidemije 1482, tijekom koje je Malo vijeće odredilo da se iskopa velika skupna jama na Dančama te na dva mjesta izvan grada. Kako je broj oboljelih premašio kapacitete Danača, ponovno su se stavila u uporabu skloništa na Bobari i Mrkanu.

Libro deli Signori Chazamorbi, Sanitas  (Državni arhiv u Dubrovniku, serija 55, sv. 1, f. 22r a tergo)

Libro deli Signori Chazamorbi, Sanitas
(Državni arhiv u Dubrovniku, serija 55, sv. 1, f. 22r a tergo)

Libro deli Signori Chazamorbi, Sanitas  (Državni arhiv u Dubrovniku, serija 55, sv. 1, f. 72r a tergo)

Libro deli Signori Chazamorbi, Sanitas
(Državni arhiv u Dubrovniku, serija 55, sv. 1, f. 72r a tergo)

God. 1526–27. dogodila se jedna od najtežih epidemija u dubr. povijesti, koja je na šest mjeseci zaustavila život grada: trgovina je zamrla, vlada se iselila u Gruž, hrana se besplatno dijelila puku, organizirale su se mnogobrojne procesije, posebice u čast sv. Roka, sv. Sebastijana i Djevice Marije, a mrtve su morali pokapati kacamorti jer više nije bilo ni rodbine ni grobara. U obitelji Držić umro je Marinov stric Andrija, rođak Petar, dok su se Marinov otac i brat Vicko nastavili baviti trgovinom, zadužujući se za kupnju engl. sukna koje je u Dubrovnik isporučeno nakon jenjavanja epidemije. Epidemiju do koje je došlo 1550. zabilježio je M. Držić u Dundu Maroju, čija se radnja događa te godine: »Ovo su minuto godište velike nemoći bile; oto mi stari dekrepiti, i još smo živi« (IV, 2). U tom razdoblju kontinentalni je put prijenosa zaraze, s Osmanskim Carstvom kao žarištem, počeo po važnosti prevladavati nad morskim. Prva skloništa uz istočna grad. vrata, Ploče, spominju se 1517. Iako je 1520-ih planiran lazaret na tome mjestu, projekt je 1534. napušten, a umjesto njega potkraj XVI. st. izgrađen je lazaret na Lokrumu. God. 1642. izgrađen je kompleks na morskoj obali blizu grad. vrata što vode u predgrađe Ploče, u području Tabora, zidom ograđena prostora na kojem je završavao put kojim su preko brda putovale karavane iz BiH te se nalazila konačišta i crkvica sv. Antuna. Lazaret je imao pet prostora za robu u koje se moglo silaziti i sa životinjama te pet zgrada za stanovanje putnika koji su imali proći karantenu. Sa svake strane prostora u kojem su se nalazile stambene zgrade nalazile su se kule za čuvare lazareta te stan tur. namještenika u lazaretu. Kuga, prenošena iz Osmanskoga Carstva, nastavila je stizati na dubr. teritorij, iako u sve većim razmacima, sve do kraja XVIII. st. O posljednjoj, zabilježenoj 1815–16. u okolici grada (Čepikućama), pisao je liječnik Luko Stulli. (→ KUGA; LIJEČNIŠTVO)

Autor: Tatjana Buklijaš
Literatura:
R. Jeremić i J. Tadić, Prilozi za povijest medicine starog Dubrovnika I, Beograd, 1938;
V. Bazala, Pregled povijesti zdravstvene kulture Dubrovačke republike, Zagreb, 1972;
M. D. Grmek, Le concept d’infection dans l’antiquité et au moyen âge, Les anciènnes mesures sociales contreles maladies contagieuses et la fondation de la première quarantine à Dubrovnik (1377), Rad JAZU, 1980, 384;
J. Lučić, Arhivska građa o kugiu Dubrovniku godine 1526–1527. i obitelj Držić, Rasprave i građa za povijest znanosti, 1992, 3;
G. Ravančić, Prilog proučavanju Crne smrti u dalmatinskom gradu (1348.–1353.): raspon izvorne građe i stanje istraženosti na primjerima Dubrovnika, Splita i Zadra, Povijesni prilozi, 2004, 26;
Z. Blažina Tomić, Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku, Zagreb–Dubrovnik, 2008.