CRONIA, ARTURO

CRONIA, ARTURO, talijanski slavist (Zadar, 13. XII. 1896 – Padova, 11. V. 1967).

Školovao se u Zadru, Grazu, Pragu i Padovi. Bio je dugogodišnji voditelj padovanskog Instituta za slavensku filologiju i katedre za »srpsko-hrvatski jezik i književnost«. Stasao na temeljima slav. filologije njem. škole povezane s tradicijom austroslavizma, u svojim je djelima obradio najrazličitije teme iz književnosti i jezika ist. Europe ili Slavije, godinama nepoznate u Italiji. Ostavio je u naslijeđe više od četiri stotine studija i članaka iz područja gramatologije, leksikografije, paleografije, dijalektologije, knjiž. povijesti i kritike te komparativne književnosti. Najviše je radova posvetio hrv. jeziku i književnosti pa je za života smatran najpoznatijim tal. kroatistom. Studije poput Glagoljaške zagonetke u Dalmaciji od početaka do danas (L’enigma del glagolismo in Dalmazia dalle origini all’epoca presente, 1922) i mnogobrojni sveuč. priručnici ugl. su dokumenti eklektičke koncepcije slavistike napisani u praktične svrhe. Iz njegove bibliografije valja izdvojiti Gramatiku srpsko-hrvatskog jezika (Grammatica della lingua serbo-croata, 1923), Povijest srpsko-hrvatske književnosti (Storia della letteratura serbo-croata, 1956), Poznavanje slavenskoga svijeta u Italiji (La conoscenza del mondo slavo in Italia, 1958), Povijesno-bibliografski pregled tisućljeća (Bilancio storico-bibliografico di un millennio, 1958), Srpsko-hrvatski teatar s prijevodima vlastitih djela Ive Vojnovića i s prijevodima Carmen Cronia (Teatro serbo-croato con autoversioni di Ivo Vojnović e versioni di Carmen Cronia, 1958), Najljepše stranice srpsko-hrvatske književnosti (Le più belle pagine della letteratura serbo-croata, 1963). Odraz latinsko-slav. simbioze u dalmatinskoj i dubr. književnosti našao je u njemu ne samo jednoga od vjernih pro-učavatelja nego i strastvenoga zagovornika. Hrvatska knjiž. historiografija reagirala je na one njegove studije i članke u kojima je dolazila do izražaja ideološka tendencioznost i poricanje nekih od temelja hrv. književnosti, kao što su izvorne vrijednosti glagoljice, humanizma i renesanse te baroka u Dalmaciji i Dubrovniku. Poznato je njegovo mišljenje da je starija hrv. književnost »legitimni i logični slijed talijanske književnosti«, čija je »kopija ili kalk, očigledan odraz ili odjek« te tipično »jadranska književnost« koja živi samo dok je Venecija »presvijetla kraljica mare nostruma«, a u Dalmaciji tog doba nema pisca koji ne otkriva tal. prethodnike i »čudesnu blagodat talijanske iradijacije« (»Mučna pitanja« talijanskih utjecaja u starijoj srpsko-hrvatskoj književnosti DalmacijeLa »vexata quaestio« delle ascendenze italiane nell’antica letteratura serbo-croata di Dalmazia, 1966).

M. Držiću Cronia je pristupao kao piscu s izdvojenim mjestom u književnosti Dubrovnika, jer je »oslobodio« umjetnost od suzdržanosti, skinuvši »kostrijet« asketizma i liturgije dotadašnjoj »književnoj Pepeljuzi« te pokazao nove i zabavnije putove. Međutim, predstavio ga je kao »lakrdijaša« i tipičnoga renesansnoga čovjeka koji stvarima pristupa »olako«. Njegov je zaključak da Držićev repertoar proizlazi iz »talijanske, činkvečenteskne škole«, da kao pisac želi »povući za nos i zabaviti« pa zato u komedijama »ne pokazuje« velike umjetničke ili moralne i društv. ideale te »žrtvuje« estetsku razinu djela kako bi zadovoljio ukus široke publike. Držić je predstavljen kao »eklekticistički« pisac koji uzima »nadahnjujući materijal« iz tal. teatra i stvara svoju »tipičnu mješavinu«, a sva njegova umjetnost ili lukavost sastojala se u tome što se znao koristiti događajima, likovima, motivima, izrazima koji su bili primamljivi suvremenom dubr. društvu i staviti na njih slav. ruho. Priznajući Držiću ulogu »korifeja« dubr. teatra, zasluge za »realistično« oslikavanje dubr. sredine, spontanost nekih karaktera i živost dijaloga, Cronia smatra da je Držić tek »ponešto izvoran« jer, promijeni li se scenografija bilo koje njegove scene, promijene li se njegovi dubr. likovi ili aluzije na dubr. društvo, »što ostaje osim talijanskih obrazaca«. U potrazi za tal. modelima Držićeva stvaralaštva, Cronia je izdvojio djela niza tal. pisaca, među kojima su Bernardo Dovizi da Bibbiena, Pietro Aretino, Lorenzino de Medici, Giovanbattista Gelli, Anton Francesco Grazzini (Il Lasca), Giovan Maria Cecchi, Giovanni Boccaccio, Andrea Calmo, Francesco Cièco (Bello), Lodovico Dolce, Ippolito Salviani, Niccolò Machiavelli. Cronia smatra da je Držić »knjiški um«, ropski vezan uz tal. književnost, kojoj »duguje« genezu, građu, izvedbu i tehniku svojih djela: Tirena je »imitacija« Aminte Torquata Tassa, Tripče de Utolče »isprepleće« se s radnjom novele iz Boccacciova Decamerona, a i Novela od Stanca je, iako »najbolje Držićevo djelo«, po nadahnuću i ugođaju boccacciovska. Stihom napisane drame Tirena i Pripovijes kako se Venera božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena nastale su po uzoru na sienske maggiaiole i tu je, više nego o komedijama, riječ o parodijama same radnje iz koje »probija maliciozan smijeh pučkoga komičara«. Drama Grižula razlikuje se od tal. djela jedino po tome što nije napisana u stihovima, ostalo je »sve isto« kao u sienskoj rustičnoj komediji, »mješavina mitološkog i alegorijskog pastirskog elementa, parodija suvremenog društva i, osobito, seoske sredine«. Cronia smatra da Skup nije komedija »sva ukradena« iz Plauta, kako to naglašava Držić, već i iz mnogih drugih tal. djela. Dundo Maroje je »zanimljiva i marna« komedija kojoj Držić, u želji da osuvremeni svoja djela, daje »bar djelomično« dubr. okruženje, prizore i likove. Cronia zaključuje da je »relativan« i taj »lokalni kolorit«, jer otkriva tematiku i tipologiju tal. teatra. Držićevu tragediju Hekuba ocijenio je nevažnom, jer pisac »nije imao snage« napisati »izvorno« djelo pa je preradio tekst Lodovica Dolcea. Kad je riječ o Držićevu pjesništvu, ispravno je naglasio njegovu ovisnost o talijanskim i dubr. petrarkistima, ali nije spomenuo manirističke elemente Držićeva opusa i antipetrarkizam, koji je Frano Čale ocijenio »jednim od najzanimljivijih u europskoj književnosti«. Teza o Držiću kao »derivatu« talijanske renesansne književnosti nije znanstvena ni u pristupu ni u argumentaciji, jer su Cronijine metode komparativnoga proučavanja književnosti dogmatski i zastarjeli način shvaćanja utjecaja. Nije uočio razliku između općega kulturnog utjecaja, zajedničkog izvora ili nadahnuća, od oponašateljskog i eklektičkoga postupka pa je prenaglasio utjecaj tal. književnosti na Držića i proglasio ga minornim piscem. (→ HRVATSKO-TALIJANSKE POLEMIKE)

Autor: Valnea Delbianco