GRUBIŠIĆ, VINKO

GRUBIŠIĆ, VINKO, hrvatski književnik, prevoditelj i jezikoslovac (Posuški Gradac, BiH, 5. IV. 1943).

Studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prekinuo je zbog odlaska u izgnanstvo nakon studentskih nemira, a 1970. u Fribourgu diplomirao poredbenu slav. filologiju i pedagogiju. Doktorirao je 1974. radom Sintaksa u jeziku Marka Marulića (La syntaxe de la langue de Marko Marulić). God. 1968–74. bio je pedagog u Švicarskoj, 1975. otišao u Kanadu, gdje je do 1981. radio kao srednjoškolski prof. u Mississaugi, Cambridgeu i Torontu; 1986–87. uređivao Croatian Schools of Canada, a 1989. postao profesor na Katedri hrvatskog jezika i kulture Sveučilišta u Waterlou. Bio je stalni suradnik emigrantskog časopisa Hrvatska revija. Pjesme, drame, jezikoslovne i knjiž. priloge objavljuje u Hrvatskoj reviji, Kolu, Jeziku, Republici i dr. Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki (Robotov poljubac, 1974; Bitarion, 1987; Gregorijanske šutnje, 1989; Stazama samih središta, 2005) te knjiga drama (Tri drame, 1981; Ne začuđuju čudesa, 1982). Jezikoslovne studije objavio je u knjizi O hrvatskom jeziku (1975), velik broj kamenih natpisa iz BiH i srednje Dalmacije obradio u Grafiji hrvatske lapidarne ćirilice (1978). Glavno mu je književnopov. djelo Hrvatska književnost u egzilu (1991), prvi kritički pregled hrvatske emigrantske književnosti 1945–90, dok u knjizi Izazovne teme iz starije hrvatske književnosti (2006) promatra hrv. književnost u okviru eur. renesanse.

U raspravi Europski kontekst Zlatnog doba i Raja zemaljskog u hrvatskoj renesansnoj književnosti pronalazi sličnosti između Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Mavra Vetranovića i Marina Držića te eur. pisaca. Ističe važnost prologa Dugoga Nosa Dunda Maroja, koji analizira u perspektivi dubr. stvarnosti i utjecaja Utopije Thomasa Morea, Ovidija, Françoisa Rabelaisa, Pisama Svećenika Ivana i nar. pjesama. Ponajviše se osvrće na ljude nazbilj i ljude nahvao te pojavu negromanta koji jedini može dočarati zemaljski raj, ali samo kao nestali svijet. Držićev odnos prema zlatnom dobu i utopijskom svijetu smatra jedinstvenim u hrv. književnosti, ističući da mu oni služe samo kao ironijski podtekst.

Autor: Andrea Radošević