BOSNA

BOSNA, južnoslavenska zemlja s neprekinutom političko-državnom tradicijom od srednjeg vijeka do danas, koja se prostire između rijeka Une na zapadu, Drine na istoku i Save na sjeveru, dok se granica na jugu, prema Dalmaciji, učvrstila tek nakon posljednjeg osmansko-mletačkog rata 1718.

Povelja Tvrtka II

Povelja Tvrtka II. iz 1421
(Državni arhiv u Dubrovniku, Diplomata et acta, br. 231)

U polit. smislu obuhvaća i juž. pokrajinu Hercegovinu, čije je ime sastavni dio službenog naziva jugosl. federalne jedinice od 1945, odn. samostalne države od 1992. Politički i trg. odnosi Dubrovnika s najbližim sjev. susjedima bili su intenzivni i stoljećima prije Držićeva doba, odn. prije osman. osvojenja Bosne. Bos. ban Kulin izdao je 1189. prvu povelju kojom je Dubrovčanima jamčio slobodu trgovine u svojoj zemlji i u kojoj je njihov grad prvi put označen slav. imenom Dubrovnik, a ne latinskim Ragusa. Slične su povlastice Dubrovčanima i poslije dijelili bos. vladari, primjerice, ban Matej Ninoslav 1240. ili kralj Tvrtko I. Kotromanić 1378. Kasnosrednjovj. teritorijalno širenje Dubrovačke Republike ugl. se temeljilo na kupovini zemalja bos. vladara: od bana Stjepana II. Kotromanića kupljen je 1333. Pelješac sa Stonom za godišnju naknadu od 500 perpera, a velikaš Radoslav Pavlović prodao je 1426. Dubrovčanima Konavle (doduše, već 1430. pokušao je prodano područje silom vratiti pod svoju vlast). U XIV. st. u Bosni su uz trgovišta u blizini rudnika – primjerice, u Zvorniku, Fojnici, Visokom, Srebrenici – formirane stalne naseobine (kolonije) dubr. trgovaca. Na ušću rječice Misoče u Bosnu kraj Ilijaša, sjeverno od Sarajeva, nalazio se gradić Dubrovnik (prvi put spomenut u izvorima 1404, a posljednji put, kao već ruševno i napušteno naselje, 1709), što su ga prema predaji koju spominje Ivan Frano Jukić sagradili Dubrovčani još u doba bana Kulina. Dubrovčani su iz Bosne ugl. izvozili srebro, olovo i kožu, a uvozili sol, tkanine, oružje, vino, ulje, začine i dr. S druge strane, najbogatiji bosanski i herc. velikaši imali su u Dubrovniku kuće (primjerice, Sandalj Hranić) te pohranjivali u njemu novac i dragocjenosti. Posebno zanimljiv aspekt bosansko-dubrovačke gosp. razmjene bila je trgovina robljem: u XV. st. Dubrovčani su, unatoč zabranama svojih vlasti, trgovali ljudima iz Bosne, i to zasužnjenim najvećim dijelom u obližnjem trebinjskom kraju. Osmanlije su, iskoristivši proces ubrzanoga feudalnog rasapa Bosne nakon Tvrtkove vlasti, postali njezini faktički gospodari već u 1440-ima, pa je tako sultan Murat II. god. 1442. jamčio Dubrovčanima slobodu trgovine u svojim zemljama, među kojima je spomenuo i Bosnu. Njegovu nasljedniku sultanu Mehmedu II. Fatihu (Osvajaču) Dubrovnik je 1458. platio prvi godišnji danak, tada u iznosu od 1500 dukata, a taj je tribut do 1479. povećan na stalnih 12 500 dukata, što je ipak bila tek polovica dubr. godišnjeg prihoda od izvoza soli u Bosnu.

Aladža-džamija

Aladža-džamija u Foči, 1550–51.

Nakon osvojenja Bosne osmanlijske su vlasti na teritoriju nekadašnjega kraljevstva ustrojile tri sandžaka: Bosanski, Hercegovački i Zvornički, koji su sa Slavonijom i osvojenim dijelovima Hrvatske, Dalmacije i Srbije 1580. ušli u sastav golemoga Bosanskog ejaleta (pašaluka). Držićevo se doba poklapa s vremenom vlasti sultana Sulejmana II. Zakonodavca (1520–66); to je bilo zlatno razdoblje Osmanskoga Carstva u cjelini, ali i Bosne kao njegova najzapadnijega dijela. Nakon osman. osvojenja Jajca 1528. nastupilo je u Bosni dulje razdoblje mira, sve do habsburško-turskoga Dugog rata (1593–1606). U XVI. st. Bosna je doživjela snažne društv. promjene: gosp. rast, ubrzanu urbanizaciju i islamizaciju svih slojeva društva, koju suvremena historiografija ugl. tumači kao posljedicu opće gosp. konjunkture i logičan izbor u društvu koje je privilegiralo muslimane, a ne kao rezultat prisile ili masovnog prevjeravanja bos. velikaša radi očuvanja feud. povlastica. Odnosi Bosne i Dubrovnika u XVI. st. odnosi su dvaju politički-pravno i kulturno različitih dijelova iste geopolitičke cjeline – Osmanskoga Carstva. Trgovina je i u to doba ostala središnjim dijelom kult. razmjene: starije dubr. kolonije – Srebrenicu, Fojnicu i Olovo – veličinom i značenjem prestigla je kolonija u novom urbanom središtu Sarajevu: u njegovoj Frankluk mahali (u Latinluku) zabilježeno je 1516. šezdeset šest dubr. kuća (otprilike toliko bilo ih je stoljeće prije u Zvorniku, odn. Srebrenici). Zanimljivo je i da se slav. oblik imena Sarajevo (od tur. saray-ovasi: dvorsko polje) prvi put pojavljuje u ćir. pismu bos. sandžaka Firuz-bega Dubrovčanima 1507. Kopnena trgovina Dubrovnika s najbližim zaleđem bila je tijekom XVI. st. izrazito intenzivna, no pri njegovu kraju, nakon otvaranja splitske skele 1592, dubr. trgovce u Bosni sve su više potiskivali mletački, pa je u idućem vremenu i dubr. trgovina sve više dobivala pomorski karakter.

Sarajevo

Sarajevo prije požara 1697, crtež

U XVI. st. podignuti su najvažniji spomenici bos. orijentalne arhitekture: velebne džamije u Sarajevu (Gazi Husrevbegova iz 1530, Ali-pašina iz 1561, Careva iz 1565), Foči (Aladža-džamija iz 1550), Mostaru (Karađozbegova iz 1570) i Banjoj Luci (Ferhad-pašina iz 1579); kameni mostovi: Stari most na Neretvi u Mostaru (mimar Hajrudin mlađi, 1566), most Mehmed-paše Sokolovića na Drini u Višegradu (mimar Sinan, 1577), Kozja ćuprija na Miljacki kod Sarajeva (prije 1550), Arslanagića most na Trebišnjici (1574) itd.; natkrovljene tržnice (bezistani, Gazi Husrevbegov bezistan iz 1555. i Brusa-bezistan iz 1561. u Sarajevu); mnogobrojne sahat-kule i dr. Osim domaćih i orijentalnih majstora u graditeljskoj konjunkturi u Bosni u XVI. st. udio su dali i dubr. majstori: izvori bilježe njihovo sudjelovanje u izgradnji monumentalnih građevina u Sarajevu, Mostaru, Foči; u jednom pismu »svih trgovaca i stanovnika šehera Sarajeva« od Dubrovnika se tražilo da pošalje trideset majstora u gradnji zidova, svodova i kupola.

Sarajevo

Sarajevo iz doba osmanske vlasti,
gravura

U bosansko-dubr. razmjeni važno mjesto zauzima i medicina: najviši predstavnici bos. vlasti često su pozivali dubr. liječnike, a jedan od njih, liječnik Matija, otvorio je u drugom desetljeću XVI. st. prvu ljekarnu u Sarajevu. Opći gosp. procvat Bosne u XVI. st. ogleda se i u razvoju obrta: njihov je broj s obzirom na srednjovj. razdoblje utrostručen, a neki od novih obrta, poput filigranskih, drvorezačkih i knjigovezačkih, zaslužuje i epitet umjetničkih. U bosanskoj lik. umjetnosti toga doba posebno mjesto pripada dekorativnoj kaligrafskoj epigrafici te ornamentici s biljnim i geometrijskim motivima. I knjiž. kulturu osman. Bosne već od početka obilježuje stvaranje teoloških, teološko-filozofskih, historiografskih i pjesničkih djela na svim trima orijentalnim jezicima osman. civilizacije: arapskom, perzijskom i turskom. Ta će književnost doživjeti snažniji procvat u XVII. i XVIII. st., kad joj se pridružuje i domaća dionica, glasovita alhamiado poezija na slav. jeziku i arap. pismu. Najpoznatiji bos. književnici Držićeva doba bili su mostarski pjesnik na perzijskom i tur. jeziku Derviš-paša Bajezidagić (u. 1603); prozaik na arapskom Ahmed Šemsudin Sarajlija (u. 1574); komentator djela klas. perzijske književnosti Ahmed Sudi (u. 1596/97); pisac djela iz politike, logike, filozofije, teologije i prava na arapskom i tur. jeziku Hasan Kafi Pruščak (1544–1616) i dr. Najučeniji Bošnjaci XVI. st. većim dijelom su se obrazovali i djelovali izvan domovine.

Ornament

Ornament u atriju Kuršumlija-medrese,
Sarajevo, XVI. st.

Sav taj objektivni civilizacijski procvat Bosne u XVI. st. nije ostavio nikakva traga u Držićevu opusu. Bosna se izravno spominje ili se na nju aludira u samo tri Držićeva teksta. U prvom prizoru prvoga čina komedije Dundo Maroje gladni je i žedni Bokčilo, ne mogavši više izdržati odulji razgovor gospodara Maroja s Kotoraninom Tripčetom, prozborio: »Jeste li se vi tamo našaptali? Šaptom Bosna poginu, šaptom mi oni [Tripčeta] nije drag«. Već tada raširenu izreku – čija je pov. osnova osman. osvojenje Bosne u samo dva tjedna u drugoj pol. svibnja 1463 – Bokčilo, dakle, ne izgovara zbog asocijacije na Bosnu, već zbog došaptavanja Maroja s čovjekom svojega jezika (našjencem), kojega su netom susreli na ulici u Rimu. U sačuvanim ulomcima Džuha Krpete nalazi se i poslovica »Bremena slatka i pritila hercega Stjepana«. Tko i zašto kao svojevrsno zlatno doba priziva vrijeme velikoga bos. vojvode Stjepana Vukčića Kosače (1404–66), koji je inače i ratovao s Dubrovnikom (1451–54), ne može se zaključiti na temelju fragmenata što ih je prepisao Đuro Matijašević. Jedini je tekst u Držićevu opusu u kojem je spomen Bosne kontekstualno jasan pismo Cosimu I. Mediciju, datirano 2. VII. 1566. Predlažući toskanskom vojvodi da prevrat u Dubrovniku započne fingiranom ili pravom papinskom ekskomunikacijom vladajuće vlastele, čime bi se politički trom, ali Katoličkoj crkvi odan dubr. narod pridobio za promjenu vlasti, Držić pridodaje: »A što se Crkve tiče, mnoga bi dobra kršćanska djela ojačala u Dubrovniku i poslužila bi kao primjer i dobročinstvo Bosni, Srbiji, Dalmaciji i svim onim susjednim krajevima u koje s Božjom pomoću nije prodrla kuga luteranskog krivovjerja«. Očito je da Držić ovdje izjednačava Bosnu s drugim dvjema susjednim istojezičnim kršć. zemljama. Nešto dalje u istom pismu, otklanjajući mogući strah od upletanja Turaka u slučaju prevrata u Dubrovniku i aludirajući na njihovu potkupljivost, spomenut će Držić Mehmed-pašu Sokolovića kao »našijenca po jeziku i po rodu« (»della lingua e nazione nostra«), kao čovjeka »naše krvi bosanske« (»del sangue nostro bosnese«), kojega bi Dubrovčani i u novim polit. prilikama mogli (očito mitom) zadržati kao prijatelja. Sva navedena izravna spominjanja Bosne, odn. aluzije na nju mogu se interpretirati kao izraz nostalgije za njezinim kršć. predosmanskim vremenima. Može se samo nagađati s kakvim je informacijama o suvremenoj, osmanskoj Bosni raspolagao Držić i što je ona značila u njegovu osobnom imaginariju. Ako bi se pretpostavke gradile samo na temelju njegova sačuvanog opusa, a to znači i na temelju osvjedočene nesnošljivosti prema Turcima i proosmanskoj politici dubr. vlade, bila je Bosna za Držića, premda prostorno i jezično bliska, ipak tek dio drugoga, nepoželjnog i neprijateljskog svijeta.

Autor: Davor Dukić
Literatura:
S. Balić, Kultura Bošnjaka, Tuzla, 1994;
N. Malcolm, Povijest Bosne: kratki pregled, Zagreb, 1995;
B. Zlatar, Bosna i Dubrovnik u XVI stoljeću, u knj. Bosna i Hercegovina i svijet, Sarajevo, 1996;
M. Imamović, Bosna i Dubrovnik: povijesni pregled, u knj. Diplomacija Dubrovačke Republike, Zagreb, 1998;
I. Lovrenović, Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1998.