BESTIJARIJ
BESTIJARIJ. Renesansa nije kvalitativno modificirala srednjovjekovno shvaćanje statusa ljudi prema životinjama.
Na temeljima znanosti i tehnike ostvarena je osnova ovozemaljske ljudske vladavine (regnum hominis), koja je zamijenila srednjovj. koncepciju civitas dei, pa su u okviru humanocentričnoga svjetonazora renesansni mislioci, primjerice Marsilio Ficino, Giannozzo Manetti, čovjeka atribuirali kao središte svemira. Od takva je renesansnog antropocentrizma i humanocentrizma odustao Leonardo da Vinci kao etički vegetarijanac (poznata je njegova odvratnost prema mesu kao prehrambenom artiklu), pa je čovjeka kao navodnoga kralja životinja odredio kraljem zvijeri. Giordano Bruno je, pod utjecajem nove kopernikanske astronomije koja je dopuštala mogućnost da postoje drugi planeti, a od kojih bi neki mogli biti nastanjeni, utvrdio da »čovjek pred beskonačnim nije više od mrava«. Michel de Montaigne, prvi psiholog i štovatelj životinja u osvitu moderne Europe, koji je čovjekovo gledište da moć daje pravo nad drugima nazvao ljudskom arogancijom, u svojim je Ogledima (Essais, I–II, 1580) jedan od najduljih tekstova posvetio životinjama. Riječ je o Apologiji Raimonda Sebonda, pisanoj u spomen autora onodobne Prirodne teologije, gdje je konstatirao: »Najbjednije i najkrhkije od svih stvorenja jest čovjek, a opet i najoholije«, a u eseju O okrutnosti utvrdio da okrutnost prema životinjama vodi do okrutnosti prema ljudskim bićima.
Renesansni svjetonazor temeljio se na načelu poretka srednjovj. slike svijeta. Pritom je vertikalni poredak izražen hijerarhijski stupnjevitim strukturama − svi dijelovi neke pojave ili oblika organizirani su po shemi podređenosti i nadređenosti. Sveobuhvatan izraz načela vertikalnoga poretka čini ideja o hijerarhijskom zlatnom lancu (catena aurea, scala naturae). Elementi te ideje vode podrijetlo od Platona i Aristotela, ali su tek u V. st. organizirani u koherentnu opću sliku svijeta. Tzv. najniži lanac najjednostavniji su oblici postojanja, a više karike čine ptice, životinje, ljudi i anđeli. Svaka se karika pritom sastoji od niza hijerarhijski podređenih članova − u ptičjem se svijetu na vrhu nalazi orao, u životinjskom lav itd. U donjem dijelu zlatnoga lanca, koji čine ovozemaljske stvari i bića, četiri su velike kategorije. Najnižu čini kamenje, koje jednostavno egzistira; sljedeću čine biljke, koje postoje i rastu; treću kategoriju čine životinje, koje postoje, rastu i osjetilno opažaju; posljednju i najvišu kategoriju čine ljudska bića, koja osim što postoje, rastu i osjetilno opažaju, posjeduju i razum. Izvan zemaljskoga područja ta se hijerarhija nastavlja u anđeoskim bićima, koja su čiste inteligencije i poredana su u devet stupnjeva, s običnim anđelima na najnižem stupnju i serafinima na vrhu. Prema hijerarhijskom zlatnom lancu čovjek je smješten između anđela i životinje, duha i materije, a u usporedbi s ljudima, koji također posjeduju slobodu volje, anđeoska sloboda volje nikada se ne sukobljava s Božjom voljom. Renesansna antropocentrična, egocentrična slika svijeta uopće se nije odmaknula od srednjovj. biologije, koja je zamišljala »lanac bića« u kojem ljude od životinja odvaja prijelazna kategorija similitudines hominis, kako ih se nazivalo od XIII. st., čime su se označavala stvorenja slična ljudima, ali koja ipak nisu bila pravi ljudi, a to su ljudi zvijeri, čudovišta s ljudskim likom, potomci bestijalnosti ili primjeri degeneriranosti. Carl von Linné (1707–78), tvorac moderne taksonomije flore i faune po principima rodova i vrsta, uvrstio je u svoj klasifikacijski sustav i divljega čovjeka (homo ferus), »četveronožnoga, nijemog i dlakavoga«, i pritom je citirao deset primjera zabilježenih iz proteklih dvaju stoljeća.
Iako M. Držić koncepcijom bjestije, čovjeka nahvao subvertira mitoteologem o čovjeku stvorenom po Božjoj prilici, njegov je bestijarij u skladu s renesansnim svjetonazorom antropocentrizma. Naime, kao što bilježi u Džuhu Krpeti: »Tihoća je stvar rajska, a tvrdoćstvo stvar od zvijeri«, tako i Tripčeta u Dundu Maroju iznosi da »jedni se ljudi nahode zli bjestije, druzi se nahode dobri anđeli et troni« (III, 10).
»Riječ je o Držićevoj varijaciji na humanističku temu o ljudskom dostojanstvu, odnosno o različitim ljudskim ćudima u rasponu od svojstva feritas (zvjerskoga stanja) preko dosegnute humanitas (očovječenja) do divinitas (božanstvenosti), a to su faze koje prema renesansnom nazoru prolazi čovjek od stanja divljaštva (barbarije, rekao bi Dživo u Skupu za one koji nisu pravi ljudi) do božanske naravi, od čovjeka-zvijeri do čovjeka-boga, prema učenju Pontana, neoplatoničara, Erazma i drugih« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979). Pritom su, kako bilježi Čale, u Držićevoj etici zli bjestije i dobri anđeli usporedni s pojmovima ljudi nahvao i ljudi nazbilj. Riječ je o promišljanju o čovjeku kao stvorenju u procjepu između zvijeri (Držić pod kategorijom zvijeri ne podrazumijeva životinjsku egzistenciju, već kategoriju nečovječnosti) i anđela te koncepciji o feritas − humanitas − divinitas kao o trima sukcesivnim etapama ljudskoga života na usponu prema ostvarenju dostojanstva novoga čovjeka. Prema humanističkoj ideji čovječnost se uspoređuje sa znanjem, odn. njime uvjetuje (humanitas − doctrina), a bestijalna narav ljudi s neznanjem (feritas − ignorantia), što se pronalazi u Pometovim razmišljanjima da sreća stoji samo s razumnima, da ne opći s injorantima.
Uvod u Držićev bestijarij treba započeti analizom njegova zoonadimka, zoopseudonima. Leo Košuta pretpostavlja da Vidra ima dvostruko značenje: životinje koja živi u Rijeci dubrovačkoj i »opći« s muzama i lukave zvjerke koja sprema urotu dubr. gosparima, te da nije riječ o nadimku, nego pseudonimu, koji je Držić bio možda uzeo kao član neke kaz. družine, a one su tada imale karakter inicijacijskih omladinskih udruga (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). Pritom su imena pojedinih likova iz njegovih dramskih djela zoosimbolička: Vučeta iz Tirene, Vukosava iz Grižule, Vukodlak iz drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, što pokazuje kako su Držićevi zoonimi zacijelo simbolički povezani uz vuka, a koji su u hrvatskim narodnim vjerovanjima imali i apotropejsko značenje. Držićev fantastični bestijarij u prvom redu mjesto otvara hibridnoj figuri satira (hibridni uljepci ljudske i jarčeve egzistencije), koji se javlja u nekim njegovim dramama (Tirena, Pripovijes), a koji je u Tireni uspoređen sa zvijeri (IV, 8). F. Čale o satirima, koji figuriraju kao kiborzi u književnim mitološkim svjetovima, zapisuje: »satiri: ta čupava i rogata šumska demonska bića iz grčke mitologije, uzvinuta nosa, jarčevih kopita, ljubitelji glazbe, vina i ljubavi, likovi na koje je naviknula Držićeva publika pa ih ima i u drugim njegovim komadima, ovdje uglavnom svoju funkciju svode na dekorativno prisustvovanje i ples«, a na drugom mjestu satira jednostavno objašnjava sintagmom divji čovjek. Pritom se satir s obzirom na čestotnost na prvom mjestu nalazi u Tireni, a Zlata Šundalić zaključuje da tako visoko mjesto nije ni u jednom tekstu XVI. st. dodijeljeno tom hibridu između ljudske i životinjske egzistencije (Životinja i hrvatska renesansna pastoralno-idilična drama, 2003). Ipak, neka fantastična bića Držić samo spominje i nisu scenski prisutna, npr. zmaj (Džuho Krpeta), bazilisk (Dundo Maroje, IV, 2). Maro vlastitoga oca zoosimbolički naziva baziliskom u značenju negativnoga zoomorfizma: »K bazilišku idem, koji me će očima otrovat«. Karakteristično je za Hekubu uvođenje satira i nerejida, čega u prepjevu Lodovica Dolcea nema, pa je njihovim intromedijima tragedija u svojoj krvavosti ublažena. U Držićevu se bestijariju spominju i egzotične životinje, npr. papagaji (Džuho Krpeta), lav u gori (Tirena, IV, 6), a isto tako i mitološka hibridna bića, npr. vile od voda u značenju sirena – »pričiste tej vile od voda studenih« (Tirena, prvi prolog, s. 155), ili u značenju vodenih vila prema hrv. usmenim predajama, kao što se sirene i nimfe spominju u Džuhu Krpeti. U Tireni Stojna spominje i učestali motiv iz hrvatskoga nar. vjerovanja o vilama − plesu ispod oraha kao vilinskoga stabla: »Moj sinko, kon vode usprizri se Vlahom / da tance vil vode pod starim orahom« (II, 5). U pjesmi br. 20, tužbalici žene zbog nevjerna ljubavnika, prisutan je motiv grlice koja tuži za izgubljenim dragim. Riječ je o temi koju je prihvatio i Džore Držić u pjesmi Grlica ka ljubi virno svoga druga. Motiv grlice prisutan je i u pjesmi Grlica, jedna zvir, kad zgubi jur druga Šiška Menčetića, kojega je nadahnuo Dž. Držić spomenutom pjesmom, kojoj je uzor strambotto Samotna grlica na suhoj trnjini (La tortola solinga in secco dume) firentinskoga pjesnika poznatoga pod imenom l’Altissimo (Josip Torbarina, Marin Držić, pjesnik, 1969). Bestijalna simbolika u Držićevu djelu može se promatrati s obzirom na sučeljenost dvaju svjetova − vilinskog i vlaškog – što izaziva suprotstavljanje dvaju stilova, dvaju aspekata jednoga krajolika, a prema navedenoj opoziciji moguće je uspostaviti i opoziciju samoga bestijarija. Tako su neke životinje vezane uz locus amoenus vilinskoga svijeta; vila Tirena, koja ide u lov, putuje zelenom gorom i nailazi na slavuje (slavici), koji »ljuveno spievaju«, te studene vodice − »oko njih ptičice tiraju ljuven blud«, a kada ugleda medvjeda (medo), u njemu će prepoznati zvijer (Tirena, I, 1). Pritom se kao najveća opasnost životinjama stada u pastoralnom svijetu navodi vuk, čija prisutnost locus amoenus modificira u locus horridus: »Vuk mu je uio ovcu i tro’e mlado« (Tirena, III, 7), a prostor šume aktanti pastoralne Arkadije tjeskobno doživljavaju kao prostor nemani (Tirena, II, 7), gdje pretežu demonske slike prema teoriji arhetipskoga značenja Northropa Fryea: životinjski svijet prikazuje se u likovima grabežljivih zvijeri među kojima dominira vuk kao tradicionalnineprijatelj ovaca. Vlahinjica Gruba izriče pitanje: »Što iščekujem neg ku vrlu zvijer, da me tužnu razdrpi« (Grižula, I, 2), a Stojna će upozoriti Miljenka: »Miljenko, što činiš?! / Kamo si otišao? / Vukovom, a ne mniš, živo si sve ošao? / Tuče t’ se sve stado pus-to po dubravi, / ter staro i mlado na volju vuk davi« (Tirena, II, 5). Koliko su navedene demonizacije vuka neprikladne, potvrđuje činjenica što vuk poštuje teritorijalne granice vučjih skupina i u međusobnim sukobima ne mrcvari i ne ubija protivnikaako se on povuče ili pokori. Z. Šundalić interpretirala je animalni svijet u trima Držićevim dramama − Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Grižula − s obzirom na njihovu žanrovsku pripadnost, a pritom je izradila i čestotnost pojavljivanja životinja (Fauna u Držićevim pastoralama, 2007). Kako je već Milan Rešetar tu skupinu Držićevih djela okarakterizirao kao »dijelom ozbiljna a dijelom šaljiva«, autorica propituje funkcije životinja s obzirom na navedene kategorije (ozbiljnost, šaljivost), koje se ugl. vezuju uz određenesvjetove (vilinski, vlaški). U okviru navedenoga, Z. Šundalić utvrđuje da ozbiljnost i nadnaravnost vilinsko-pastoralnoga svijeta potvrđuje relativno mali broj faunističkih leksema, među kojima su satir i slavic nezaobilazni u svima trima dramama. Primjerice, u Tireni se pojavljuje trideset različitih naziva za životinje; pritom se u pastoralnom svijetu spominje devet, a u rustičnom tri puta više (27). Za Pripovijes primjećuje kako se samo jedna životinja – pas – spominje u oba prostora; tako je u šaljivopodrugljiv realan svijet ljudi i životinja ušetao i ozbiljan pastoralni topos psa koji progoni jelina. Za Grižulu Z. Šundalić ustvrđuje kako uz vile, kao spone između prirodnoga i natprirodnoga svijeta, i životinjski svijet pridonosi dodiru između vilinskoga i nevilinskoga svijeta. U Držićevim pastoralnim dramama zamjetna je antipetrarkistička sočnost u izrazu, pa se uz jelena, kufa i grlice nailazi i na tovare, svinje i kobile. Postupak kojim rustikalni pastiri u svoj govor unose pastoralne konvencionalne faunističke lekseme (npr. jelin, košuta, kuf, slavic) ili kad pastoralnu obojenu oblikotvornost (umanjenice) primjenjuju na nepastoralne sadržaje (npr. kokošica, jarebičica, ovčica) izrazito su prisutni u Grižuli. Tako je Grižula, prije no što ga je vila zavezala u vreću, rekao: »Umiru, a poju ne kako kuf pribil« (III, 5). Povodom spomenutoga Grižulina navodnoga umiranja, u okviru kojega ipak ne pjeva kao kuf, J. Torbarina ističe kako u Ranjininu zborniku postoje dvije pjesme o kufu nepoznata pjesnika te da drugu pjesmu (br. 638), koja započinje stihovima »Umiru a poju, kako kuf pribili / kad vidi smrt svoju, tad počne da cvili«, Držić parodira u spomenutom primjeru. U drami Pripovijes uvredljive zoolekseme (svinjo, kozo, jarče) međusobno si nadijevaju vlasi, a kad u Tireni Dragić dovikne Kupidu da je »obiesno kopile«, Kupido mu, prilagodivši govor pastirskom izražavanju, odgovara zoopsovkom: »Kobila ti ’e mati, a ti si kopile!« (IV, 3). Iako je u Tireni Obrad oslovljen kao kozokradica, naime, ukrao je Vučeti dvije jalovice (koze koje još nisu bile steone), već u prvoj replici nastupa s pučkom mudrošću o vuku koji ne mijenja ćud i o raku što ide natraške: »Promieni vuk dlaku, ali ćud nikada: / prikladan si k raku ki ide nazada«. U Pjerinu se pronalazi sljedeća zooposlovica: »Pokaže žaba svoju nogu!« (III), koja kaže da je i žaba dignula nogu vidjevši gdje konja potkivaju. Tripčeta, pozivajući se na školovanost, nabraja životinjske osobine kao svojstva ljudi nahvao, što je komplementarno prologu Dugoga Nosa, Dživovu monologu u Skupu i pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju:
»Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet, a sve što se od mačke rodi, sve miše lovi, i sve što lisica leže, sve liha; a što hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije što rađaju, sve to prokleto sjeme jadom meće. Hoće rijet da ljudi − son stato a scola, non parlo miga a caso − velim, hoće rijet da ljudi partičipaju, misser mio, od ovizijeh bjestija. Lav ima srce i zec ar contradio; pas vjeran − lisica liha; prasac u gnusnoći − armilin u čistoći; vuk grabi − ovčica s mirom stoji; osao trom − konj brz; ljudi njeki od rampine, − njeki daju; njeki osli − njeki la gentilezza di questo mondo, njeki crnilom meću kao i hobotnica, a njeki čisti u jeziku, čisti u misleh; njeki ’Or misser mio, or misser mio’, šaren kako i zmija, vlači se tiho kako i zmija; čovjek je u formu, zmija je u pratiku; grij zmiju, da te uije; pratika’ š njim, da te otruje. Omo coperto di lupo cerviero, intrinsecus autem sunt lupi rapaces; a fructibus eorum cognoscuntur« (Dundo Maroje, III, 10).
Antitezu između ljudi nahvao i ljudi nazbilj Maroje izriče zoometaforom »Među lisicom i hrtom nije ugođaja« (Dundo Maroje, IV, 6), aludirajući na odnos očeva i djece (sinova). Zanimljivi su pojedini zooleksemi koji označavaju istu životinju; tako za magarca u Tireni postoji nekoliko izraza – magare sito na Đurđevdan (IV, 2), osle (IV, 2), sit tovar (IV, 5). Prvi navedeni izraz označava običaj da se na Jurjevo, blagdan koji se slavio kao početak proljeća, stoka prvi put izvodi na pašu. Običaji su imali magijsko značenje jer se njima nastojala osigurati plodnost stoke,ljudi i zemlje. Nikola Bonifačić Rožin upućuje kako se u Župi i Konavlima govorilo da blago treba nahraniti na Jurjevo ujutro,jer će onda biti sito cijelu godinu; osim toga, u Župi se govorilo da se na Jurjevo konj tri puta pokloni Suncu. »Magare sito na Đurđevdan« dvaput se spominje kao simbol za dokone mlade gospare: osim spomenutoga primjera, kako zamjećuje J. Torbarina, Radat se žali na vladanje mladih ljudi koji su obijesni »kakono sit tovar« (II, 5). Ujedno, Držić svjedoči i o ekonomiji onoga doba, u koju je bila uključena i životinja. Tako se u Tireni Dragić hvali kako zna svračke puhati, hitati velike i male ptice i zna »zapinat zecovom tonote« te »pod ploču hitat lisice meu plote« (IV, 4). Time pokazuje da poznaje lov, koji je bio uobičajen za boravka u ljetnikovcima do XIX. st. (C. Fisković, Likovna umjetnost u djelima i vremenu Marina Držića, 1969). Tako se Vukodlak pohvalio kako je u Dubrovniku za svadbu Vlaha Držića prodao »vreću jarebica« (Pripovijes, 1, s. 25–26). Petrunjela ismijava dubrovačku nošnju prema raskošnoj odjeći rimskih kurtizana te spominje i postave od kože (Dundo Maroje,III, 9). U Pjerinu se saznaje i za moderno šišanje među mladima: »na mačku mi se strigu!«, reći će Lučilin otac (I). Sudeći po jednoj Petrunjelinoj replici, dubr. prostitutke nisu bile osobito uredne: »Sjetna, što govoriš? A jeda kako i one vaše od Pelila i od Podmirja ke se vazda od buha puđaju?« (Dundo Maroje, III, 17). Osim buha česte su i zooporedbe koje sadrže zooleksem uš: »mizer kako uš« (Dundo Maroje, II, 2), »ubog sam kako uš« (Skup, I, 7), pri čemu se Skup »služi istom slikom kojom se inače označuju bijednici, a zapravo bogatuni, pa otud i komičnost« (F. Čale). Naime, simboličkom usporedbom ušiju s kovanicama određuje se motiv bogatstva, prikazan u vezi s ušima u raznim predznacima, vjerovanjima i folklornim tekstovima. Držićev repertoar onodobnih zooizraza često bilježi negativan zoomorfizam u odnosu na ženske likove. Tako će Stanac, vlah s rijeke Pive, ženu usporediti s kobilom: »Kobila obijesna bez uzde pruca se« (Novela od Stanca, 3, s. 195). Vlahinjica Miona će se požaliti na status žena u Dubrovniku, koristeći se zooporedbama: »Govi kako kokošica, budi pura kako golubica, ljubi draga svoga kako grličica, poj kako slavic − sve zaludu! A mi njim krive, ȁ mi nesrjećne!« (Grižula, IV, 4). U ljubavnim zoometaforama, ali onima koje su vezane ugl. uz pastoralni i građ. svijet, pretežu dakako tzv. ljupke životinje. Tako će Grižula reći da žudi za ljubavlju »jȁk jelin kad žedan želi prit k jedzeru« (Grižula, I, III), kao što će se i prema Omakali koristiti zoodeminutivima: »Da mi te, moja kokošice, orlić ne podbije odzgara; obidi!« (II, 6). Pastoralni svijet rado poseže za faunističkim deminutivima, pa je tako za Grižulu Omakala npr. kokošica, golubičica, jarebičica, košutica, ovčica, gdje niže tzv. nisku i tzv. visoku faunu, primjenjujući pastoralne deminutive na nepastoralne sadržaje. Ipak, u Grižuli se Plakir često uspoređuje s lisicom jer je himben i lukav, a takva je naime i ljubav. Ujedno, u rustikalnoj svakodnevici životinja je sastavnica proklinjanja, npr.»Muči, kozo, muči!«, »Jeli te vukovi!«, »Što hoćeš, svinjo, rit?«, »Nut svinje uscane!« (Pripovijes, 1, s. 17, 20, 34, 118), a ne blagoslova kao u pastoralnom svijetu. Ili kao što je u obliku zoopsovke, u kojoj je životinja svedena na negativni zoomorfizam, zabilježeno u komediji Tripče de Utolče: »Jebâ t’ pas mater!« (II, 4). U Arkulinu su negativni zoomorfizmi zabilježeni i na talijanskom; npr. becco futuo (jebeni jarče), beccazzo (jarče, glupane, rogonjo, II, 2), becci futui (jebeni jarci, III, 1). Naturalističkim vinjetama iz životinjskoga carstva Radat se u Tireni tuži na obijesnu mladež usporedbom sa sitim tovarima i kobilama koje krote »obijesne paripe«: »za ženom er biesne u polju kako konj / kobile obiesne kad čuju gdi ke vonj« (II, 6, s. 777–778) te »ukroti kobila obiesna paripa« (II, 6, s. 781). U Držićevim ljubavnim metaforama tragom petrarkističkih metafora ustaljena je i metafora lova, tako da je riječ o aspektu opisa žene kroz kategoriju lova: »Boji se da mu druzi košutu ne ulove ku je namislio lovit; ali za ulovit ju, prosti’ će« (Pjerin, III). U Noveli od Stanca Vlaho će reći: »Smiješni su oci ovi! / Neće im se njekad / da su i oni bili svi lovci kako i mi sad, / ki noćno lovimo kako i jeji« (1, s. 33–35), a pritom Luko Paljetak u interpretaciji Novele od Stanca, na tragu djela Stara vjera Srba i Hrvata (1885–90) Natka Nodila, zamjećuje kako je jej, sova, ptica koja se pojavljuje za vrijeme dugodnevice, oko Ivanjdana, a posvećena je solsticijima. Ljubavne zoometafore i zooporedbe koje se odnose na tzv. niske likove ugl. se kreću u gastronomskom kontekstu: »Ti ćeš se vrtjet za krčmaricom kako i pas kad zja na kobasu pod podom obješenu« (Pjerin, V).
Životinje se javljaju i u opoziciji određenja stanovništva, u ovom slučaju u određenju stanovnika kopna i otočanina; tako će Dživulin, kao predstavnik pomorskoga staleža, otočanin, ljude koji žive na kopnu nazvati gmazovima, zmijama, koji ližu zemlju, što podsjeća na Tripčetine satirične riječi (Dundo Maroje, III, 10). Isto tako Grubiša jadikuje kako se doskitao u latinsku zemlju »gdje se žabe i spuži ijedu, gdje se ogrestija pije i gdje se na ure oni bijedan obrok jede« (Dundo Maroje, IV, 9). Dživulin rabi sljedeću zooporedbu: »Ah, ah, giuraddio, ne da se nać oni naš Žuho riđe brade, štono mi placa; lazi mi kao indijana žaba« (Dundo Maroje, V, 5). Negromant Dugi Nos od Velicijeh Indija izlaže teoriju o zlatnom dobu (aurea aetas), o sukobu ljudi nazbilj s ljudima nahvao, opisuje četiri Indije, gdje Velike Indije označava kao mjesto gdje »osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore«; Male Indije kao mjesto gdje »pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju«; Nove Indije kao mjesto gdje se »psi kobasami vežu«, »od zlata balotami na cunje igra« i »gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica«. L. Košuta ističe da se posljednjim primjerom Držić osvrnuo na prepričavanje o urođeničkom štovanju žabe u novootkrivenom Meksiku. Pritom Stare Indije opisuje kao mjesto gdje »slatki žuber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vječno veselje čine«. Negromantov opis Starih Indija, u čiji se prostor može doći samo čarolijom, može se rastaviti, kako zamjećuje Košuta, na dva dijela. U prvom dijelu pjesničkim se izrazima uzdiže Priroda nadzemaljske ljepote i slasti, dok se u drugom opisuju ljudi koji u toj i po toj Prirodi žive: »Držić kaže Narav, jer on, jasno, tumači staro shvaćanje Prirode po kojem je ova isto što i Biće. Novo shvaćanje prirode kao pejzaža i biološke kategorije nastupa definitivno tek za vrijeme renesanse; to je shvaćanje, kod nas, usvojilo riječ priroda (posuđenica iz ruskoga), da bi njome označilo tu razliku«. Dakle, u Starim Indijama, kao viziji zlatnoga doba, koje su opisane slikama ezoteričnih vizija Raja i utopija klasične starine, žive samo ljudi nazbilj, gdje su zlo donijeli negromanti, koji su trgujući za zlato s urođenicima donosili groteskne figure rugoba (»donošahu među ine žvirata, čovuljica, barbaćepa od drva, obraza od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijeh, kozjijeh i na svaki način«), a koje negromant atribuira kao »fecu od ljuckoga naroda«. Negromanti, na zahtjev žena, a zapravo iz lakomosti za zlatom, magičnim umijećem oživljuju te raznorodne zoomorfne i nehumane nakazne lutke, ljude nahvao, koji su se počeli »plodit i miješat s ženami nazbilj« pa su stoga ljudi nazbilj protjerali to »prokleto sjeme« koje je dospjelo »u ove naše strane«. Negromantova priča, prema Košutinu određenju, sadrži neobično tumačenje degradacije prvotnoga čovječanstva: »Vjerovanje naime da neka nakazna bića, potekla od demonskog elementa, prouzročuju degradaciju prvotnog čovječanstva nalazimo tokom cijelog srednjeg vijeka u obliku praznovjerja, ali također i u naučavanju gnostika, patarena, bogumila i drugih sljedbi«. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU leksem žvirat tumači: »bit će neka ptica«, P. Kolendić u svojem izdanju Dunda Maroja navedeni leksem interpretira kao nakazu, pridodajući da je riječ vjerojatno o životinji, Košuta bilježi da je riječ o leksemu koji je u Dubrovniku označavao grbava čovjeka, a Ivan Slamnig mu pridaje značenje žirafa. F. Čale pak kaže: grbavac, lutka (lat. *giberatus). I. Slamnig zapaža da govor Dugoga Nosa ima karakter autorova izvještaja o viđenoj sienskoj alegoričnoj igri. Naime, u Sieni su pojedini dijelovi grada oblikovali svoje ambleme u drvene pokretne figure, s kojima su onda nastupali na javnim priredbama. Slamnig smatra da je taj sienski spektakl utjecao na pojedine komponente Držićeve priče o ljudima nahvao. Tako su, primjerice, kontrade u XVI. st. nosile zoosimbolička imena, a prema imenima i »insegne«, ambleme − primjerice, Guska (Oca), Orao (Aquila), Puž (Chiocciola), Ćuk (Civetta), Žirafa (Giraffa), te u navedenom kontekstu riječ žvirat (živrat) Slamnig tumači kao »žirafa« i tvrdi da su »obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi« odgovarali pojedinim članovima petnaestorice, čak da su možda bili njihovi zlobni i ilegalni nadimci. L. Košuta apostrofira da barbaćep označava neku drvenu lutku s dugim i karikiranim nosom i zaogrnutu u crno ruho, nekoć demonsko biće, a onda pokladnu masku. Kolendić je pretpostavio da se pod tim čudovištima i fantastičnim nakazama kriju raznolike maske karnevalesknih uličnih priredbi Italije koje je, možda, Držić pokušao uvesti u Dubrovnik, a u prilog svojoj tvrdnji naveo je i činjenicu da se u Dubrovniku za vrijeme poklada upotrebljavala maska barbaćep (venecijanski barbachièppo, književni oblik barbachéppo), što je literarni izraz koji je nastao od »barba (brada) i chéppia (jedna riba koju i kod nas zovu ’ćepa’«), u značenju skitnica. Naime, Malo vijeće 1560. proglasilo je kako se na dan svetoga Vlaha nitko ne smije maskirati u barbaćepa (»nullus possit incedere personatus in habitu barbaccipi«). Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU pod barbaćep bilježi samo Držićev stavak i popraćuje: »ńekaka ptica, može biti ćuk, od tal. barbachieppo, franc. barbacou«, a F. Čale prihvaća Kolendićevo tumačenje: »u st. Dubrovniku pokladna maska skitnice (mlet. barbachiepo)«.
U kulturnoanimalističkom smislu Dundo Maroje je važan i zbog gastronomskih refleksija, koje kulminiraju u Pometovim epikurejskim monolozima o hrani, u kojima je očit »pantagruelizam«, gdje se u renesansnom smislu afirmira božanski domet čovjeka (divinitas) preko potvrde njegove čovječnosti (humanitas), suprotne bestijalnoj naravi (feritas). Tako u monologu Pomet Trpeza, u vlastitoj brizi za profumani trbuh, opisuje najobilniji obrok cijele hrvatske književnosti: kopun (uškopljeni pjetlić), a taj rimski pjat ukrašavali su još dvije jarebice, veliki komad mlade teletine (vitelje meso), pa stražnji dio zečića koji je bio pripremljen tako da su ga našpikali slaninom i iskitili klinčićima, koji nisu bili tučeni i sjeckani, nego su bili cijeli i davali tanjuru dah proljeća. Cijela kompozicija bila je ukrašena kosovićima, a sve zajedno bilo je popraćeno nakupinama mjendula, lučića, suhih smokava i grožđica, specijicama svake vrste: kopun »pun biješe nadjeven kao jedan kuljen njekijeh ptičica pritiljahnijeh; zalaga’ se svakom kao mekom smokvicom, a s mijendeoci, s lučcom, s suhvicami, s specijicom« (II, 1). Slobodan P. Novak u Pometovoj trpezi iščitava ne samo odslik renesansnih trpeza nego i dobre kulinarske lektire toga doba, i to knjige O časnoj požudi i dobrom zdravlju (De honesta voluptate et valetudine, 1474) tal. humanista Bartolomea Sacchija, zvanoga Platina, prvoga djela u povijesti književnosti u kojem se fortuna i virtù povezuju s hranom. U Pometovu gastronomskom monologu može se iščitati i Držićeva teološka naobrazba. Usporedbom navedenoga prizora s retorikom teoloških opisa rajskih užitaka uočavaju se termini kao što su in estasis (»I u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni, bijeh otišao in estasis«, II, 1) ili imperativi u rajskom zazivu »jeđ me, jeđ me« (»Pjat urešavahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: ’jeđ me, jeđ me’, i polovica zadnja od zečića«). Kao najoholija kategorija osobnosti u Držićevim djelima očituje se kategorija zvijeri (bjestija) koja se izravno podudara sa svojstvom feritas i s pojmom nahvao, tako da je riječ o kategoriji najniže osobine ljudskosti, odn. neljudskosti. Tako će Radat apostrofirati kako »drug druga svoga kakono zvir kosi« (Tirena, II, 6), a kor će u Hekubi odrediti: »a koji lisiči ni rič mu ne služi« (V, 4, s. 2661). Ili kao što će Držić zapisati u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566: »A što se drugo može i očekivati od okrutnog barbara negoli divljaštvo [bestialità] i okrutnost?«. Upravo navedena kategorija zvijeri (F. Čale će leksem bjestija protumačiti kao »zvijer, pogrdan naziv, nečovječan«) koja je prilična samo čovjeku može se ilustrirati zooizrekom: »Reče se: svinja utječe se na puniji želud, koza na bolju travu, vuk na pritlju ocu, hvrljak na smokvu kuveoku, a čovjek se utječe gdi je veće zlato« (Džuho Krpeta). I nadalje iz istoga djela: »Tihoća je stvar rajska, a tvrdoćstvo stvar od zvijeri«. Držić je deteleogizirao sliku čovjeka i sveo ju na bestijalnu materiju, objavivši sumrak humanizma, koji je očito samo teorijski proklamirao navedena kvalitativna određenja, premda se stvarnost očitovala kao demonski ljudski svijet u kojem jedan pol čini tiranin-vođa, u Držićevu slučaju − nakaze.
(→ BJESTIJA; FLORA; POSLOVICE, ZAGONETKE I SRODNI OBLICI; PSOVKE)
A. Oncken Lovejoy, The Great Chain of Being: A Study of the History of an Idea, Cambridge, 1936;
N. Bonifačić Rožin (ur.), Narodne drame, poslovice i zagonetke, PSHK, knj. 27, Zagreb, 1963;
I. Slamnig, Kontinuitet evropske metaforike u hrvatskoj književnosti, Umjetnost riječi, 1966, 1–2;
G. Paparelli, Feritas, Humanitas, Divinitas: L’essenza umanistica del Rinascimento, Napoli, 1973;
K. Thomas, Man and the Natural World: A History of the Modern Sensibility, New York, 1983;
N. Visković, Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji, Split, 1996;
P. Singer, Oslobođenje životinja, Zagreb, 1998;
L. Čale Feldman, Humana fauna Michela de Montaignea, Kolo, 2003, 2;
B. Cummings, Pliny’s Literate Elephant and the Idea of Animal Language in Renaissance Thought, u knj. Renaissance Beast: Of Animals, Humans, and Other Wonderful Creatures, Urbana–Chicago, 2004;
T. Regan, Empty Cages:Facing the Challenge of Animal Rights, New York–Toronto–Oxford, 2004;
F. Fernández-Armesto, Mislite, dakle, da ste ljudi?: kratka povijest čovječanstva, Zagreb, 2005;
A. Gura, Simbolika životinja u slovenskoj narodnoj tradiciji, Beograd, 2005;
E. M. W. Tillyard, Elizabetinska slika svijeta, Zagreb, 2006.