EKSKOMUNIKACIJA

EKSKOMUNIKACIJA (lat. excommunicatio: isključenje iz zajednice), privremeno ili konačno isključenje iz religijske zajednice; izopćenje ili anatema, crkv. kazna kojom se pojedinac, skupina, pokret, stranka, grad, narod, država i sl. isključuje iz zajednice vjernika.

Prema katoličkom kanonskom pravu, ekskomunikacija može biti privremeno isključivanje od primanja sakramenata i obavljanja crkv. službi ili potpuno isključenje iz crkv. zajednice i lišavanje svih crkv. blagodati i crkv. pogreba. Razlozi za ekskomunikaciju mogli su biti krivovjerje, shizma, tiskanje i čitanje zabranjenih knjiga, vjenčanje ili krštenje djece u nekatoličkoj crkvi, pozivanje na svjetovnu vlast protiv odluka crkv. vlasti, izdavanje zakona i uredbi koje su u suprotnosti s interesima crkve, fizički napadi na crkv. službenika, oduzimanje crkv. dobara. Prema novom kanonskom pravu razlozi su ugl. krivovjerje i javna sablazan, tj. teško narušavanje nauka ili morala, ili teški prijestup kojim je zajednici nanesena moralna šteta. Ekskomunikacija je postojala i u antici: u starih Rimljana nazivala se exsecratio i diris, a u starih Izraelaca herem i niddah (imala je više stupnjeva i isključivala je prijestupnika iz zajednice Božjega naroda). Primjenjivala se i u kumranskoj zajednici. U kršćanstvu je mijenjala oblik i strogost. U sr. vijeku postala je sredstvo u borbi za svjetovnu vlast pa su se njome služili crkv. prelati i papa kako bi diskvalificirali polit. protivnike, a katkad bi ekskomunicirali i cijele narode, čime je ekskomunikacija gubila prvotno značenje i smisao. Po kršć. teologiji, ekskomunikacija je disciplinski čin koji ne dokida čovjekov osobni odnos s Bogom. U pravoslavnim i protestantskim crkvama postoje odredbe o ekskomunikaciji analogne katoličkima. U hinduizmu, osobito brahmanizmu, izopćenje iz kaste znači društv. smrt.

M. Držić ekskomunikaciju spominje u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. Nakon upoznavanja Cosima s propustima dubr. vlade (pomirljiv odnos prema Turcima, upropaštavanje mornarice, slabosti penalnoga sustava), iznosi zamisao o ekskomunikaciji:

»A da se to sveto djelo poduzme, iskreno rečeno, niti se mogu primijeniti velike stvari niti su potrebne. Jedino bih papinsko izopćenje protiv njih izopćenih najprije htio dobiti, prividno ili pravo, koje bi jako djelovalo, jer bi početak bio u znaku poštovanja Boga, što bi veliku snagu i hrabrost dalo tamošnjem narodu nenaviknutu na novotarije, koji bi se upustio u svaki pothvat kad bi se na tome temeljio početak, budući da je vrlo odan katoličkoj vjeri. A što se Crkve tiče, mnoga bi dobra kršćanska djela ojačala u Dubrovniku i poslužila bi kao primjer i dobročinstvo Bosni, Srbiji, Dalmaciji i svim onim susjednim krajevima u koje s Božjom pomoću nije prodrla kuga luteranskog krivovjerja. Kad bi oni bili ekskomunicirani, grad bi nužno bio prisiljen promijeniti vladu, a imade vrlo mnogo plemića koji su isključeni iz vlasti, i zajedno bi se s njima započeo pothvat. (…) Nadalje, Preuzvišeni Gospodine, želio bih da u Dubrovnik pošaljete svoga spretna čovjeka, koji bi od Rima Vašim nastojanjem i pod Vašom zaštitom mogao dobiti neko tajno ovlaštenje protiv ekskomuniciranih, s tim se ovlaštenjem u onim stranama poslužiti da se raspravi s onima što su na sebe navukli izopćenje, ali se ni u kom slučaju ne smije doznati, ako je to moguće, da mora otići u Dubrovnik. A to je ono izopćenje iz Crkve, prividno ili pravo, koje želim«.

Ekskomunikacijom bi se, naime, stvorila »pogodna psihološka situacija« za postignuće prevrata (V. Foretić, O Marinu Držiću, 1965). Razmišljanje o ekskomunikaciji moglo je biti motivirano upletanjem dubr. vlade u crkv. poslove, suprotno odredbama Tridentskoga koncila (1545–63), a izopćenje bi djelovalo na puk odan katolicizmu i zato bi njime pothvat i započeo. Jedna od važnijih odredaba Tridentskoga koncila bila je i ta da se svjetovna vlast ne smije miješati u crkv. poslove, ni u materijalnom ni u moralnom pogledu. Dubr. vlada često se upletala u crkv. poslove, upravljanje crkv. imovinom, uređenje Crkve, dodjeljivanje crkv. časti, nadzor nad moralnim životom svećenika i redovnica. Stoga nije bila sklona provedbi reformi Tridentskoga koncila koje bi ograničile vlast države u odnosu prema crkvi. Držić je smatrao da bi Cosimo mogao isposlovati ekskomunikaciju dubr. vlade. Vjerovao je u snagu ekskomunikacije, jer se umijećem pobjeđuje svijet (»questa scomunica haverra gran forza /…/ con arte si vince el mondo«). U književnopovijesnoj literaturi raspravljano je što Držiću znači »scomunica finta o vera«. Jasno je što je prava/istinska ekskomunikacija. Međutim, nije jasno znači li finta da treba sastaviti lažnu ispravu o ekskomunikaciji ili pak rasprostrijeti lažan glas o ekskomunikaciji. Prema Vinku Foretiću, »scomunica finta« treba shvatiti kao »prijetnju ekskomunikacijom«. Držić također predlaže vojvodi da jedan njegov pouzdan čovjek u Rimu ishodi tajno ovlaštenje protiv ekskomuniciranih i pregovaranje s dubr. vladom o pitanjima Crkve. On bi kao papin izaslanik došao u Dubrovnik, s pratnjom od petnaestak ljudi, da raspravlja s dubr. vladom o razlozima ekskomunikacije, odn. o prijetnji ekskomunikacijom. Držić nadalje obrazlaže da bi se promjenom vlade promijenila i politika prema Crkvi. Takvo opravdanje Živko Jeličić prepoznaje kao makijavelističko učenje prema kojemu je svako sredstvo dobro da bi se postigao pozitivan cilj, dok »scomunica finta o vera« smješta u »makijavelističku logiku stoljeća« (Marin Držić Vidra, 1961). Premda to izrijekom ne kaže u pismu Cosimu od 2. VII. 1566, Držić u ishodovanju ekskomunikacije vjerojatno računa na pomoć pape Pija IV., čiju smrt – kao otežavajuću okolnost u izvođenju urote – navodi u pismima od 3. i 27. VII. Kako je Pio IV. umro 9. XII. 1565, a Držić to spominje tek šest mjeseci poslije, nameću se različite pretpostavke o tome kad je Držić za papinu smrt doznao, je li doista na njega mislio predlažući Cosimu ekskomunikaciju te zašto je u pismima napisanima nakon 2. VII. više ne spominje. (→ PIO IV.)

Autor: Dolores Grmača