BOBALJEVIĆ (BABALIO) MIŠETIĆ, SABO

BOBALJEVIĆ (BABALIO) MIŠETIĆ, SABO, plemić, hrvatski pjesnik (Dubrovnik, oko 1530 – Ston, 1585).

Sabo Bobaljević, Rime amorose, e pastorali, et satire

Sabo Bobaljević, Rime amorose, e pastorali, et satire,
Venecija, 1589.

Sin Miha i Filomene (Fioka) Đurđević (Giorgi). Imao je braću Sigismunda, Frana, Marina i Stjepana te devet sestara: Paulu, Mandaljenu, Mariju, Franu, Mariju, Margaritu, Niku i dvije nepoznata imena. Samo je Paula bila udana, a ostale su bile redovnice. U dvadeset petoj godini obolio je od sifilisa, zbog čega je do kraja života patio od vrtoglavice i bolova u ušima te drugih tegoba. Od 1552. do 1585. u Stonu je obavljao različite službe – od 15. I. do 23. XI. 1552. stonski je kaštelan, 1561. zapovjednik tvrđave Pozvizd (potom 1565. i 1568) te službenik u solani i mjesnoj kancelariji (1571, 1574, 1576, 1578, 1580, 1584). Dopisivao se s onodobnim uglednim Talijanima (Anibale Caro, Laura Battiferri, Domenico Venier, Benedetto Varchi, Lodovico Beccadelli), no Italiju nikad nije posjetio. Nakon njegove smrti braća Sigismund i Marin tiskali su njegov tal. kanconijer Ljubavne i pastirske pjesme i satire (Rime amorose, e pastorali, et satire, 1589). Sačuvalo se malo Bobaljevićevih hrv. pjesama: ljubavne pjesme (Oholo pokli tač obraća svoj stupaj; Krila tva, ljubavi, i zlatna perja taj; Na snijegu će cvijetje biti; Njeka lijepa moja vila; Srce mi je puno jada; Pokli, kruno svih gospoja; Majka kćerci tiho pravi), pjesme s mitološkom tematikom (Arijadna u odijeljenju Tezeja govori; Majka Venere ište Kupida, svoga sina, od nje izgubjena), poslanice (Knjiga Maroju Mažibradiću; Odgovor Saba Mišetića Pelegrinu), maskerata (Jeđupka), anakreontska pjesma (O slavni naš Bako). Pripisivala mu se pjesma Ptica svezana vili govori, no nije njegova, nego Džore Držića, dok je pjesma Srce mi je puno jada pripisana Antunu Sasinu (pod naslovom Riječi jednoga ljubovnika), a zbog akrostiha SIVON (= Živon) pomišljalo se da bi joj autor mogao biti i Nikola Nalješković. Njemu je atribuirano još nekoliko sastavaka iz Bobaljevićeva opusa: Oholo pokli tač obraća svoj stupaj, Na snijegu će cvijetje biti, Njeka lijepa moja vila (B. Đorđević, Nikola Nalješković, dubrovački pisac XVI veka, 2005). Majka Venere ište Kupida, svoga sina, od nje izgubjena prepjev je epiloga Aminte (Amore fuggitivo) Torquata Tassa, a Arijadna u odijeljenju Tezeja govori nadahnuta je desetom Ovidijevom heroidom. Bobaljevićeve teme karakteristične su za renesansu, pisao je uobičajenim stihovima i strofama (dvostruko rimovani dvanaesterci, osmerački katreni), katkad se služio i neobičnijim polimetričnim kombinacijama (O slavni naš Bako; Knjiga Maroju Mažibradiću), retorički uresi njegovih sastavaka pripadaju fondu šesnaestostoljetnoga petrarkiranja, poslanice su mu obilježene poetskim autobiografizmom, kadšto ironijom i autoironijom, a kao prepjevavatelj slobodno se odnosio prema predlošku. Bobaljević je, inače, bio sudionik parnice 22. II. 1554. jer je u Duičinoj ulici – lokalitetu koji se spominje u Noveli od Stanca – ploštimice mačem pretukao stanovitoga brijača Nikolu.

M. Držić i Bobaljević mogli su prijateljevati između 1550. i 1562, između Bobaljevićeva povratka iz progonstva i Držićeva odlaska u Veneciju. O njihovoj prisnosti svjedoči Bobaljevićeva poslanica Mikši Pelegrinoviću (Odgovor Saba Mišetića Pelegrinu), pisana 7. I. 1557 – inače odgovor na Pelegrinovićevu poslanicu Pelegrin Sabu Mišetiću napisanu 1. I. 1557 – u kojoj, među ostalim, moli naslovljenika neka pozdravi Držića: »I Držića kî u slavi / spjeva pjesni sve ljuvene, / vele drago ti pozdravi / i rec’ ove riječi od mene«. Iz tih se stihova dade zaključiti da se 1557. Držić nalazio kod Pelegrinovića, u Hvaru ili Zadru (1549–63. Pelegrinović je bio kancelar kriminalnoga suda u Zadru), da je to Bobaljević znao, a realno je zaključiti da je upravo Držić Pelegrinoviću prenio vijesti o Bobaljevićevu teškom zdravstv. stanju. Nakon Držićeve smrti napisao je sonet na tal. jeziku (Držiću, čiji sladak, čist i mio pjev – Darsa il cui puro, vago, e dolce canto) – uključen u tiskanu pjesničku zbirku – slaveći njegov knjiž. rad kojim je prodičio rodni grad i izjednačio ga s Firencom i Mantovom. Sastavak je konvencionalan, ponešto retorički hladan, Držićeve vrline metaforično su iskazane slikom svjetlosti koju ne može ugasiti ni smrtni plašt: kao što Mjesec i Sunce svijetle usred zvijezda, tako Držićeva svjetlost blista pred Bogom. Zanimljivo je uočiti da je istu vrstu figuralnoga govora Držić upotrijebio u posveti Svitlomu i uzvišenomu vlastelinu Maru Makulji Puciću Marin Držić, gdje za toga plemića kaže da svojim krepostima među vlastelom sja »kako sunce među zvijezdami«. Osim tih izravnih potvrda o vezama Bobaljevića i Držića, mogu se ta dva pjesnika dovesti u isti kontekst i po nekim tipološkim srodnostima: obojica imaju nadimke (Glušac, Vidra), dakle, po nečemu se izdvajaju u svojoj sredini; Bobaljević je napisao sonet Mavru Vetranoviću (Buduć da već ste prošli mimo znaka – Poichè già trapasso avete il segno), koji je Držića branio u pjesmi Pjesanca Marinu Držiću u pomoć; Bobaljević se u poslanici Mihu Monaldiju (Čini se da danas mnogo ih je u ovoj zemlji – Par ch’oggi sian parecchi in questa terra) – koji je također napisao nadgrobnicu u smrt M. Držića – žalio kako mu poriču pjesnički talent, a isto su predbacivali i Držiću nakon izvedbe Tirene 1548; konačno, uvlačenje osobnoga, autobiografskoga u konvencije knjiž. teksta oba pjesnika približava manirističkoj poetici.

Autor: Milovan Tatarin