CASA DELLA SAPIENZA

CASA DELLA SAPIENZA (Domus Sapientiae, Sapientia), studentski dom u Sieni.

Nalazio se u zgradi bolnice Misericordia, po kojoj se nazivao i Domus Misericordiae, Casa della Misericordia. Dom milosrđa bio je na istom mjestu gdje i buduća Casa della Sapienza (Kuća mudrosti), danas Biblioteca Comunale degli Intronati, u Via della Sapienza. Već u dokumentu iz 1240. spominje se Domus, odn. »braća« (fratelli) i »sestre« (oblate, tj. svjetovne sestre pomoćnice), što ne znači da je riječ o redovničkom samostanu. Bila je to za sr. vijek tipična dobrotvorna ustanova, čiju su korisnu ulogu ubrzo uočili i grad. oci. Grad. statut, završen nakon 1260, spominje tu ustanovu i daje joj povlastice, isključujući ju iz plaćanja nekih zemljišnih poreza. U organizaciju ustanove bili su uključeni, kao dobrotvori, i mnogi ugledni sienski građani, pomažući siromašnima, gladnima i bolesnima. Zato se Dom katkad nazivao i Ospedale (bolnica). Članovi ustanove, tj. braća, nisu stanovali u Domu, nego su se sastajali u svečane dane, prisustvovali pobožnim obredima u »svojoj« crkvi, S. Maria della Misericordia (danas S. Pellegrino alla Sapienza), što je stajala uza samu Kuću na uglu Via della Sapienza, te raspravljali o poslovima ustanove. Skrbili su o raspodjeli milostinje, posjetima zatvorima i bolesnicima, pomoći rodiljama, ukopima braće i sestara i sl. Tijekom vremena posao se ustanove razgranao pa je trebalo birati posebnog upravitelja. Nazvali su ga rektorom. Gradski su oci Dom držali korisnim i potrebnim pa su osigurali i pomogli njegov daljnji razvoj. Osim uobičajene dobrotvorne djelatnosti, prvi put se 1240. uz Dom spominje i škola (Studio), što je dokaz da se tada u okviru Doma održavala i nastava. U tom je stoljeću gradonačelnik dao upute u vezi s plaćanjem učitelja u Studiju, a 1252. papa Inocent IV. upute kako da se srede neke stvari koje su od njega tražili clerici et scolares. Iste godine papa je odobrio učiteljima, đacima i poslužnicima oslobođenje od raznih grad. pristojba, a 1262. utvrđena su i prva pravila u vezi s dolaskom stranaca u Studij. Stranci su dobivali posebna jamstva i zaštitu. Prvu potanju uredbu o Studiju donio je generalni komunalni savjet, tj. Senat sienske komune 1393. U toj odluci stoji kako grad. oci uviđaju »da nema korisnije ni časnije stvari za grad nego da ima veliki broj građana mudrih i učenih, što će, međutim, u našem gradu uzmanjkati ako ne budemo o tome poveli posebnu brigu. A najvažnije je predvidjeti i urediti da se u Sieni organizira trajni opći Studij, tako da bi građani mogli tu dati svoju djecu na učenje, a ne da ih šalju u Bolognu ili drugdje uz velike troškove«. Grad. oci smatrali su da je najvažnije za tu svrhu »da grad Siena dobije Kuću mudrosti gdje bi se siromašni mogli skloniti i naći potrebno za život«. Odlučeno je da se Dom milosrđa dodijeli Studiju i postane Kuća mudrosti. Zatim je u odluci predviđen poseban savjet koji bi se skrbio o Kući, govori se o zapošljavanju predavača i određivanju autonomije Kuće, što sve upućuje da je Kuća na početku bila predviđena i kao Studij, a ne samo kao konvikt gdje će studenti stanovati. Predviđa se posebna autonomija za kućni savjet, koji treba na najbolji mogući način osigurati da u Sieni uvijek bude prikladnih predavača. Zaključeno je da u Kući budu smješteni siromašni studenti, ali ponajprije oni »koji pokažu volju da budu dobri i kreposni« (»che hanno volontà d’essere virtuosi e buoni«). Pravi i sustavni rad Studija (Studio Senese) započeo je 1449, kad je papa Nikola V., koji je neko vrijeme i sam bio lektor u Kući, posebnim pismom i propisima utvrdio i oblikovao rad u Studiju. Kao jezgra organizacije sienskoga sveučilišta, Kuća mudrosti postala je i sjedište sienskoga Studija, i tu je ulogu trajno zadržala. Središnji položaj i prvorazredan ugled u studentskome i sveučilišnome te u javnom životu Siene, Kuća mudrosti uspjela je zadržati i podupirati ga, iako je u njoj stanovala znatna manjina od ukupnog broja studenata: samo tridesetak prema nekoliko stotina onih koji nisu stanovali u Kući. Nova nastavna ustanova, Studio Senese, nije na početku imala strogo odijeljene nastavne katedre, nije postojala razrađena organizacija nastave. Predavači (lectores) su ugl. bili svećenici i poznati stručnjaci. Osim u samoj Kući, predavali su po prostranijim kućama, crkvama, crkvenim ili samostanskim dvorištima (klaustrima). O strukturi i organizaciji nastave na srednjovj. Studiju teško je detaljnije govoriti jer nisu sačuvani planovi pojedinih studijskih skupina.

Siena

Casa della Sapienza, Siena

Tijekom vremena sveučilište se širilo i mijenjalo unutar. strukturu i organizaciju znanstvenonastavnih disciplina. Već od XIV. st. predaje se kanonsko i građansko pravo, što će ostati glavni predmet Studija. Slijedile su filozofija i retorika, notarijat (bilježništvo, administracija), a s vremenom su se uvodile i nove discipline, primjerice artes, tj. poezija, astrologija i medicina. Crkva je uvela i posebne povlastice za doktorate iz teologije. Tijekom XV. st. oblikovale su se i učvrstile sljedeće skupine studijskih disciplina, odn. profili završenih »doktora« i magistara: kanonsko pravo, građansko pravo, medicina, teologija te filozofija i artes (metafizika, logika, astrologija, poezija i gramatika). Najviše ugleda imao je studij prava, osobito kanonskoga. Studij je u početku trajao pet do sedam godina (pravo pet, a medicina sedam). Ubrzo je prevladalo pravilo da studij za sve discipline traje šest godina, a sedma se godina priznavala kao »dodatak« za polaganje preostalih ispita. Studenti su se često selili s jednoga studija na drugi. Neki su, primjerice, željeli nakon slušanja »umjetnosti« (poezija, retorika, filologija) slušati pravo ili medicinu. Osobito se često prelazilo s građanskoga prava na kanonsko i obratno, kako bi se stekao naslov utriusquc iuris doctores. Oni koji su studij završili na nekom drugom sveučilištu znali su doći u Sienu odslušati još neke predmete. S planom studija na sveučilištu bio je usklađen i boravak u Kući pa je student dolaskom u Sienu osiguravao sedmogodišnji boravak u Kući. Morao je dati obećanje da će za to vrijeme diplomirati, odn. doktorirati. Ako obećanje nije ispunio, morao je blagajniku Kuće isplatiti 50 forinti. Statut je dopuštao da student uđe u Kuću i nakon tri i pol godine, dakle nakon što bi polovicu studija proveo kao »vanjski« student. I u Kući mudrosti najviše su ugleda imali studenti prava. God. 1422. propisano je da od trideset mjesta, koliko ih je u to doba bilo u Kući, dvadeset pet treba biti rezervirano za studente prava, a ostalih pet za studente medicine i drugih »vještina«. God. 1435. uveden je propis da rektor Kuće treba biti student »s Fakulteta kanonskoga prava, neoženjen klerik« (»della Facoltà di gius canonnico, un chierico non coniugato«). U Kući je bilo dvadeset sedam soba. U nekima je bio samo jedan krevet, a u nekima su bila smještena i dvojica studenata. »Sve su uzglavnice bile obojene u crveno, ali nije na svim posteljama bilo plahte« (»Tutte le lettiere erano tinte in rosso, però non tutti i letti c’era il lenzulo«). U prizemlju su bile prostorije u kojima se predavalo, tijekom cijeloga dana. Na poč. XV. st. javila se potreba za smještajem većega broja stranih studenata koji su pristizali u Sienu, spremni dobro platiti stan u Kući. Već u XIV. st. spominju se scholares forenses. Kuća se ubrzo posve otvorila strancima pa i prepustila samo njima. Smatralo se da u Sienu dolaze samo najbolji strani studenti, koji će biti primjer domaćim studentima. Francesco Gognasso piše kako se znalo dogoditi da stranci, osjećajući se ugodno u Kući, zaborave svrhu dolaska u Sienu (»E gli stranieri a Siena vi stavano così bene che non pensavano più alla loro laurea e se la godevano« – »A strancima je u Sieni bilo tako dobro da više nisu mislili na diplomu i samo su se zabavljali«, Italija u renesansi – L’Italia nel Rinascimento, I, 1965). Studij nije od početka uživao velik ugled, pogotovo u usporedbi sa sveučilištima u Bologni i Firenci. Zbog toga u početku nije uvijek bilo lako naći vrsne predavače. S vremenom je postao poznat u cijelome zapadnoeuropskome i sredozemnom svijetu, a i u zemljama na sjeveru, preko Alpa. U Sienu su dolazili i studenti iz drugih tal. gradova. Ugled Studija rastao je i s patronatom papa, koji su to sveučilište pretpostavljali drugima. Čak su neki kardinali iz Rima slali u Sienu za predavače poznatije rođake i prijatelje. God. 1435. u Sieni je predavao tal. humanist Francesco Filelfo (čiji je sin Ksenofont inače bio kancelar Dubrovačke Republike, a sin Gian Mario napisao povijest Dubrovnika u stihovima /O dubrovačkim događajimaRagusaeis/ i prozi /Povjestica o nastanku i pothvatima znamenitoga grada Dubrovnika Historia de origine atque rebus egregie gestis urbis Ragusaeae/), a pozivan je i poslije. Sačuvane su kraljevske potvrde i preporuke iz XV. st. za pojedine studente koji su dolazili u Sienu. God. 1437. port. kralj preporučio je rođaka koji odlazi u »ad famosam et celebrem civitatem Sienam (…) ut ibi studens evadeat doctissimus« (»slavan i glasovit grad Sienu /…/ da ondje studirajući postane veoma učen«). Na Studij su sve više dolazili štićenici i stipendisti kraljevai kneževa iz Njemačke i Španjolske, a o njegovu razvoju govore i podaci o profesorima i kolegijima iz XV. st. Tako se 1409. spominje jedanaest profesora prava, sedam profesora medicine i sedam profesora umjetnosti (retorika, poezija). God. 1493. na platnom popisu komune navode se sljedeći podaci o broju profesora: kanonsko pravo – 8, civilno pravo – 14, medicina – 10, filozofija – 4, metafizika – 1, logika – 3, astrologija – 1, poezija – 2, gramatika – 2. U XVI. st. u Sieni su već i brojčano prevladavali domaći profesori. Broj je studenata varirao, ali poznato je da ih je sred. XV. st. bilo oko šest stotina. Pojedine stranke željele su imati što više utjecaja na Kuću i studente. Sred. stoljeća čak je bilo predviđeno da kamerlengo Kuće bude naizmjenično član iz različitih redova.

Unatoč povremenim svađama pa i neredima koje bi studenti znali izazvati ili u njima sudjelovati, Kuća mudrosti redovito je ostajala po strani od gradskih stranačkih borbi. God. 1475. studenti su uputili zahtjev predavačima da se u svečanim doktorskim odorama nakon predavanja katkad pojave u Kući, gdje bi se rasprava nastavila. U Kući je vladao utvrđeni red. Studenti su zajedno jeli i jedan drugoga naizmjenično posluživali. Teškoće u održavanju reda nastajale su zbog toga što su stanari bili različitih narodnosti i životne dobi. U Kući i uopće na Studiju bilo je već zrelih ljudi poput M. Držića, a bilo je i nezrelih mladića. Nije se smjelo svađati ni galamiti, razgovor se morao kretati u okviru »kreposnih« tema. Studenti nisu smjeli kartati, psovati ni nositi oružje. Zimi se nije smjelo izići iz Kuće nakon večere, ljeti dva sata poslije mraka. Ako bi tko u svađi ili tučnjavi koga uvrijedio ili upotrebljavao nepristojne riječi, bio bi kažnjen, obično smanjenim obrokom hrane. Sviranje i pjevanje po sobama nije smjelo prelaziti određene granice. Pazilo se osobito na oružje, jer su ga mnogi studenti unatoč zabrani posjedovali. O redu i disciplini u Kući brinuo se rektor, ali je neposredan nadzor provodio kućni sluga, koji je pod prijetnjom gubitka namještenja morao svaki prekršaj prijaviti. Glavna osoba u Kući bio je rektor. Njemu su studenti bili odgovorni »da nikada neće učiniti nešto što ne bi bilo časno i korisno za Kuću«. Studenti su se zaklinjali da će priznavati autoritet rektora i njegovo pravo da ih kazni za svaki prekršaj. Jedino je rektor imao pravo rješavati sporove stanovnika Kuće. Na temelju statuta, imao je pravo uvida u svakodnevni život studenata, vodio je brigu kako se odijevaju i pridržavaju kućne stege. Morao je barem jednom mjesečno ući u svaku sobu. Virgilio Grassi navodi kako je »na javnim svečanostima grad-skim i crkvenim i uopće u aparatu gradske magistrature svoje mjesto imao i rektor Kuće mudrosti, čiji je autoritet bio velik ne samo za vrijeme Republike nego i poslije pod Medicima. Imao je vlast nad svim studentima i prosuđivao je u njihovim sporovima, osim onih u kojima bi se prolila krv, određujući prema krivnji kaznu i odštetu. Morao je uvijek biti praćen dvama slugama. I on i njegovi pratitelji imali su pravo nositi oružje. Dužnost rektora obnašale su mnoge ugledne ličnosti, domaće i strane, što se i danas može vidjeti na natpisima i grbovima na pločama u atriju novoga Sveučilišta, koje su se prije nalazile u malom dvorištu Kuće mudrosti« (La casa della Misericordia e della Sapienza, La casa della Sapienza, Bollettino dela Società Senese degli Amici dei Monumenti, 1956). Rektor je uživao i neke povlastice. Osim dodatka hrane pri obrocima, imao je i godišnju plaću, koja mu je pomagala podmirivati troškove stanovanja. Imao je i posebnu sobu, koja se i pokućstvom razlikovala od drugih. U zapisniku– inventaru iz 1476. nalazi se i popis stvari u rektorovoj sobi: »U sobi gospodina rektora (domini Rectoris) postoji jedan venecijanski krevet, jedna oveća slamnjača, ležaj s malo perja, dvije jastučnice, jedan bijeli pokrivač, jedan žuti kaput, tri sanduka: dva crvena i jedan bijeli, jedna crvena kapa, jedan stol za učenje, jedan crveni pokrivač iznad toga stola, jedna klupa za sjedenje, jedan sanduk, grijalica s hvataljkom za žar, koš za otpatke, stol za jelo s tri stolca, jedan stakleni prozor, dvije zavjese na dva prozora«. Uz rektora, Kuća je imala i Zbor mudrih (Collegio dei Savi), sastavljen od devet članova, od kojih su šestorica bila studenti, a trojica su bila izabrana među uglednim sienskim građanima. U studentski život i u život u Kući Zbor mudrih intervenirao je posebno kad je bila riječ o kakvom važnom događaju, o nečemu što je moglo izazvati uznemirenost ili promjenu uhodana rada. Zbor je osobito bio aktivan prigodom izbora novoga rektora i kamerlenga, a to je bilo svake godine u lipnju, kad je započinjala nova škol. godina. Zbor mudrih primao je studentske želje te ih kao vlastiti prijedlog dostavljao grad. Senatu na konačnu odluku. S obzirom na izbor rektora, u prijedlogu Zbora mudrih bila su uvijek tri kandidata: dotadašnji rektor i dva nova konkurenta; Senat je trebao izabrati jednog od te trojice. U zanemarivanju uloge rektora cijeloga Studija, a u jačanju uloge rektora Kuće, nalazi se i opravdanje sve češće zamjene tituliranja rektora Kuće (rector Domus Sapientiae et vicerector Universitatis Studii Senensis). Katkad se naziva rektorom Mudrosti, katkad rektorom Studija, a katkad jednostavno rektorom. Od studenata je potekla ideja da je dovoljan samo jedan rektor, onaj koji stanuje i »vlada« u Kući mudrosti, što se odrazilo i u statutu iz 1532, odn. uredbama Senata, gdje se otvoreno predviđala mogućnost da rektor Studija uopće ne mora biti izabran, nego je rektor Kuće zapravo rektor Studija.

Autor: Rafo Bogišić