DAYRE, JEAN

DAYRE, JEAN, francuski romanist i kroatist (Arles, 24. VI. 1892 – Palermo, 21. VIII. 1952).

Hrvatski počeo učiti u rodnoj Provansi od izbjeglica iz južnosl. zemalja za I. svj. rata. Nakon završenog studija tal. jezika i književnosti otišao je u Firencu za profesora Francuskog instituta (1929–35). Dolaskom u Zagreb postao je ravnatelj Francuskog instituta (1936–47), potom lektor i profesor franc. književnosti na Filozofskom fakultetu (1945–47). Od 1948. do smrti bio je ravnatelj Francuskog instituta u Palermu. Temeljeći istraživanja na arhivskom radu u Firenci i Dubrovniku, kroatističke, talijanističke i komparatističke radove objavljivao je u uglednim stranim i hrv. časopisima. U Zagrebu je 1937. pokrenuo i do odlaska uređivao godišnjak Annales de l’Institut français de Zagreb, u kojem je sustavno i u vlastitom prijevodu tiskao djela hrv. pisaca, a priredio je i Antologiju modernih hrvatskih pripovjedača (Antologie des conteurs croates modernes 1880– 1930, 1933). S Rudolfom Maixnerom izdao je biogr. djelo Josipa Neustädtera Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848 (Le ban Jellačić et les événements en Croatie depuis de l’an 1848, I–II, 1939–40), a s Mirkom Deanovićem i R. Maixnerom izradio Hrvatskosrpsko-francuski rječnik (1956). U rukopisu je ostavio djelomice dovršenu kritičku redakciju djela Marka Bruerevića i zbirku hrv. pisama Niccolòa Tommasea. Na hrv. jeziku objavio je Dubrovačke studije (1938), u kojima je u sedam rasprava iznio rezultate istraživanja u području ranonovovjekovne hrv. književnosti u Dubrovniku, odn. njezinih veza s talijanskom.

Dayre, Jean

Jean Dayre

Za boravka u Firenci potkraj siječnja 1930. u tamošnjem je Državnom arhivu otkrio četiri Držićeva pisma Cosimu I. i Francescu Mediciju. Ustupio ih je Milanu Rešetaru za izdanje Djela Marina Držića (1930), gdje su bez Rešetarova komentara te u izvorniku tiskana u cijelosti. Iste je godine Dayre objavio kraću studiju o pismima na franc. jeziku pod naslovom Marin Držić conspirant à Florence. Interpretirajući pisma, smatra kako je njihov autor bio »potpuno bezazlen čovjek«, jer »htjeti zainteresirati jednog princa za tako fantastične planove« mogla je samo osoba takva značaja. Držićev se lik Dayreu čini »simpatičnim«, budući da kod njega opaža »vatren zanos za pravdom, za ljubavi prema svojoj domovini (…) te je toliko prožet kazališnom vještinom, da mu se mora oprostiti; i ako se sjetimo – a on to nije zaboravio – da je s toliko prostodušnosti i naivne vjere stavio glavu na kocku«. Potonja držićologija uvelike je promijenila takav stav pre-ma pismima, ali Dayreu svakako pripada ne samo zasluga što ih je pronašao već im je prvi interpretirao sadržaj te omogućio velikodušnom gestom i njihovo objavljivanje u reprezentativnoj Akademijinoj ediciji. God. 1930. u dubr. Državnom arhivu pronašao je nekoliko novih podataka o Držiću (izbor za orguljaša u katedrali 1538, izbor za pisara gradske solane 1553, napad Ivana Dračevice na Držića 1554, molba Držićeva i Vlahova za vraćanje dugova braće Ivana i Vicka 1557, presuda u Držićevu suđenju s gastaldima 1561) te ih ustupio Rešetaru, koji ih je i objavio (Prilog biografiji Marina Držića, 1930).

Autor: Nikola Batušić