KAMILO

KAMILO, lik u komediji Skup.

Krča kao Kamilo

Drago Krča kao Kamilo i Pero Kvrgić kao Munuo, Skup,
HNK Zagreb, 1950 (redatelj Branko Gavella)

Prvi se put pojavljuje u osmom prizoru prvoga čina, a nakon toga se frekvencija njegova pojavljivanja smanjuje (I, 9; II, 1, 6; V, 1, 3). Bez obzira na to, u aktantskome modelu komedije zauzima važnu ulogu, kao Andrijanin mogući vjerenik, u kojega je ona zaljubljena, protivno očevoj volji. Kamilo je karakteriziran posredno, ponajčešće replikama drugih likova. Tako se već u prvoj sceni prvoga čina, iz razgovora dviju godišnica – mlade Grube, godišnice vlastelina Dživa, i stare Varive, godišnice škrtoga starca Skupa – raskrinkava fabularna okosnica. One razgovaraju o problematičnoj udaji Skupove kćeri Andrijane, koju otac želi dati nekomu tko je bogat i za to ne traži miraz, protivno njezinoj volji, zbog čega ona pati jer je zaljubljena u mladoga Kamila. Pravi problem nastaje kada Variva javi Kamilu da Skup želi udati kćer za nekoga starca koji ne traži miraz, a riječ je o njegovu ujaku Zlatome Kumu, kojega sestra, Kamilova mati Dobre, nagovara da si nađe mladu ženu koja bi mu pod stare dane bila oslonac kad već nema vlastite djece (»Ovi zlostar hoće Andrijanu udat za njekoga zlostara koji ju bez prćije hoće«, I, 9). Variva od tog trenutka preuzima ulogu glasnika između dvoje mladih zaljubljenika (»Vare, Andrijani spovjeđ što za nju patim«, II, 6). Jedini prizor u kojem Kamilo aktivno sudjeluje prvi je prizor petoga čina, gdje on i Skup razgovaraju zapravo o Andrijani, a tobože o blagu, ili obratno, dakle, gdje neizbježivo dolazi do nesporazuma (qui pro quo). Kamilo mu govori kako želi Andrijanu, kako priznaje čin krišom izvršena vjenčanja (»Stvar draga zaslijepi čovjeka, a mladu čovjeku ne more draža stvar bit od onake /…/ Stvar je ova uzeta, i ne može se učinit da nije uzeta«), a Skup misli da je riječ o njegovu blagu (»I ja vidim da je uzeta, ali je zlo uzeta«). Za to vrijeme Munuo, koji je pravi krivac za krađu, bježi s blagom, ali ga opazi Pjerić i prisiljava da pođe s njim Kamilu. Kamilo konačno razotkriva Skupu da je već oženjen Andrijanom, dok Zlati Kum izjavljuje kako je njemu svejedno jer se ionako ne namjerava ženiti. Cijela se zabuna napokon raspleće, a Kamilo se izravno suprotstavlja Skupu: »Gospodaru, u eroru si. Kći ti tezoro ni ja nijesmo nijedno uzeli. I nemo’ nam te garbulje nametat« (V, 3). U zadnjem su prizoru na sceni prisutni Skup, Kamilo, Zlati Kum, Dživo i Pjerić, koji dovodi Munua s blagom. Iako završetak komedije nedostaje, moguće je pretpostaviti da je starac prihvatio ljubav Kamila i Andrijane, kako zbog toga što se ne može ispraviti već učinjeno tako i zbog pronađenoga blaga.

Autor: Leo Rafolt