GRAFIKA

GRAFIKA, zbirni naziv za različite tehnike mehaničkog umnažanja istovjetnih slika – po potrebi i tekstova – s iste matrice (drvorez, bakrorez, bakropis), a pojavile su se otprilike istodobno kad i knjigotisak.

Ranjina, Pjesni razlike

Dinko Ranjina, Pjesni razlike, Firenca, 1563.

Najstarija poznata grafička tehnika bio je drvorez, koji se na Dalekom istoku uvelike izrađivao već u IX. st., no u Europi je posvjedočen tek od kraja XIV. st. Naglo širenje drvoreza, potom i drvoreznih (ksilografskih) knjiga omogućila je sve raširenija proizvodnja papira u Europi potkraj XIV. i poč. XV. st. Drvorezne slike izrađivane tijekom XV. st. bile su jednostavna crteža koji se ugl. sastojao od obrisnih linija, katkad s naznakama unutar. sjenčanja. Njihova je izrada bila masovna, a tematika vezana uz vjerske sadržaje, osobito prikaze svetaca zaštitnika, koji su se u mnogim primjerima ručno kolorirali, kako bi što više nalikovali »pravim« slikama. Takve su jeftine slike bile dostupne i siromašnim primateljima, koji ih nisu kupovali iz umjetničkih nego iz devocionalnih, odn. apotropejskih pobuda. Osim prikaza svetaca druga je velika grana izrade drvoreza bila povezana s kartanjem, društv. igrom između zabave i poroka, prisutnom u Europi kasnoga srednjovjekovlja. Igraće karte koje su se ispočetka izrađivale ručno na pergameni, umnažale su se drvorezima na papiru u velikom broju primjeraka. Specifičan je fenomen uporabe grafike u XV. st. takozvana drvorezna (ksilografska) knjiga, prvi mehanički umnožen tip knjige u Europi. Drvorezne su knjige sveščići sastavljeni od listova na kojima su i tekst i slike otisnuti s jedne drvorezne ploče. Najčešće je riječ o vjerskopoučnim knjižicama poput raširene Bibliae pauperum (skraćene verzije Biblije s usporednim prizorima i tekstovima Staroga i Novoga zavjeta) ili Apokalipse. Zahvaljujući karakterističnoj vizualnoj prezentaciji s kombinacijom slike i teksta smještenog u zasebne okviriće, takve se knjižice smatraju pretečama modernoga stripa. Drvorez je i prva ilustracijska tehnika tiskanih knjiga. Već 1461. drvorezne su se ilustracije pojavile u izdanju Ezopovih basni (DraguljDer Edelstein) što ih je priredio Ulrich Boner, a tiskao Albrecht Pfister u Bambergu. Zbog tehn. kompatibilnosti s tiskovnim slogom drvorezi su tijekom druge pol. XV. st. gotovo u potpunosti istisnuli ručno oslikavanje knjiga pa su čak i inicijali otiskivani u tehnici drvoreza. Istodobno se sve manje pozornosti pridavalo koloriranju knjižnih ilustracija kao zaostatku srednjovjekovne iluminatorske prakse. Početak modernog oblikovanja ilustracija, tj. njihova uklapanja u knjižni slog, obilježava gigantsko djelo Liber chronicarum Hartmana Schedela, objavljeno 1493. u Nürnbergu kod najvećega njem. tiskara toga doba Antona Kobergera. Šest mjeseci poslije izišlo je i njem. izdanje pod naslovom Das Buch der Chroniken. Ta povijest svijeta velikoga folio formata sadrži 1809 drvoreznih ilustracija otisnutih s pomoću 645 matrica, što znači da se mnoge ilustracije ponavljaju i više puta. Drvorezi su priređeni u radionici nürnberških slikara Michaela Wolgemuta i Wilhelma Pleydenwurffa, učitelja mladog Albrechta Dürera. Crtež ilustracija privržen je još uvijek kasnogotičkom oblikovnom duhu. God. 1499. objavio je u Veneciji Aldo Manuzio djelo dominikanca Francesca Colonne pod naslovom Polifilov boj sna i ljubavi (Hypnerotomachia Poliphili), u kojem drvorezne ilustracije u potpunosti odgovaraju oblikovnom duhu renesanse, jednako kao što i tekst pripada pomalo ekscentričnom miljeu razvijenoga humanizma. U to su doba u eur. pokrajinama djelovale mnogobrojne radionice s mnoštvom majstora koji su zadovoljavali široku potražnju za drvorezima svakovrsna sadržaja. U Njemačkoj je A. Dürer usavršio drvoreznu tehniku u toj mjeri da je ona postala umj. medijem. Njegov ciklus drvoreza na temu Apokalipse iz 1498. vrhunsko je i nenadmašeno ostvarenje u kojem se na najvišoj stvaralačkoj razini iskazuje invencija, crtačka vještina i rezbarsko umijeće, bez kojega nema kvalitetnih drvoreza.

Posljednji sud

Martin Kolunić Rota, Posljednji sud, bakrorez

U postizanju suptilnih oblikovnih efekata, osobito u dočaravanju plasticiteta oblika tonskim prijelazima, drvorez nije mogao slijediti drugu važnu grafičku tehniku ranoga novoga vijeka – bakrorez. Zato drvorez tijekom XVI. i XVII. st. ostaje u okvirima uporabne i popularne grafičke proizvodnje jeftinoga tipa, dok bakrorez postaje elitnijom grafičkom tehnikom. Bakrorez ili gravura na bakrenoj ili čeličnoj ploči poznata je u srednjem vijeku zlatarima i drugim majstorima koji su se bavili izradom predmeta od kovine (oružja i oklopa, primjerice). Ideja otiskivanja takvih gravura na papir pripisuje se firentinskome zlataru Masu Finiguerri pedesetih godina XV. st. Nakon toga bakrorez se brzo širio Italijom i prekoalpskim pokrajinama. Njemu se pridružuje bakropis kao nešto slobodnija tehnika koja podrazumijeva crtež na bakrenoj ploči premazanoj tankim slojem voska, a potom obrađenoj jetkanjem, no moguće je kombiniranje jednog i drugog postupka, kao i suhe igle, na istoj ploči. Time se otvaraju velike mogućnosti za postizanje suptilnih umj. efekata, no oni nisu potrebni za sve tipove vizualija. Zato i u proizvodnji bakroreza dolazi do raslojavanja: od rutinskoga bakroreza namijenjenoga širokom tržištu do umj. bakroreza za uži krug ljubitelja, koji se često kombinira ili zamjenjuje tehnikom bakropisa i suhe igle, a kojem se posvećuju najistaknutiji majstori: Israhel Meckhenem, A. Dürer, Lucas van Leyden, Parmigianino, Annibale Carraci, Jacques Callot, Rembrandt. U sklopu toga raslojavanja pojavljuju se sred. XVI. st. profesionalni nakladnici grafike, ugl. bakroreza i bakropisa – primjerice Antonio Salamanca i Antonio Lafrery u Rimu, Hieronymus Cock u Antwerpenu i dr., koji, prateći potrebe tržišta za vizualijama, organiziraju njihovu proizvodnju, šireći sve više područja interesa i potražnje. Tako nastaje merkantilna grafika široke namjene, od izrade grafičkih reprodukcija djela znamenitih umjetnika do izrade portreta slavnih osoba, zemljopisnih karata i veduta gradova, ilustriranih letaka najrazličitijeg sadržaja itd. Hrv. krajevi u povijesti rane grafike sudjeluju ugl. receptivno. U mnogim slučajevima grafičkim se listovima koriste slikari kao izvorima predložaka, npr. Vincent iz Kastva, kad je sa svojim suradnicima 1474. oslikavao crkvu sv. Marije na groblju u Bermu, potom i Ivan iz Kastva i neki drugi istarski slikari toga i potonjega vremena. Ta praksa bila je uvriježena tijekom cijeloga XVI. i XVII. st. Mnoge su grafike kao ilustracije ušle u knjige hrv. autora, bilo kao ukrasne naslovnice (Hanibal Lucić, Skladanja izvarsnih pisan razlicih, 1556; Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, 1568), bilo kao serije ilustracija (Marko Marulić, Judita, 1522; Dominko Zlatarić, Elektra, 1597), ili kao pojedinačne slike. Za humanističku uporabu grafike karakteristična je knjiga Dinka Ranjine Pjesni razlike (1563), s alegorijskim figurama mudrosti i poezije na ukrasnom okviru. U donjem dijelu naslovnice dva putta otkrivaju vedutu Firence, u kojoj je djelo tiskano, a u gornjem dijelu drugi par putta pridržava grb Medicija. Na sljedećem listu otisnut je veristički bakrorezni portret dvadesettrogodišnjega pjesnika u dekorativnom ovalnom okviru s motivom pauka kao simboličkom aluzijom na pjesnikovo prezime. Pjesnik je prikazan prema tada uobičajenim standardima grafičkoga portretizma. Nakon lista s portretom slijedi list na prednjoj strani kojega su objavljene pohvale pjesniku, a na poleđini je otisnuta njegova simbolička »iskaznica« – impresa s motivom pauka i zmije s motom INGENIO NON VIRIBVS, što simbolički upućuje na snagu uma koja nadjačava sirovu silu. Dakako, grafikama, ponajviše drvorezima, ilustrirane su i mnoge knjige vjerske namjene na hrvatskom ili lat. jeziku za hrv. naručitelje.

Klović, Judita i Holoferno

Julije Klović, Judita i Holoferno, Zagreb, Kabinet grafike HAZU

Grafike se pojavljuju i na nekoliko naslovnica djela M. Držića tiskanih tijekom XVI. i XVII. st. Većinom su to drvorezne tiskarske oznake (sinjeti) venecijanskih tiskara toga doba. Tako je u izdanju Tirene iz 1551. otisnut dekorativan tiskarski znak s grbom što ga je upotrebljavao Andrea Arrivabene. Ispod grba prikazan je bunar (pozzo) s natpisom »al segno del pozzo« – kao tiskarov cimer ili trade mark. U izdanju Tirene iz 1630. otisnut je na naslovnici također bogato ornamentiran ovalni znak mlet. tiskara Marca Ginammija, u čijem je središnjem polju alegorija mudrosti (s knjigom i Sunčevim svjetlom) a uokolo natpis IN DEO EST SPES MEA. Skromniji su tiskarski znakovi u dvama izdanjima Držićevih Pjesni: ono iz 1551. ima drvorezni lik pauna raširena repa, a izdanje iz 1607. prikaz globusa, tj. zemaljske kugle, kao znak tiskara Francesca Bariletta. Za razliku od navedenih izdanja opremljenih jedino drvoreznim sinjetima tiskara, izdanje Tirene iz 1607. dobilo je posebnu bakropisnu naslovnicu, koje je ikonografija izravno povezana sa sadržajem samoga djela. Autor kompozicije, bakrorezac Gaspare Crispoldi (poznat po ilustracijama za izdanje djela Oslobođeni Jerulazem (Gerusalemme liberata, 1611) Torquata Tassa, prikazao je na postamentima s lijeve i desne strane naslova likove pastira Ljubmira i vile Tirene, oboje s dugim ljubavnim strelicama u rukama i lovorovim vijencima na glavama. Ljubmiru je, štoviše, kao pravomu domaćemu pastiru, preko kratke haljine prebačen i ovčji kožuh. Njihov je osjećajni dijalog dočaran na simpatičan način patetičnim pokretima, ali slabom crtačkom vještinom autora koji nije baš najbolje ovladao prikazom anatomije i emocija. Pri dnu u sredini naslovnice dva obnažena putta glavama i ramenima podupiru zemaljsku kuglu, znak već spomenutog tiskara F. Bariletta. Ta se naslovnica u retoričkoj rustikalnosti i dekorativnoj baroknoj bujnosti svrstava u niz istaknutijih grafičkih ostvarenja XVII. st. Otprilike u isto doba kad je objavljena Ranjinina zbirka, u Veneciji je počeo djelovati bakrorezac MartinRota Kolunić (oko 1530–83), podrijetlom iz Šibenika, koji je oko 1573. otišao u Beč, gdje je postao dvorskim portretistom na dvoru Maksimilijana II. i njegova sina Rudolfa II. Rota je osobito poznat po grafičkim reprodukcijama djela tal. slikara (Michelangelo, Posljednji sud, 1568), odn. Dürera. Brojni su i njegovi bakrorezni portreti uglednih i znamenitih ličnosti njegova doba. Rotin suvremenik i sugrađanin bio je bakrorezac i bakropisac Natale Bonifacio (Božo Bonifačić, 1538–92), također podrijetlomiz Šibenika. I on je djelovao u Veneciji radeći grafičke listove za tamošnje nakladnike, a potom je otišao u Rim, gdje je postao ugledni ilustrator i specijalist za izradu zemljovida.

Božo Bonifačić

Božo Bonifačić predaje Grguru XIII. svezak Simbola iz života Grgura XIII., Rim, 1588.

Rota i Bonifacio dva su istaknuta imena koja je Hrvatska dala eur. renesansi grafičke umjetnosti, no njihovi su radovi manje umjetničkog, a više informacijskoga karaktera. Drukčiji je grafički opus Andrije Medulića Schiavonea, koji je pod utjecajem Parmigianinova stila izradio velik broj osebujnih, autorskih bakropisa reprezentativnih za umjetnost manirizma. U šarolikoj proizvodnji grafičkih listova sudjelovao je u XVI. st. i sitnoslikar Julije Klović (1498–1578), koji je za suvremene bakroresce, a ponajviše za Nizozemca Cornelisa Corta, koji je šezdesetih i sedamdesetih godina boravio u Italiji, priredio niz crteža namijenjenih reproduciranju u tehnici bakroreza. Takva je suradnja umjetnika, grafičara i nakladnika postala jedan od uvriježenih modela za stvaranje i posredovanje vizualija tijekom ranoga novog vijeka.

Autor: Milan Pelc
Literatura:
A. M. Hind, A History of Engraving and Etching, New York, 1923;
isti, An Introduction to the History of Woodcut, New York, 1963;
W. M. Ivins, Prints and Visual Communication, New York, 1969;
Dž. Hozo, Umjetnost multioriginala, Mostar–Ljubljana, 1988;
D. Landau i P. Parshall, The Renaissance Print 1470–1550, New Haven–London, 1994;
M. Pelc, Renesansa, Zagreb, 2007