FISKOVIĆ, CVITO

FISKOVIĆ, CVITO, hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator (Orebić, 24. XII. 1908 – Split, 13. VII. 1996).

Diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju 1933. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1938. doktorirao radom o korčulanskoj katedrali. Kao ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za Dalmaciju (1945–77) čuvanje i restauraciju spomenika spojio je s interdisciplinarnim proučavanjem kulturnopov. baštine. Istraživao je urbanističke i arhit. spomenike (korčulansku, kotorsku i hvarsku katedralu, dubr. ljetnikovce), djela kiparstva, slikarstva i umj. obrta te lik. stvaralaštva povezao s drugim granama umjetnosti, osobito s književnošću. Dao je prinos poznavanju i monografskoj obradbi najvećih hrv. umjetnika (Radovan, Juraj Dalmatinac) te je atribuirao mnogobrojna djela majstorima domaćega podrijetla (Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, 1947).

Proučavajući dubr. arhitekturu, umj. obrt i scenografiju, pozabavio se i djelima M. Držića (Pozornice Držićevih igara, 1967; Likovna umjetnost u djelima i vremenu Marina Držića, 1969). Naime, u Držićevo se doba umj. stvaralaštvo pojačalo zbog gosp. uspona Dubrovačke Republike, ali pisca je više zaokupljala čovjekova psiha (»Jedva da je u svojim djelima spominjao radove umjetničkih zanata, kojima je njegov zavičaj obilovao«); iako kritizira dubr. raskoš, njegov se odnos prema graditeljstvu i umjetninama ne može odrediti. Fisković spoznaje o graditeljima i izgledu renesansnoga grada povezuje s toponimima iz Držićevih djela (Knežev dvor, katedrala, Luža, fontane, Orlando, ulica Među crjevjare), pojašnjava grad. ambijent u kojem je Držić stvarao: rade se pojačanja na zidinama (Držić u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. negativno komentira dogradnju tvrđave Revelin), pojavljuju se renesansni oblici u arhitekturi, nabraja suvremenike graditelje (Paskoje Miličević, Korčulanin Petar Andrijić) koji su podizali dijelove grada (kameni most pred Vratima od Pila, Sponza, Vijećnica, tvrđava sv. Ivana, crkva sv. Spasa, Knežev dvor). Također smatra kako Držić ima »smisao za urbanistički sklop, ali i za nezdravi poredak u njemu«. Povezuje Držićevo mjesto stanovanja (prije odlaska u Italiju) u dijelu grada gdje su boravile javne žene s motivima razuzdanosti u njegovim komedijama, a boravak u ljetnikovcima u Rijeci dubrovačkoj, renesansno shvaćanje krajolika i arhitekture s pastoralnim dramama. Primjećuje kako predmete umj. obrta (srebrne čaše, srebrni pribor za šivanje), pokućstvo (skrinja, kofan, romjenča) rjeđe spominje nego nakit i odjeću; različite modne dodatke Držić je često ismijavao. Nazivlje koje je susretao u arhivskim spisima nalazi i kod Držića te izdvaja nazivlje za nakit (pendin, kolarin od perala), odjeću (trake i tračice, odijela od raza, veluta, damaškina, dupla bareta), obuću (cokule na bnetačku) i oružje (rudele, mačići, punjaleti). Definira i pozornice izvedbi Držićevih drama: »prid Dvorom i u Vijećnici, u kneževim dvoranama i pod tavanicama Dvora, pod svodovljem stolne crkve i sv. Vlaha, ispod stropova vlasteoskih palača i u perivojima ljetnikovaca«. Pretpostavlja da su kulise bile jednostavna izgleda, oslikane u gotičko-renesansnom stilu. Opisuje ambijente u kojima su se pojedine predstave odvijale, osobitu pozornost posvećuje izgledu nekadašnje Vijećnice te donosi nove argumente da se Novela od Stanca zbivala u blizini Onofrijeve, a ne Male fontane, koja se pripisivala Napuljaninu Onofriju di Giordanu della Cavi, a zapravo je djelo milanskoga kipara Pietra di Martina.

Autor: Marina Ljubić