GENOVA

GENOVA, luka i glavni grad istoimene pokrajine na Ligurskoj obali u sjeverozapadnoj Italiji.

Genova oko 1490

Genova oko 1490, drvorez Hartmana Schedela, 1493.

Razvio se amfiteatralno oko luke, na obroncima Ligurskih Apenina i na ušću rijekâ Polcevere i Bisagna. Stari je dio tipični mediteranski grad sa svjetionikom (Torre del Faro ili Lanterna; 1139–1543), katedralom San Lorenzo (XII–XIV. st.), duždevom palačom (XVI. st.) te palačama Doria (XIII–XV. st.), Tursi (XVI. st.), San Giorgio, Bianco (XVI– XVIII. st.), Spinola (XVI–XVIII. st.), Rosso (XVII. st.), Villetta Dinegro i dr. U tom su gradu rođeni Kristof Kolumbo, Giuseppe Mazzini, Niccolò Paganini i drugi poznati Talijani. U ant. doba Genova je bila gl. grad Ligurije; 218. pr. Kr. zauzeli su je Rimljani. Nakon kartaškoga rušenja grada 205. pr. Kr., Rimljani su ga obnovili i razvili u trg. središte. U ranom sr. vijeku bila je pod vlašću Odoakra, Teodorika, Bizanta i Langobarda (641), a u X. st. bila je samostalna republika. Od poč. XI. st., pošto je zajedno s Pisom potisnula 1016. Saracene sa Sardinije i Korzike, razvila se u znatno pomorsko-trg. središte. Sudjelovanjem u Prvom križarskom ratu, osobito u obnovi Bizantskoga Carstva (1261) – nakon čega je stekla otoke Kos, Mitilenu, Samos, carigradska predgrađa Peru (danas Beyoglu) i Galalu, gradove Caffu (Feodosiju) i Tanu (Azov) te niz trg. povlastica – osigurala je dominantan položaj u levantskoj trgovini. U borbi za očuvanje te dominacije sukobila se s Pisom (njezinu je mornaricu potukla kraj Melorije 1284. i zauzela Korziku, Sardiniju i Elbu) i s Venecijom. U više protumlet. ratova genovsko je brodovlje djelovalo i na Jadranu: 1264. zarobilo je mlet. brodove kraj Suska, 1298. porazilo Mlečane pred Korčulom, a nakon pobjede pred Pulom 1379. zauzelo Rovinj, Umag i Chioggiu. Mlečani su oslobodili Chioggiu, potisnuli Genovljane iz Jadrana i sklopili mir u Torinu (1381). Unutar. borbe između gvelfa (Fieschi, Grimaldi) i gibelina (Doria, Spinola), između pučana i plemstva (Simone Boccanegra 1339. i 1356) razdirale su Genovu; 1394–1409. bila je pod franc. vlašću, koja se onda smjenjivala s milanskom (1421–35). Nakon pada Carigrada nije zadržala kolonije na Levantu i izgubila je monopol na Crnome moru (1475), a nakon otkrića Amerike prestala je biti pomor. sila.

Genova, odn. Dzemba, kako ju imenuje M. Držić, spominje se samo u komediji Arkulin, a evocira ju mornar Viculin:

»Giuraddio, na moje oči! Po svetoga Antuna od Padue, viescio vigliacco, kako te ću naučit kao se u čâs dobrijem ljudem tiče. Bih u Napuli, u Dzembi, u Maoprdoniji e Aligurli, – ovaka mi se sramota ne učini, kao mi se ovdi za mírom učini od zamiraca! Nu me dočeka’, ter ćeš vidjet je li se ovo po ulicah tjerat, zamirci! Giuraddio, najmanja te će peča bit nos, ako te stignem. – Nije ga, utekao je traditur de forche, mangiaguadagno. Vele vȍlât sam ja ovizijem mandžagvadanjom ručak u drijevu dao, da se će spomenovat od Viculina. Ah, koliko ih je u moje dni prida me u more skočilo!« (II, 2);
»Po sonce, koje nad nami svijeti, i po more, koje brodim, jeda te kad na Igalo srjeća dovede! Ah, za mirom sam, ter sam svezan! Znaš koje sam prove ja na mulu od Dzembe učinio?« (II, 4).

Andrea Doria

Sebastiano del Piombo, Andrea Doria,
Genova, Pallazzo del Principe

Viculinovo razmetanje genovskim pothvatima nije samo dio uobičajenoga repertoara retoričkoga junačenja sličnih likova: prvo, Viculin je Lopuđanin, dakle otočanin, a njih je Držić istaknuo u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. kao »srce« dubr. mornarice, koju vlada – zabranom pristupa brodovlja kršć. floti, a zbog prevelika obzira pre-ma Turcima – želi uništiti; drugo, najveći dio španj. flote koja je na Mediteranu ratovala s Turcima činila je od 1528. genovska flota, kojom je zapovijedao Genovljanin Andrea Doria (1466–1560). Suprotno odredbama dubr. Vijeća umoljenih, toj su se floti priključivali i dubr. brodovi, katkad silom, no bilo je i onih koji su to činili dragovoljno. Dubr. vlada je od cara Karla V. uspjela ishoditi povlasticu neuključivanja u njegovu flotu te izdavala različite zabrane o neopozivom povlačenju domaćih brodova iz bilo kakvih ratnih akcija (16. IX. 1532; 17. X. 1532), od kojih je najrigoroznija bila donesena 5. XI. 1565. i u kojoj se strogo zabranjivalo pristupanje dubr. brodova kršć. mornarici. Kršenje te odredbe povlačilo je za sobom drakonske kazne: oni koji ne budu poštovali odredbu (providimentum) bit će proglašeni izdajicama, a brodovi i imutak bit će im konfiscirani. U skladu s tim 17. XI. 1566. Vijeće umoljenih sastavilo je i patronima brodova u Napulju, Mesini i Genovi poslalo okružnicu u kojoj ih se upozorava na sultanove prijetnje da neće tolerirati prisutnost dubr. brodova u za njih neprijateljskoj mornarici. Unatoč zabranama, ipak su sudjelovali u pomor. sukobima: u Dorijinu okršaju s Turcima na Peloponezu 1532. bilo je pet dubr. brodova, 1535. u Karlovu i Dorijinu osvajanju Tunisa propalo je osamnaest dubr. brodova, 23. X. 1537. dubr. vlada priznala je Turcima da je u španj. mornarici šest nasilno priključenih brodova, a u mletačkoj dva, u bitki u Alžiru 1541. sudjelovalo je trinaest–četrnaest dubr. brodova. Kad su Španjolci 1560. pretrpjeli poraz na otoku Djerbi, okrivili su Dubrovčane da nisu na vrijeme poslali vijest o približavanju Turaka, a oni su se pak opravdavali da su vijesti slali napuljskom namjesniku, koji ih međutim nije proslijedio na Siciliju (V. Foretić, O Marinu Držiću, 1965). Promatraju li se Viculinove replike u navedenom kontekstu, bit će da je riječ o aluzijama na sudjelovanje Lopuđana u bitkama koje je vodila genovska flota, dakle o prkosu lopudskih pomoraca – prema Dubrovčanima su osjećali stanovit animozitet, što se vidi i iz ironičnoga naziva zamirci – koji su smatrali da je sudjelovanje dubr. brodovlja u borbama protiv Turaka opravdano.

karta Genove

Giovanni Francesco Camocio, karta Genove, 1560.

Predlažući Cosimu model rekonstruiranja dubr. vlade, Držić kaže da bi novo upravno tijelo trebalo sastaviti na genovski način (polovica plemići, polovica građani, pokoji stranac). Zašto se poziva baš na genovski model, objasnio je V. Foretić: 1528. A. Doria stvorio je jaku mornaricu te sklopio ugovor s Karlom V. o priznanju samostalnosti Republike Genove, a on će se zauzvrat s flotom uključiti u španj. flotu. Pritom se Doria pobrinuo i za organizaciju vlasti u Genovi – u Liber civitatis (Knjiga grada) upisana su dvadeset tri plemićka roda i osam rodova iz višega puka (popolo grasso), a svake se godine broj pučkih rodova mogao povećavati najviše za deset. Tako je stvorena aristokratska republika u upravi koje je sudjelovalo plemstvo, ali i dio višega puka, dok je niži puk (popolo minuto) bio isključen iz vlasti. Premda je bilo pokušaja mijenjanja takva uređenja (1546), ipak je nova aristokracija 1576. ukinula razliku između jednih i drugih te je stvoren jedinstven sloj plemstva, što se zadržalo do Francuske revolucije. Držić je nedvojbeno poznavao bližu povijest Genove jer ju je još jednom spomenuo u pismu od 3. VII. 1566. kao primjer mijenjanja polit. uređenja znatno teži nego onaj koji bi trebao provesti Cosimo u Dubrovniku: »Ako je genovski puk, koji je morao obračunati s drugačijim poglavarima nego što su naši, imao hrabrosti da postigne svoj cilj, zar to ne možemo i mi uz pomoć tako velikog Vladara čija se moć ako hoće može protegnuti sve do Dubrovnika, i kojemu je dovoljno kazati: ’Da’ i u znak pristanka kimnuti glavom pa da sebi zauvijek podvrgne Dubrovnik i naš pothvat dovede do željena uspjeha?«.

Autor: uredništvo