FILIP II

FILIP II., španjolski kralj (Valladolid, 21. V. 1527 – El Escorial, 13. IX. 1598).

Filip II

Alonso Sánchez Coello, Filip II., Madrid, Prado

Kralj Napuljskoga Kraljevstva od 1554, Nizozemskom vladao od 1555, a Španjolsku, Siciliju i Sardiniju stekao je 1556. nakon abdikacije oca Karla V. Kada je 1580. osvojio Portugal, zagospodario je cijelim Pirenejskim poluotokom i port. kolonijama u Brazilu i ist. Indiji. Njegovim izborom za port. kraljabila je sklopljena personalna unija Španjolske i Portugala s habsburškom dinastijom na prijestolju (1581–1640). Radi stvaranjapersonalne unije Španjolske i Engleske, 1554. oženio se drugi put engl. kraljicom Marijom I. Tudor. Nakon njezine smrti (1558), zaključio je 1559. mirom u Cateau-Cambrésisu dugotrajne cikluse ratova s Francuskom i oženio se treći put Elizabetom Valois, kćeri franc. kralja Henrika II. Iako represivni instrumentarij Crkve nigdje nije bio toliko etatiziran kao u Španjolskoj, kat. obnova nakon Tridentskoga koncila (1545–63) nigdje nije bila toliko militantna kao u zemljama pod vlašću Filipa II., koji je inkviziciji davao široke ovlasti. Svjedočanstva su tomu posvuda gdje je dopirala njegova moć, od Španjolske (progoni Maura, preobraćenih Židova), preko Nizozemske, gdje je ponajviše njegova konfesionalna intolerancija izazivala otpor, koji je doveo do nezavisnosti sjevernih niz. pokrajina (Republika Ujedinjena Nizozemska, 1581), do kolonijalnog imperija u kojem su najčešće prisilna pokrštavanja bila nerazlučiva od još surovije ekon. eksploatacije. Njegova je imperijalna politika na različitim stranama bilježila mnogobrojne uspjehe, ali je trijumf ipak dosegnula na Sredozemlju, uništavajućom pobjedom nad osman. mornaricom (bitka kraj Lepanta, 1571). Međutim, njegova »nepobjediva armada« doživjela je poraz u bitki s engl. mornaricom 1588. na Atlantskom oceanu, a u daljnjim borbama s Engleskom Španjolska je izgubila pomor. prevlast. Neovisno o gomilanju bogatstva u Španjolskoj, španj. gospodarstvo u doba Filipa II. bilo je u neredu pa je državni bankrot proglašen 1557, 1560, 1575. i 1596. Iako je 1561. Madrid postao kralj. rezidencijom, posljednje je dane Filip II. proveo u Escorialu. Nasuprot očevim univerzalnim monarhijskim ambicijama, Filip II. je, u duhu kat. obnove, bio uvjeren sljedbenik politike »kršćanskog« mira. To je u njegovo doba ponajprije podrazumijevalo svete saveze protiv Osmanskoga Carstva, koji su političko-diplomatski osobito reaktivirali Svetu stolicu. Italija je time iznova stekla važno mjesto u eur. geostrategiji, i to u doba kad je i za samoga Filipa II. bilo neupitno da se najvažnije bitke za eur. budućnost sve više vode izvan eur. prostora. Međutim, kako su epicentri njegove eur. moći bili disperziraniod Španjolske preko sjeverne do juž. Italije te u zap. smjeru prema Nizozemskoj, on je bio »zarobljenik« zbivanja širom eur. kontinenta, i to u doba kad su »nacionalne« apsolutističke monarhije svoje interesne prioritete počele definirati drukčije nego što je to on činio.

U pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. Držić je dubr. vladi predbacio premalo izaslanstava Filipu II.: »U moje su doba Dubrovčani više puta slali prijateljska poslanstva sve do Španjolske caru Karlu Petome. Nikad ih nisu slali sinu mu kralju Filipu, osim jednom nekog manje uglednog plemića, i to kao privatnu osobu, iako zbog važnih povoda. Sad šalju nekog siromašnog fratra, samo zato što je kao samostanski starješina u Jeruzalemu nekoć za potrebe jeruzalemske crkve morao posjetiti Njegovo Katoličko Veličanstvo, pa su sada, zbog neumjesne štednje, a uvjereni da se fratar s kraljem Filipom sprijateljio zato što je jednom s njim razgovarao te da kod Njegova Veličanstva može postići što god hoće, odlučili tako moćnu kralju poslati radi važnih poslova spomenutog fratra, koji je biskup od dvije stotine škuda godišnje, davši mu jednu škudu kao dnevnicu zatroškove do Španjolske«. Predlažući Cosimu plan rekonstrukcije dubr. vlade po genovskom modelu (polovica plemići, polovica pučani /popolo grasso/ te pokoji stranac), Držić kritizira vanjsku politiku Republike, sustavno uništavanje mornarice, nebrigu oko utvrđivanja grada, nepravednost penalnoga sustava te miješanje u crkv. poslove. U navođenju argumenata osobito inzistira na škrtosti, a primjer za to su mu i osobe koje vlast šalje »tako moćnu kralju«. »Manje ugledni plemić« kojega Držić spominje jest Andrija Damjanov Bundić, čiji je posjet Filipu II. bio uspješan jer je 9. VII. 1561. potvrdio povlastice koje je Dubrovčanima već prije dao Karlo V. Zbog čega Bundića naziva »manje uglednim«, nije jasno, no zacijelo je neobično da Držić – koji traži ulazak predstavnika višega puka u vladarsko tijelo – toga plemića podcjenjuje jer to može značiti da Bundić nije među onih »dvadeset nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza«. S druge pak strane, »siromašni fratar«, »biskup od dvije stotine škuda«, stonski je biskup Bonifacije Drkolica, gvardijan u Jeruzalemu i kustod Svete zemlje, koji se pobrinuo za pregledavanje Sv. groba i njegovo prekrivanje mramornom pločom, sudionik Tridentskoga koncila 1561. Drkolica je Filipa II. posjetio 9. II. 1566, i nije bio nevažna osoba u svoje doba kako bi se iz Držićeva opisa dalo zaključiti. Držić ga – kao ni Bundića – ne spominje imenom, nego općom odrednicom »neki«, valjda i zato što Drkoličino ime ništa ne znači Cosimu, a njegov je primjer važniji za ilustraciju vladine škrtosti. Vinko Foretić smatra da Držićev stav o premalo poslanstava Filipu II. nije opravdan: »Opća situacija bila je za Dubrovnik do god. 1566, naime do datuma Držićevih dopisa, povoljnija, te nije trebalo češćih dubrovačkih intervencija« (O Marinu Držiću, 1965). Moglo bi se međutim pomišljati da Držićev prigovor o rijetkim izaslanstvima Filipu II. implicira kritiku slabe prošpanjolske orijentacije Dubrovačke Republike, tim više što poslije govori o zabranama uključivanja brodova u pothvate »katoličke vojske«, ističući da je upravo dubr. mornarica »danas jako neophodna Zapadu i potrebama kršćanstva«.

Autor: Drago Roksandić i Milovan Tatarin